Linija ★ 23 // Mirovine / Palestina / Dualno obrazovanje / Venezuela / Mafija

KAD BANKE ISPLAĆUJU MIROVINE…

U sveopćoj privatizacijskoj histeriji početkom 2000-ih, tadašnja Vlada došla je na ideju privatizirati i mirovinski sustav. Građani su tako već 15 godina prisiljeni dio doprinosa od plaća prebacivati na račune banaka. Petnaest posto doprinosa odlazi u državni proračun, a pet posto u drugi mirovinski stup, odnosno na račune četiri najveće banke u Hrvatskoj. Kockajući se raznim sumnjivim pozajmicama i dogovorima poput onoga za kreditiranje Agrokora, banke sada imaju rupu u budžetu i pet posto izdvajanja nije dovoljno da se mirovine pokrivaju u potpunosti. Prije nekoliko godine država je omogućila dijelu građana da se vrati u prvi mirovinski stup i osigurala dodatak od 27% na mirovinu kako bi nadoknadila nastalu rupu u štednji. No svi oni rođeni nakon 1962. tu mogućnost nisu imali i s obzirom da u budućnosti oni neće imati spomenuti dodatak na mirovinu, prijeti im smanjenje mirovine skoro za trećinu! Suludu ideju o privatizaciji mirovinskog sustava napustile su skoro sve europske države. S obzirom da Hrvatska ima prekomjerni deficit BDP-a i konstantno se mora zaduživati, prisiljeni smo dizati nove kredite uz užasno nepovoljne uvjete. Jedan od uvjeta Svjetske banke je bila i daljnja privatizacija mirovina tako da u budućnosti možemo očekivati samo još manje mirovine. Država nema u planu napustiti ideju drugog mirovinskog stupa već naprotiv, planira se povećati izdvajanje u taj stup i tako pokušati riješiti problem proračunske rupe. Vladin plan je da će se do 2030. godine u drugom mirovinskom stupu prikupiti dovoljno sredstava da se pokrije rupa nastala neisplatom zaštitnog dodatka od 27%. Do tada će građani imati manju mirovinu i financirati Vladine egzibicije s financiranjem banaka okolnim putem. Koristi od toga imaju jedino banke koje će dobiti još kapitala s kojim će se moći kockati i zarađivati. Ovu pljačku radnika koji tako cijeli radni vijek moraju financirati banke pod hitno treba ukinuti. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacijom mirovinskog sustava građane se pljačka praktički cijeli životni vijek, od prvog zaposlenja pa do zadnje isplaćene mirovine.

PEDESET GODINA OKUPACIJE

Više tisuća palestinskih političkih zatvorenika koji trunu po izraelskim zatvorima štrajkalo je glađu prošli mjesec. Istovremeno, na ulicama su se digle barikade u znak potpore. Štrajk je pokrenut zbog užasnih uvjeta, ali i toga što mnogi od zatvorenika nikada nisu imali ni suđenje. Oni su zatvoreni zbog svog političkog stava, bez da su prekršili ijedan zakon okupatorske države. Kako je otpor u zatvorima rastao, tako je država jačala svoje napade na osnovna ljudska prava, napadajući prosvjednike na okupiranim teritorijima i planirajući prisilno hranjenje zatvorenika. To prisilno hranjenje, koje je inače oblik mučenja, izraelski su liječnici odbili izvesti, pa je Država Izrael pokušala dovesti strance da to učine. Kada ni to nije uspjelo, uprave su pojačale mučenje i zatvarale sve bolesnije zatvorenike u manje prostorije koje se nisu čistile. Na kraju, režim je morao popustiti, pa je prihvatio da prestane s praksom zatvaranja bez suđenja te je omogućio političkim zatvorenicima pristup zdravstvenoj njezi i posjete. Štrajk je prekinut, ali borba u zatvorima i dalje traje. Sve se to poklopilo s pedesetom godišnjicom izraelske okupacije istočnog Jeruzalema i Zapadne obale koja još uvijek traje, unatoč tome što je osuđuju gotovo sve države svijeta i svi demokratski orijentirani pojedinci. Posljednjih dvadeset godina, Izrael je obećavao da će omogućiti stvaranje slobodne Palestine na njezinom međunarodno prihvaćenom teritoriju, ali je radio sve suprotno od toga. I dalje traje krađa palestinske zemlje i rušenje njihovih kuća, a Izrael nastavlja oduzimati stanovništvu građanska prava. Izbor je jasan: ili da se omogući stvaranje dvije susjedske i bratske države Izraela i Palestine ili da se u jednoj zajedničkoj sekularnoj državi Palestini uspostavi ravnopravnost cijelom stanovništvu, kao što su već prije 50 godina tražili revolucionari s obje strane. Ono što imamo sada je apartheid. I svatko tko surađuje s današnjom Državom Izrael pomaže učvršćivanju rasističkog i antidemokratskog režima.

