Linija ★ 16 // IBM / Turska / Političari

FATAMORGANA INVESTICIJA
ibmNema ni jedne veće stranke u Hrvatskoj koja sve nade u razvoj domaće ekonomije ne polaže u čudotvorne strane investicije koje bi trebale doći i otvoriti radna mjesta. Zbog toga vlade jedna za drugom smišljaju sve bolje uvjete za investitore, naravno na štetu državnog proračuna i radničkih prava. Bez obzira na sve te politike, obećavane investicije koje bi nas trebale spasiti zapravo stižu na kapaljku ili nikako. Zapravo dolaze toliko rijetko da su se dvije vlade, ona Milanovićeva i ona Oreškovićeva, skoro potukle oko toga tko je “zaslužan” kada je objavljeno da američka posrnula firma IBM, koja se bavi informacijskim tehnologijama, otvara svoj centar u Hrvatskoj. U predizborno vrijeme, ta je investicija predstavljena kao početak brzog bogaćenja Hrvatske koji bi se trebao temeljiti na naprednim tehnologijama. Nije naravno bilo nikoga tko bi upozorio da i sam IBM zapravo već godinama gubi korak s naprednim tehnologijama zbog čega su bili prisiljeni prodati svoju proizvodnju osobnih računala (na kojima je tvrtka izgrađena) i to kineskom Lenovu. Kako Amerikanci gube korak s Azijom u proizvodnji, tako se sve više orijentiraju uslugama, ali i u tom segmentu druge tvrtke davno prestižu IBM koji iz godine u godinu stalno reže i štedi kako bi izbjegao minus. Njihova investicija u Hrvatsku zapravo je dio te štednje. Kako bi smanjili troškove, otvaraju servisne centre u zemljama gdje im vlade opraštaju poreze i daju beneficije te rade na tome da prava i plaće radnika budu što niže. Naši su političari očito lagali kada su obećavali “inovacijski centar” jer u IBM-u spominju samo “servisni centar” za IBM-ove klijente što znači da bi domaći stručnjaci trebali za male pare raditi onaj posao koji danas uglavnom rade ljudi po Indiji i Pakistanu – odgovaranje na upite i pritužbe putem telefona i drugih tehnologija. Da bi Hrvatska u tome bila konkurentna, ne samo da radnici moraju raditi 24 sata na dan na poslovima za koje ne moraju biti osobito stručni, već bi za to morali biti i jako slabo plaćeni. Ali to je samo jedan dio problema. Na drugi su upozorili vlasnici malih domaćih IT firmi koji misle da ni Hrvatska ni regija nemaju dovoljno školovanih kadrova da bi mogli razviti vlastiti IT sektor, a IBM je uz veliku državnu pomoć koju nemaju druge firme zapravo nelojalna konkurencija. Drugim riječima, naše vlade troše ogromna sredstva da bi nas učinile jeftinom radnom snagom za pomoćne poslove i istodobno ugušile domaću djelatnost. Odlična strategija za strani kapital. Užasna za nas.