UČENICI – JEFTINI RADNICI

Jedan od najomraženijih modela eksplantacije mladih na tržištu rada je još uvijek aktualan model “stručnog osposobljavanja” koji prisiljava mlade ljude koji su u potrazi za prvim zaposlenjem da za manje od minimalne plaće godinu dana rintaju u raznim javnim i državnim firmama. Mjera je to koju je uveo lažni socijaldemokratski ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mršić kako bi, barem statistički, prikrio enormnu nezaposlenost u zemlji. I istodobno osigurao firmama besplatnu radnu snagu koju javnim novcem plaćamo mi. Baš kad smo mislili da gore od toga ne može, iz Vlade rade na uvođenju novog modela potplaćenog rada, ovog puta još mlađih! Na udaru su đaci koji pohađaju strukovne škole koje se pod egidom “reforme obrazovnog sustava” i takozvanog “dualnog obrazovanja” zapravo tjera da u sklopu obrazovanja rade za privatnike i ruše cijenu rada ostalima. Premijer Andrej Plenković nedavno je otvoreno rekao da je “dualno obrazovanje” koje se eksperimentalno već provodi u nekoliko strukovnih škola u Hrvatskoj prioritet njegove Vlade. U praksi njegov prioritet izgleda ovako: učenik/ca od 14 godina koji je u redovitom sustavu strukovnog obrazovanja zapravo upisuje tvrtku, a ne školu i nema nikakva prava radnika! Hrvatska gospodarska komora kao ključan zagovaratelj dualnog obrazovanja osmislila je i model financijske pomoći kapitalistima za eksploataciju djece! Naime, država bi kapitalistima trebala plaćati uslugu korištenja djece i maloljetnika kao besplatne radne snage. Tako će javna sredstva državnog budžeta umjesto u prosvjetu i škole ići u ruke kapitalista, a često i stranih korporacija pogotovo trgovačkih lanaca njemačkih i austrijskih firmi koje također intenzivno lobiraju. Ovaj slučaj jasno ukazuje ne samo da ćemo se moramo ponovno boriti protiv eksploatacije rada djece već i da se stvarna reforma obrazovnog sustava može ostvariti samo obaranjem kapitalističkog društvenog sistema.

VLAST JE NA ULICI

Prije petnaest godina, izgledalo je kao da je Latinska Amerika postala crvena. U skoro svim zemljama na vlasti su bili nekakvi ljevičari, koji su provodili socijalne politike i izvlačili milijune ljudi iz siromaštva. Nakon što su ih desetljećima upropaštavale neoliberalne politike, Brazil, Argentina, Bolivija, Ekvador, Venezuela i drugi su odlučili napraviti zaokret. Dio tih zemalja je prije sto godina bio jednako bogat kao SAD. Ali od tada je njihova ekonomija postala potpuno podređena američkoj. I u skladu s tim su zaostali. Nove ljevičarske vlade su pokušale djelomično osamostaliti svoje zemlje i izgraditi socijalnije politike, u korist domaćeg stanovništva, a ne stranog kapitala. To su uspjele iz samo jednog razloga: zato što su im podršku davale narodne i revolucionarne organizacije. Ta ljevica nije pala na vlast s neba, nego tako što je ostvarila savezništvo s organizacijama u bazi. Ali od te ljevice na vlasti danas nema skoro ništa. Više je razloga za to. Prvo, SAD uporno radi protiv vlada koje su oslabile njegovu ekonomsku hegemoniju, pa potiče pobune, plaća opozicije i “kupuje” dužnosnike iz vlade. Još važnije, savez revolucionara na ulici i ljevice na vlasti se počeo raspadati. Ljevica se pokazala jednako korumpiranom kao i ranija desnica, zato što to nije stvar pojedinaca ni stranaka, nego sistema koji je diktatura kapitala. Ta ljevica nije ni mogla ni htjela raskinuti s diktaturom kapitala pa je brzo ušla u slijepu ulicu u kojoj ju je lako smijenila desnica uz pomoć SAD-a. To su razlozi zašto je Venezuela danas pred građanskim ratom. Naoružana opozicija misli da joj je dovoljno da narodu oslabi vjera u ljevicu pa da desnica onda silom preuzme vlast. Za sad su suprotstavljene strane u pat poziciji. Tko zadrži vlast na ulici, određivat će i državnu politiku. To je dobra lekcija: ne određuju institucije tko vlada ulicom, nego ulica određuje tko sjedi u institucijama. Sve te ljevičarske fantazije o vlasti i pobjedi na izborima bez kontrole u kvartovima, selima i tvornicama su akademske fantazije. Bez ulice, svaka moć je iluzija.

MAFIJU U MORE!

Po tko zna koji put, hrvatska se malograđanština udružila da obrani domaću mafiju. A koga se to brani? Zdravka Mamića, onoga koji je ukrao domaći sport, zasjeo na javne pare i sad se bogati, kupuje i prodaje nogometaše, novinare i političare, plaća svoje batinaše da tuku i pucaju na one koji ga kritiziraju. Takvog mafijaša treba zaštititi od zaslužene šake koju je popio na Braču i brzog tečaja plivanja? Jer to je nepristojno i nasilno! Huligani i vandali sami udare mafijaša u glavu. Fini ljudi, poput Mamića, plate svoje huligane da tuku druge za njega. Isto vrijedi za Janicu Kostelić. Ona je sad domaća žrtva broj jedan zato što ju je netko javno vrijeđao. A ona koja štiti mafijaše, njihove krađe i pokušaje ubojstva, e ona nikog ne vrijeđa. Ona je nacionalna institucija. Ljudi koji pristaju na ovu logiku zapravo pristaju da budu kmetovi. Oni vise iz dupeta svakog bogatog i moćnog, pa makar bio mafijaš i siledžija. Ljigavost i beskičmenjaštvo nije pristojnost, to je najodvratniji bezobrazluk koji je moguće zamisliti. Nogomet narodu – mafiju i njihove ulizice u more!