PUČISTI PROTIV PUČISTA
udarU Turskoj je sredinom srpnja dio vojske pokušao izvesti državni udar i smijeniti vladu koju kontrolira predsjednik Erdogan. Sukob između Erdogana i vojske je dio starih borbi u zemlji kojom je proteklih 90 godina vladala vojna diktatura. Dio vojske koji je htio smijeniti Erdogana mu je zamjerao islamizam i odstupanje od ranije vanjske politike koja je bila bliže vezana uz SAD. Medijima ovih dana kruže razne teorije kojima se objašnjavaju neke pozadine ovog sukoba, ali istina je da mi ne znamo i ne možemo znati tko je koga potaknuo na puč i tko je koga izdao u zadnji trenutak. Ono što znamo je da je puč na kraju poražen zato što je velik dio vojske ostao vjeran diktatoru Erdoganu. Da nije, u Turskoj bi se dogodilo ono što se događalo i za vrijeme ranijih državnih udara u kojima su stotine revolucionara protupravno likvidirane. S druge strane, opstanak Erdogana na vlasti ne znači nikakvu pobjedu demokracije. Stotine ljudi je ubijeno nakon puča, a tisuće uhićeno iako se uopće ne zna tko je od njih zapravo bio uključen u pokušaj državnog udara. Erdoganove islamističke bande, koje su navodno spontano branile zemlju od vojske, zapravo su organizirane grupe fašista koje su na ulicama odrubljivale glave i pokušale napadati narodne kvartove u kojima živi radnička klasa, Kurdi i ostale manjine i u kojima je revolucionarni pokret najsnažniji. Ti su kvartovi herojski obranjeni, koliko znamo od svojih turskih drugarica i drugova, a bande još jednom odbijene. Bez obzira na sve te događaje, na vlasti u Turskoj ostaju Erdogan i njemu lojalna vojska koja već godinu dana vrše genocidnu kampanju protiv kurdskog naroda i provodi brutalnu represiju protiv svake prave opozicije. Ta je vlast i dalje neprijatelj čovječanstva, a njezin pad ostaje legitimni cilj svakog tko se bori za pravu demokraciju.

PRISTOJNI GRAĐANSKI LOPOVI

Pola godine prošle vlade je toliko razljutilo ljude da su mnogi sada spremni za bilo kakvu stabilnost, pod bilo koju cijenu. Ekipa koja je došla na vlast bila je puna takvih nevjerojatnih idiota (uz to još i korumpiranih) da je sada opoziciji skoro dovoljno da se pokaže kao minimalno poštena i normalna pa da osvoji vlast. Zato liberalne stranke oko SDP-a predstavljaju sebe kao “siguran smjer”, ekipu koja je već činila lošu vladu, ali barem manje lošu od ove posljednje. Tzv. konzervativna strana, odnosno HDZ, je pak doveo novog predsjednika po sjevernokorejskom izbornom modelu pobjede s 99% glasova. Stvar ne bi bila toliko smiješna da borba protiv izmišljenog komunizma nije glavna ideologija HDZ-a već 25 godina. Izgleda da i veliki borci protiv “svih totalitarizama” moraju kontrolirati medije, zloupotrebljavati tajne službe i sprječavati demokraciju da bi se održali na pozicijama moći. Nova HDZ-ova fasada, Andrej Plenković, trebao bi biti neko novo, pristojnije i prihvatljivije lice. On bi prema planovima trebao isprati sav gorak okus koji je ostavila zadnja HDZ-ova vlada i biti poželjan partner Mostu i ostatku “građanske desnice”. Njegov dolazak je pozdravila i “građanska ljevica”, tj. oni malograđani koji sanjare o pristojnim, europskim političarima i kultiviranoj eliti koja ide na opere i nosi fina odijela, a ne miješa se sa običnom vulgarnom svjetinom. To što se ovakvi snobovi u Hrvatskoj mogu predstavljati kao “ljevica” posljedica je slabosti radničkog pokreta koji ništa ne uspijeva organizirati u svoju korist, pa onda pušta da ga naizmjence maltretiraju urbani elitisti i lažni patrioti, zapravo profiteri širenja mržnje. Naravno, za sve te stranke važan je samo imidž, a pitanje politika kakve će voditi nitko ne postavlja i to s dobrim razlogom. Njihove politike su naravno identične, i obje su jednako usmjerene zaštiti interesa kapitala, protiv interesa većine.

Linija ★ 15 // Pad vlade / Brexit / Treća opcija / Baklje

ŠTO NOSE NOVI IZBORI?