Linija ★ 22 // Aerodrom / Agrokor / Dividende / Srbija / DTR

SKUPI AERODROM ZA PRIVATNU KORIST

aerodrom“Nova vrata Hrvatske, impresivno zdanje koje odiše Europom 21. stoljeća”. Tim riječima je premijer Andrej Plenković opisao novi putnički terminal Zračne luke “Franjo Tuđman”. No, kada se pročitaju dostupni dijelovi ugovora o gradnji i kada se analizira cijeli projekt, dolazimo do zaključka kako terminal odiše jedino – muljažama. Uz zagrebački aerodrom, u regiji su u koncesiju dati aerodromi u Skoplju, Prištini i Ohridu. No, Zagreb je potpisao uvjerljivo najštetniji ugovor! Koncesija je za trećinu duža nego u Skoplju ili Prištini, terminal je za manje putnika, a uz to je puno skuplji. Što je najgore od svega, Zagreb dobiva manju koncesijsku naknadu od svih njih iako ima veći promet! Cijeli natječaj je provođen užasno sporo i po jako sumnjivim uvjetima. Najprije su postavljeni bitno povoljniji uvjeti za državu i tada je ostao samo jedan ponuđač koji je te uvjete prihvatio. No, naknadno su u ugovor stavljena dva aneksa koji su promijenili cijelu situaciju i preko noći je ugovor postao jako štetan za državu, a povoljan za koncesionara (francuski konzorcij ZAIC). Naime, koncesionar je na kraju ishodovao klauzulu jamčenog minimalnog prometa tako da u slučaju smanjenog broja putnika država mora namiriti razliku i pad prihoda. Koncesionar je uspio poskupiti projekt s planiranih 195 na čak 365 milijuna eura, a što je nevjerojatnije, sam kapacitet i veličina terminala smanjena je za trećinu od originalnog plana. Aneksom 2 Vlada je dozvolila da koncesionar niti ne plaća naknadu u slučaju potpune neprofitabilnosti poslovanja i to čak 3 godine. Što smo na kraju dobili? ZAIC je nekoliko puta podignuo aerodromske takse, cijenu parkiranja koja je sada 27 kuna na sat vremena. Podignuo je sigurnosne takse za 115 posto, te mnoge druge troškove prijevoznicima i putnicima. Ukratko dobili smo povećanje cijena za lošiju uslugu. Vjerojatno vam je ovaj primjer dobro poznat jer je i dio autocesta dan u koncesiju. Na dionici Zagreb-Macelj, koncesionar također ima zagarantiran prihod koji država jamči. To rezultira poskupljenjem cijena jer je koncesionaru u interesu da je promet što manji, jer su automatski manji troškovi za održavanje. Funkcija aerodroma i cesta ne smije biti izvlačenje novaca i punjenje budžeta stranih privatnih kompanija. To je javno dobro koje bi moralo biti dostupno svima. Stoga hitno treba zaustaviti svaki pokušaj daljnje privatizacije i koncesije jer koristi od toga imaju jedino strane multinacionalne kompanije i podmitljivi političari koji ispunjavaju sve njihove želje.

PROPAST AGROKORA

todoricČak ni vlada pod djelomičnom kontrolom donedavno najbogatijeg Hrvata Ivice Todorića, ni mediji pod njegovim pritiskom više nisu mogli sakriti da će Agrokor kao najveća domaća kompanija propasti. Što to znači za nas, obične ljude, koji ionako odavno mrzimo Todorića? Za početak, sigurno je da ćemo dugove koje je napravila kompanija i njezina uprava mi platiti, odnosno da će je spašavati država. To je postalo jasno osobito kroz tzv. Lex Agrokor. Dok je nekolicina tajkuna zarađivala ogromne novce na Agrokoru, onda su nam govorili da država ne može prisiliti vlasnike da spuste cijene ili bolje plaćaju radnike. Sada kada su ti isti tajkuni upropastili i firmu i dobar dio domaće prehrambene industrije, sad odjednom nema nikakvih prepreka da država upravlja privatnom kompanijom, ali još uvijek za privatnu, a ne javnu korist. Između ruskih banaka, domaćih tajkuna, zapadnih konzultanata i vladinih upravitelja više nitko ne zna tko zapravo kontrolira tvrtku. Ali to nije ni važno, jer ionako svi ti lešinari imaju identičnu viziju restrukturiranja. Osim što će prvo spašavanje naplatiti nama, ionako mizerni uvjeti rada u toj kompaniji dodatno će se srozati, ako je to uopće moguće, kako bi se “uštedjelo” preko leđa onih koji najviše rade i najmanje primaju, dok će se gigantske plaće za nesposobne uprave zadržati. Na kraju će Agrokor, kao domaća kompanija koja je uz obilnu državnu pomoć progutala skoro cijelu domaću prehrambenu industriju, podijeliti na dijelove i rasprodati stranim kompanijama. To su već najavile ruske banke koje bi zbog dugova prema njima mogle postati privremeni vlasnici. Slično kao kod prodaje Dukata, tko god kupi dijelove Agrokora (vjerojatno neka zapadna kompanija), zadržat će samo brend, a ugasiti većinu proizvodnje i otpustiti većinu radnika. Sve to samo je posljednji čavao u lijesu domaće industrije. Kapitalizam koji je obećavao da će nas sve učiniti bogatima na kraju nam je oduzeo sve. Nama preostaje još samo da raskidom s diktaturom kapitala započnemo svoju obnovu i izgradimo ekonomiju i politiku za radnike i za narod, umjesto one za strane kompanije i domaće tajkune. Čim prije, tim bolje.