izboriNakon što se u pola godine nije uspjela ni sastaviti, raspala se hrvatska vlada a da nikom nakon medijskog cirkusa koji smo gledali preko mjesec dana nije točno jasno zašto se raspala. Službeni razlog da je Most smijenio Vladu zato što je HDZ htio pogodovati mađarskom MOL-u zvuči ne samo neuvjerljivo nego i smiješno. Kao prvo, Most je unatoč svemu stalno pokušavao sačuvati vladu i to unatoč tome što je cijelo vrijeme očito štitila kriminalce kao na primjer Zdravka Mamića i tome što Most uopće nije ni pokušao ispuniti niti jedno svoje predizborno obećanje. Kao drugo, zašto bi Most bio protiv HDZ-a zbog MOL-a, ali se cijeli program i Mosta i njihove vlade i njihovog premijera sastojao od politike pogodovanja kapitalu i “stranim investitorima”. Karamarkova afera zapravo nije ništa prema aferi koju čine politički programi svih stranaka koje žele “rezati” naša prava da bi bolje bilo kapitalistima. Činjenica je da nakon par mjeseci nevjerojatne nesposobnosti vladu više nije podržavao gotovo nitko, a prema istraživanjima popularnosti stranaka moguće je da će se skoro na vlast vratiti SDP, s Mostom ili bez njega. Liberalni mediji s druge strane svim silama zagovaraju “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a. Ako gledamo posljednje poteze vlade na odlasku i reakcije opozicije na njih uopće nije jasno zašto sve parlamentarne stranke ne bi zajedno bile u velikoj koaliciji. Jer sve što je opozicija mogla smisliti protiv vlade proteklih pola godine ticalo se toga tko je od vladajućih imao kakav debilniji ispad u kojem je pokušavao loše glumiti velikog fašista i zajebanog ekstremnog lika. A istodobno su svi zajedno bespogovorno provodili i zagovarali neoliberalne politike koje je ionako diktirala EU, bili oni europejci ili “ustaše”. Trajna ostavština ove vlade neće biti naci-šminkeraj malog Hasana ili njegovo oduzimanje para liberalima i preusmjeravanje para svojim prijateljima, nego npr. prodaja Končara koja tu jednu od rijetkih uspješnih firmi šalje na put propasti s trajnim posljedicama prvo za radnike, a onda i za sve ostale. A to je jedina odluka vlade kojoj je otvorenu podršku dao vođa opozicije i koja nije izazvala nikakve “kontroverze u javnosti”.

SVE GORA EUROPA

brexitKad je prije tri godine Hrvatska trebala glasati o ulasku u Europsku uniju, naši konzervativni i liberalni političari su zajedno objašnjavali kako će nam u Europi sigurno biti puno bolje, jer ni jedna zemlja koja je ušla kasnije nije htjela izaći. Kasnije je ispostavilo da je to bila samo mala laž u moru gluposti koje su nam tih dana podvaljivali. Skoro da nema zemlje u kojoj danas većini nije jasno da se iz godine u godinu živi sve gore i da su upravo Europska unija i njezini birokrati glavni provoditelji “mjera štednje” koje uništavaju perspektivu radničke klase i drugih slojeva. Suprotno lažima ulickanih političkih švercera, EU nikad nije bila “projekt mira” u Europi. Ona je uvijek bila projekt Hladnog rata, projekt interesa kapitala i projekt borbe protiv radničke klase. Kada su stanovnici Britanije nedavno izglasali izlazak iz EU, to je bio dokaz nezadovoljstva Europom, ali nezadovoljstva koje je ponovno preusmjereno protiv radničke klase kroz porast rasizma. Sve jačim “ujedinjavanjem” Europe rastu i nejednakosti između zemalja: najveći profiter je njemački kapital koji se najviše okoristio ekspanzijom na istok, uništavanjem proizvodnje tranzicijskih zemalja i preuzimanjem njihovih tržišta. Vlade drugih zemalja, kao što je Britanija, pokušale su konkurirati njemačkom kapitalu napadima na vlastitu radničku klasu, smanjivanjem troškova rada, povećanjem subvencija za kapital i uništavanjem socijalne zaštite. Ali te svoje politike nikada nisu prikazivale kao pomoć svom kapitalu, nego kao posljedicu imigracije, svjesno i agresivno jačajući rasizam. Današnje jačanje ekstremne desnice u Europi je direktna posljedica politika vladajuće klase da ojačaju svoju vlast i svoj kapital jačanjem rasizma. Za dio britanske buržoazije, obećanje da će izbaciti strance iz zemlje i istodobno nekim čudom vratiti Britaniju među vodeće svjetske zemlje vraćanjem bivšeg carstva bilo je glavno sredstvo jačanja vlastite pozicije. Umjesto toga, mogli bi zemlju koja je još uvijek kolonijalna sila (barem u Irskoj i dijelovima Afrike) pretvoriti u provincijalnu zemlju bez stvarnog utjecaja. I to je dobro. Raspad “Ujedinjenog Kraljevstva” koji je EU sprječavala sada bi se konačno mogao dogoditi. Ali to neće značiti da će Europa biti bolja. Dapače, Njemačka već sad najavljuje učvršćivanje svoje kontrole nad drugim zemljama kroz “jačanje integracije” i prisilno uvođenje eura. Mogući nestanak nekada najvećeg kolonijalnog carstva u svijetu (britanskog), koje je vladalo trećinom svijeta, sada najavljuje nastanak novog “carstva” u drugačijim uvjetima (EU), koje kao i ranije služi samo interesima kapitala. Naša zadaća ostaje kao i ranije – borba za demokraciju i socijalizam, za oslobođenje radničke klase od imperijalizma.