KAKO NAS PLJAČKAJU

zabaRekli su nam još početkom godine da je kriza završila. Mi to nismo osjetili na većim plaćama ni na manjim cijenama, niti smo na bilo koji način počeli živjeti bolje. Dapače, završila kriza ili ne, mi smo izgleda u istim govnima, u istom siromaštvu i nema neke naznake da će stvari biti bolje. Ali kriza očito je završila, barem za neke. Pokazali su to izvještaji zagrebačke burze posljednjih mjeseci u kojima se vidi da je dobar dio firmi počeo isplaćivati dividende. To znači da su vlasnici firmi počeli zarađivati puno više i da se više ne boje za svoje ogromno bogatstvo. Do kraja svibnja bi iz tvrtki vlasnicima trebale biti isplaćene čak 2,8 milijarde kuna. To znači da taj novac neće biti uložen u proizvodnju, proširenje kapaciteta itd., nego da će se potrošiti na idiotsku luksuznu robu za one koji kao da žive na drugom planetu u odnosu na svoje radnike. Da stvar bude gora, većina tih novaca se uopće ni na koji način neće potrošiti u Hrvatskoj. Skoro 90% od tih 2,8 milijardi odlazi u Njemačku, Italiju i Austriju. Svi ti novci ovdje zarađeni na našem radu zapravo će financirati ekonomije zapadnih zemalja. To nije ništa slučajno, nego je logična posljedica privatizacija, za koje su nam godinama govorili da vode prema boljoj budućnosti. Dobar dio tih dividendi otpada na Zagrebačku i Privrednu banku te HT, kompanije koji su svojevremeno praktički poklonjene strancima, a za čije monopolističke usluge sada plaćamo višestruko skuplje cijene nego na Zapadu. Sve to skupa zapravo je najobičnija pljačka Hrvatske (slično kao što se događa u svim siromašnijim zemljama) a koja garantira da će siromašni ostati siromašni, a bogati postati još bogatiji. A gdje su cijelo to vrijeme lažni domoljubi, oni koji dok se zemlja pljačka proganjaju Srbe i pedere, love sotone i masone i uz to mašu njemačkim i američkim zastavicama? U mišjoj rupi! Svi ti domaći desničari su samo korisni idioti kapitala, koji dijele običan narod, a sve to za interese onih koji žive na grbači tog istog naroda. Interesi Hrvatske su prije svega u ekonomskoj ravnopravnosti naroda i zemalja, a ne u maltretiranju manjina koje provode neprijatelji naroda. A te ravnopravnosti ne može biti bezn uništavanja diktature kapitala zajedno s njezinim korisnim idiotima.

PROSVJEDI U SRBIJI

srbijaNi vlast ni opozicija u Srbiji, ni njihovi zajednički strani gospodari, ne mogu shvatiti što se događa. Gazda tamošnje političke scene i glavni pijun imperijalizma u Srbiji Aleksandar Vučić je prije samo nekoliko tjedana uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima. Odmah zatim, deseci tisuća ljudi počeli su prosvjedovati na ulicama. Drugim riječima, ljudi koji nisu imali za koga glasati na izborima, među svim tim identičnim govnarima, sada su svoj stav o sistemu izrazili na prosvjedu. Vučić je najpopularniji političar u Srbiji, ali to više govori o mržnji naroda prema političarima, nego o popularnosti Vučića. I trenutno stvarno nema nikoga da ga zamijeni, ali i to dosta govori o tome koliko je demokratska ta “parlamentarna demokracija”, odnosno diktatura kapitala koja se skriva iza uvijek nepoštenih izbora. Izbora koje diktiraju kontrola nad institucijama i veze kandidata s buržujima. Ali ako ne mogu imati drugu vlast, što žele ti prosvjednici? Možda i ne znaju što žele, ali to ne znači da nemaju razloga da se bune. Jer iza Vučićeve “stabilnosti” i pohvala koje jednako dobiva iz Berlina, Washingtona i Moskve krije se politika u korist kapitala, koja je spremna žrtvovati radnike u Srbiji. Pod parolom privlačenja stranih investicija, Vučić pokušava radničku klasu pretvoriti u prosjake, u očajnike koji su spremni za mizernu plaću slomiti svoja leđa i svoje ruke da bi svog stranog gazdu učinili još bogatijim. Ta očajna pozicija u koju Vučić i njegovi gospodari tjeraju stanovništvo Srbije je sigurno glavni razlog i straha i nezadovoljstva u toj zemlji. Iako to nije uvijek nužno vidljivo. I kad prosvjeduju, većina se ne može politički izraziti osim jezikom sistema: oni traže smjenu ovog ili onog političara, donošenje ovog ili onog zakona… Kao da je narod na ulicama parlamentarni birokrat, a ne sila demokracije. To što je volja naroda ugašena jezikom birokracije je i posljedica i cilj ovog sistema. Danas u Srbiji, kao prije tri godine u Bosni i prije šest godina u Hrvatskoj narod zna što ne želi, a to je ovaj sistem. Ali još uvijek ne zna što želi. Ta je situacija posljedica izostanka revolucionarne organizacije, socijalističkog i radničkog pokreta koji jedini može biti sredstvo stvarne promjene.