“MORALNA” UMJESTO SOCIJALNE POLITIKE

mostČak i oni ljudi u Hrvatskoj koji još uvijek izlaze na izbore zapravo mrze političke stranke. Nakon svih katastrofa koje smo doživjeli zadnjih trideset godina i svih napada na standard radnika i uništavanja zemlje, teško ih je ne mrziti. Skoro svi su razočarani sa sistemom iz kojeg ne vide izlaz. Oni “birači” čije radno mjesto nije vezano uz neku od stranaka, a koji još imaju malograđanske iluzije o tome da živimo u demokraciji, obično traže “nova lica” i “treće opcije”. Skoro ni jedna od tih trećih opcija ne preživi izbore i raspadnu se kada se pokaže da su njihova obećanja ponavljanje istog u novom ruhu. Aktualna hit-stranka je Most, koja je popularnost stekla obećanjima promjena, za koje nikad nije bilo jasno što bi trebale značiti, a danas je održava samo obećanjem da nije ni HDZ ni SDP. Ali u svojim konkretnim politikama, Most nudi identičan program kao i te dvije stranke: provođenje zahtjeva Europske komisije, pomaganje kapitalu, napadi na radničku klasu. U programu tu nema nikakve razlike, a sve ostalo je samo šminka. Jedni su “crveni”, drugi su “plavi”, a Most je kao između i tobože drugačiji zato što još nije ništa opljačkao. Oni znači ne nude socijalnu alternativu, nego samo obećaju da će biti “moralniji” u provođenju istih neoliberalnih politika. Zato je zanimljivo da su i prije nego su se uopće uspjeli ustabiliti kao stranka već počeli s aferama. Njihova afera je u usporedbi s onima HDZ-a ostala u sjeni, iako zapravo dobro pokazuje dosege “moralnih alternativa”. Pokazalo se da je Mostov “marketinški stručnjak” Thomas Bauer, bivši navijač i sada lobist krupnog kapitala, stranim kompanijama prodavao pravo na “privilegirane susrete” s Mostovim ministrima. To znači da je Most, koji bi trebao služiti ljudima koji žive u ovoj zemlji, zapravo primao mito da pogoduje stranim kompanijama. Da stvar bude luđa, oni su objašnjavali da to uopće nije problem jer u njihovom programu zapravo i piše da će napravit sve da pomognu “investitorima”. Ova mala afera sigurno je samo uvod u sranja koja će nam priuštiti u budućnosti, ali to neće ništa promijeniti sve dok se ne shvati da se ne radi samo o tome da su političari pokvareni (iako jesu i to), nego o tome da svi oni rade u interesu kapitala, a to uvijek znači i protiv interesa većine.

TERORISTI, EKSTREMISTI, HULIGANI

mafijaMožda ni jedan događaj u posljednjih 15 godina nije toliko raspizdio hrvatskog malograđanina kao to što je na tamo nekom Euru u Francuskoj netko bacio baklju na teren. U zemlji u kojoj je vrhunac mudrosti na vlast dovesti malog činovnika multinacionalke iz Kanade koji ne priča hrvatski, a u Sabor i Vladu staviti debile koji negiraju Holokaust, najveća je “sramota” odjednom to što će svijet vidjeti da su na nogometnoj utakmici neki ljudi napravili ono što inače rade navijači na nogometnim utakmicama. Stvar nije stala na tome. U zemlji u kojoj je sva industrija, koja je građena punih 45 godina, preko noći namjerno uništena da bi se obogatila šačica govnara, najbrutalniji napad na zemlju je – bacanje nekakve baklje. I onda su se ti isti govnari, njihovi mediji, njihovi prijatelji i njihovi nesvjesni podržavatelji našli da govore o “napadu na Hrvatsku”, “terorizmu” i tko zna čemu sve ne. Među njima je prednjačila Kolinda koja visi iz dupeta jednom od najvećih krimosa u zemlji, Zdravku Mamiću, da bi branila zemlju od izmišljenog “napada” i tako svoju pljačku i pljačku koju rade njezini prijatelji izjednačila s Hrvatskom. Ali sve to su odlučili zanemariti oni koji su pred LCD-ima u kockastim dresovima pili pivo i plakali zbog baklji kao što su trebali plakati zbog prodaje Končara. Ako su i takvi ljudi odlučili držati leđa mafiji na vlasti i njihovoj zloupotrebi policije koja sada progoni neke navijače kao teroriste treba se pitati što će biti kada se netko doista pobuni zbog nekog pametnog razloga, koji nije nogomet. U ovakvoj zemlji, sto puta je veća “sramota” ne buniti se protiv svega što nam rade i serviraju, nego nekakve nebitne baklje. A najveća su sramota oni koji su spremni u lažima i represiji podržavati uništavače ove zemlje zato što im je netko pokvario gledanje utakmice.

Linija ★ 14 // Hod za život / Francuska / Imunološki / Reforme/ Komunizam

HOD ZA ŽIVOT NA CRKAVICImarkic

U Zagrebu je nedavno održan “Hod za život, obitelj i Hrvatsku”, odnosno prosvjed kojim se navodno htjelo poručiti da je svaki život vrijedan i da ga treba zaštititi. Zaštita života, zaštita djece, tko se s tim ne bi složio? Osim što prosvjed nema veze sa životom: to je samo još jedna kampanja iste političke grupe koja se povremeno predstavlja kao vjerska, povremeno kao građanska inicijativa, a povremeno kao politička stranka, već kako im paše. Ovdje se naravno radi o zabrani pobačaja upakiranoj u navodnu borbu za život, iako se to organizatori ne usude reći. Nakon što im je propao zadnji referendum i nakon što su propali na zadnjim izborima to je samo još jedan pokušaj da se domognu pozicija. Jer prošli pokušaji im nisu uspjeli zato što su njihove ponude za koaliciju odbili prvo Karamarko, plaćenik MOL-a u Hrvatskoj, a onda i Glavaš, koji je svoje poštenje dokazao desetljetnim pljačkanjem Slavonije, a predanost životu sadističkim ubijanjem civila daleko iza crte bojišnice. Nije da je ekipa oko Željke Markić išta bolja: ta je bogatašica svoje pare “zaradila” lobirajući za strane farmaceutske kompanije po cijelom Balkanu (između ostalog i za Tevu) i tako radila ne samo za interese stranog kapitala, nego i sudjelovala u prljavim poslovima farmaceutske industrije koja živi od isisavanja para iz javnog zdravstva, trovanja stanovništva nepotrebnim lijekovima i uskraćivanja korisnih lijekova siromašnima. Sve “za život i Hrvatsku”, naravno. Da stvar bude gora, borba protiv pobačaja ne štiti “nerođenu djecu”, već samo prisiljava siromašne žene koje si ne mogu priuštiti luksuz djece da idu na ilegalne pobačaje i tako ugrožavaju i svoj život (i riskiraju zatvor), jer bogati uvijek mogu otići obaviti pobačaj u Sloveniju ili Austriju. Bit će prije da je cilj njihove inicijative samo to da se pobačaji ne provode u javnim bolnicama, već u privatnim klinikama kako bi profitirale tvrtke čije interese štite. A to što u ovoj zemlji živi sve manje ljudi nema nikakve veze s pobačajima: to su prije posljedice siromaštva jer ljudi s nesigurnim poslovima, bez posla ili s kriminalno malim plaćama naprosto ne mogu othraniti djecu, a uz to mladi ljudi bježe iz zemlje jer ne mogu prehraniti ni sebe. Što Markić i ekipa nude siromašnima? Nude im zapravo još puno gore od onog užasa koji su nam ponudile sve dosadašnje vlade, i HDZ-ove i SDP-ove: masovne privatizacije, ukidanje socijalnih prava, rušenje cijene rada, subvencioniranje kapitala, odnosno famozne “strukturne reforme”. Kao što jasno kažu u svojem izbornom programu, oni žele učiniti radnu snagu “konkurentnijom”, odnosno jeftinijom, a državu orijentirati “poticanju poduzetništva”, odnosno poklanjati javna sredstva namijenjena bolnicama i školama privatnom kapitalu. Borba za život kažnjavanjem siromašnih, ma dajte. Prava borba za život i Hrvatsku počinje upravo borbom protiv antisocijalnih politika za kakve se zalažu i ovi “konzervativci” i njihovi navodni liberalni protivnici.

FRANCUSKA PROTIV ZOR-Afra

Na najave promjena zakona o radu u ožujku su organizirane najveće demonstracije u Francuskoj u posljednjih desetak godina u kojima je sudjelovalo preko pola milijuna ljudi. Predložene reforme kopija su njemačkog radnog zakonodavstava kojima se želi povećati radno vrijeme i broj niskoplaćenih ugovora na određeno. Od kada su reforme najavljene otpor ne prestaje tako da je do danas bilo organizirano nekoliko masovnih prosvjeda u više gradova u Francuskoj. Osim što se iz ovih prosvjeda razvio i dezorijentiran i politički neartikuliran pokret Noći na nogama (Nuit debout), prosvjednici ozbiljno prijete i “normalnom” funkcioniranju države. Uoči Europskog prvenstva štrajkaju radnici gradskih čistoća, željeznica, rafinerija, avio-kompanija itd. “Lijeva” vlada koja i dalje ne odstupa od ovih mjera odluku je donijela krajnje nedemokratski, odnosno dekretom kojim je izbjegnuto glasovanje u parlamentu. Ovo zaobilaženje formalnih procedura pravda se s ciljem da se “krene naprijed”. Tako opet svjedočimo kapitulaciji parlamentarne demokracije kada se radi o interesu kapitala. Velika nezaposlenost mladih od 25 posto želi se iskoristiti kako bi se fleksibiliziralo tržište rada i kako bi poslodavci došli do još većih profita. Stvorena nezaposlenost, karakteristična za kapitalizam, služi kako da bi smanjila cijena najamnog rada i povećala eksploatacija zaposlene radne snage. Iako nedovoljno zastupljeni u našim medijima, veličanstveni prizori s francuskih ulica svjedoče o svijesti i snazi radničke klase. Premda nedovoljno snažni da bi ugrozili trenutačni poredak, ipak su dovoljni da urode određenom krizom francuske vade. Daljnji rast i radikalizacija protesta urodili bi i padom vlade. Odgovor buržoazije na to je povećanje represije i odustajanje od bilo kakve demokracije. Francuski ministar unutarnjih poslova, Bernard Cazeneuve, prosvjednike je nazvao „šačicom razbijača“ što je ipak točniji opis njega i klase kojoj služi. Nasilnici s vlasti koji ne služe radnom narodu i svoju vlast temelje na sili pravi su razbijači. Stotine tisuća organiziranih radnika na ulici nisu “šačica”, već će biti krajnja presuda šačici eksploatatora.

I DALJE NEBRIGA ZA IMUNOLOŠKI ZAVODimz

Sva bijeda hrvatske politike vidi se u njenom odnosu prema Imunološkom zavodu. Strateškoj firmi, kako ju vole nazivati, već je nekoliko puta prijetio stečaj u manje od 3 godine. Taj podatak, kada se zna sva važnost i vrijednost Imunološkog, zvuči nevjerojatno. Međutim, razni privatni interesi, nezainteresiranost politike da makar sačuva domaću proizvodnju, kao i kontinuitet uništavanja javnog zdravstva, učinili su da IMZ-u već godinama prijeti gašenje. Od kad je IMZ postao javna institucija nije se napravilo gotovo ništa na što su radnici nebrojeno puta ukazali. Kada se glasno reklo da je potrebno riješiti vlasničke odnose i uložiti novce da se pokrene proizvodnja, tadašnja ravnateljica Kovač je zaprijetila otkazom sindikalnoj predstavnici. Iako je to protuzakonito, nitko od odgovornih nije reagirao. Dolaskom vode do grla odblokiran je račun dioničkog društva kojem pripada imovina i proizvodna sredstva čime je za dlaku izbjegnut stečaj. Dojam kao da se nešto zbog toga napravilo, ustvari, obična je predstava. Ne treba baš velike političke mudrosti da bi se predvidjelo kakve bi negativne posljedice po sadašnju vlast imao stečaj IMZ-a. Ne treba se zavaravati i misliti da se tu radi o nekakvoj progresivnoj politici. Kada se donosio proračun, iz IMZ-a se tražilo: „hitno i cjelovito ulaganja u Imunološki zavod radi konačnog rješenja tog problema koji se već godinama odgađa.“ Niti taj zahtjev nije bio usvojen iako sva odgovornost leži na vlasniku, a to je Republika Hrvatska. IMZ je i dalje tek na početku svoje revitalizacije, a kako je suditi prema dosadašnjem odnosu države prema IMZ-u to i dalje znači neizvjesnost. Borba radnika IMZ-a koju valja istaknuti kao ključnu stvar za očuvanje te institucije i dalje će biti od velike važnosti. Bez pritisaka odozdo ova priča bi odavno bila gotova. Sve te slatkorječive priče o IMZ-u brzo padaju u vodu kada treba napraviti nešto konkretno, zato je važno i dalje nastaviti s pritiskom.

TREBAJU NAM “RIFORME”idioti

Postoji više razloga zašto je vladu teško vidjeti drugačije nego kao grupu idiota. Ali možda se to najbolje vidi po onom čime se sami najviše ponose. Nakon više mjeseci nespretnog prepucavanja i preslagivanja liberalni su se mediji sjetili vladi postaviti pitanje “gdje su reforme?” o kojima su obje stranke vladajuće koalicije prije izglasavanja neprestano pričale. Bilo je tu svakakvih obećanja, od promjene izbornog sustava preko državne uprave do pravosuđa je sve je to navodno trebalo voditi prema većoj demokraciji i boljem životu za građane. Umjesto toga, imali smo špijunske igre, postavljanje poslušnika, zauzimanje fotelja i ništa drugo. Kako ne bi ispalo da je odustao od “riformi”, premijer koji još uvijek ne priča jezik i ne razumije gdje se nalazi pripremio je imbecilnu i nepismenu PowerPoint prezentaciju na razini osnovne škole koja je najavljena kao “Nacionalni plan reformi”. U reklamiranje te prezentacije (koja se sastoji od par sličica i natuknica) kao nekog velikog plana, odmah su se uključili skoro svi mediji, na čelu s HRT-om, reklamnom agencijom HDZ-a. U osnovi tom se prezentacijom samo ponavljaju iste stare neoliberalne fraze kao i za vrijeme zadnje vlade. Treba smanjiti “javni dug”, što se prema premijeru čini tako da se privatizira državna imovina, smanje sredstva za zdravstvo i srežu “socijalna davanja”, ako je išta od njih uopće ostalo. Zatim treba “poboljšati poslovnu klimu” što se postiže tako da se novac oduzet socijali preusmjeri privatnim tvrtkama, a državi oduzme dio poreza koji plaćaju najbogatiji i velike kompanije. Siromašni će naravno plaćati isti porez, kao i zadruge ili mali obrtnici. I sve te genijalne mjere će navodno pomoći da padnu kreditne stope, pa će se država lakše zaduživati. A onda dugoročno, u nekoj maglovitoj budućnosti, bi netko od toga trebao bolje živjeti. Ako itko preživi. U međuvremenu će bogatiji živjeti bolje, a siromašniji lošije, jer jebiga, reforme su bolne ali nužne. Barem se tako čini kad nam zemljom upravljaju tupavi korporativni birokrati, provincijalni kamatari, sitni kriminalci i provoditelji interesa stranog kapitala.

ZABRANA KOMUNISTIČKIH SIMBOLA?

komunaCrvena akcija od srca pozdravlja sve najave kriminalaca na vlasti i njihovih poltrona o zabrani simbola socijalizma. Između borbe za slobodu i vašeg zločinačkog režima doista ne može postojati nikakav suživot. Vaš pokušaj da vlastite zločine opravdavate “osudom” povijesnih režima ne mogu, međutim, sakriti vašu izdaju, vaše mito koje dobivate od MOL-a, Hypo banke, Teve i drugih privatizacijskih grobara hrvatskih radnika. Ne mogu sakriti ni vaše očajničke pokušaje da nam umjesto vijesti servirate svoje reklame, da kontrolirate medije, da ušutkujete radnike, da pišate po nama i tvrdite da pada kiša. Kriminalcima koji su na vlasti doista ne ostaje ništa drugo nego da kriminaliziraju one koji im se protive. Vaš je problem samo jedan: šta god da napravite mi vas ne možemo mrziti više. Naš je glavni cilj bio i ostao da osiguramo da se više nikada ne ponove zločini vas i vaših prijatelja iz opozicije i da vašu diktaturu kapitala zajedno sa svim njenim predstavnicima zauvijek pošaljemo na smetlište povijesti.

Lažne suze prodavača Ine

inaČim je izbila afera vezana za Inu i MOL-ovo isplaćivanje honorara firmi čija je vlasnica supruga Karamarka, svi su se zabrinuli za Inu. SDP-u i Milanoviću Ina je preko noći postala tvrtka od “strateškog nacionalnog interesa”. Četiri godine su samo gledali kako Ina propada i kako tisuće radnika gubi svoj posao. SDP je dobrim dijelom direktno zaslužan za ovo stanje jer je još 2003. u doba velikog privatizacijskog vala potpisan prvi ugovor između Ine i MOL-a o zajedničkom partnerstvu. Nastavi čitati

NE prodaji Končara!

koncar

Posezanje za državnom imovinom, kao prvi potez “nove” vlasti, kontinuitet je svih dosadašnjih parlamentarnih pobjednika. Tako se odmah nakon formiranja ove vlade počelo govoriti o prodaji preostalih proizvodnih firmi u kojima država još ima vlasnički udjel. Jedna od njih je Končar – Elektroindustrija koja unatoč smanjenom asortimanu proizvoda i usluga te broja radnika u usporedbi s periodom prije 1990. godine i dalje slovi za industrijskog giganta. Nastavi čitati

TIBO: putokaz za borbu

tiboKada se uzme u obzir da TIBO jedini na području države (a i šire) proizvodi brodsku opremu i na tom polju je monopolist, nevjerojatno zvuči podatak da je ta tvornica u predstečajnom postupku i prijeti joj gašenje svih proizvodnih pogona. Izdvajanje postrojenja iz 3. Maja, maćehinski odnos države, osnivanje tvrki-kćeri te pogodovanje privatnom kapitalu samo su neki od pojmova koji se vežu uz tu tvornicu industrijske i brodske opreme. Nastavi čitati