NEMA VIŠE “PAMUČNOG DIMNJAČARA”

dtrPrivatizacija je donijela kraj još jednom tekstilnom gigantu. U veljači je ugašena proizvodnja u DTR-u, a radnice su poslane na burzu. Gašenje jednog od najvećih tekstilnih brendova u Hrvatskoj nije dobilo niti minimalnu medijsku pažnju. Da DTR više ne postoji moglo se zaključiti tek po zatvaranju preostalih dućana u Zagrebu. Radnice su nam samo posvjedočile da su ih vlasnici periodično otpuštali kako bi slomili otpor. Nakon što su se za siću dočepali DTR-a 2013. novim vlasnicima, Cariću i Nobilu, očito nije bilo bitno zadržati proizvodnju. Od kada je DTR privatiziran početkom devedesetih smanjivao se broj radnica, pogoršavali su se radni uvjeti, izvlačili su se novci, prodavala nekretnine itd. Posljednjih 25 godina radnice DTR-a pamte po brutalnoj eksploataciji koju im je donijela privatizacija dok mi moramo pamtiti njhovu borbu u najtežim trenutcima dok su bile bez plaće. Iako malobrojne i prepuštene same sebi tada su hrabro odlučile štrajkati i marširati po Zagrebu. Sudbinu sličnu DTR-ovoj iskusilo je na tisuće radnica u tekstilnoj industriji koje su nakon privatizacije preko noći završavale na ulici. Ogromni radnički potencijal za obranu od privatizacije ostao je tako neiskorišten. Na nama je da se opet organiziramo i stvorimo novu frontu kako bismo pružili otpor napadima kapitala i vratili sredstva za proizvodnju u naše ruke.

Linija ★ 21 // Teroristi / Poskupljenje / Podravka / Francuska

NJIHOV TERORIZAM I NAŠE SLOBODARSTVO

teroristiSada je i službeno objavljeno ono što se od ranije znalo: Hrvatska već pet godina sudjeluje u ratu u Siriji tako što naoružava jednu od strana. U tom je poslu Hrvatska navodno zaradila milijune dolara. Ali nije zaradila Hrvatska, niti njezini stanovnici imaju išta od te trgovine. Zaradili su mešetari tuđom nesrećom. I to nije ono najgore. Jer naše oružje nije išlo bilo kome. Išlo je vehabijskih grupama koje podržava Saudijska Arabija, išlo je koljačima i sjekačima glava, išlo je progoniteljima kršćana i drugih manjina na Bliskom istoku. Istovremeno, razne tajne i javne službe Hrvatske su više puta maltretirale našu organizaciju pod lažnim optužbama za “kontakte s teroristima”. A zašto? Zato što smo zajedno s demokratima i revolucionarima u Izraelu i Palestini govorili protiv segregacije i izraelskog državnog nasilja. Zato što smo stali u obranu onih koji se bore protiv turskog satrapa Erdogana i njegovog genocida protiv Kurda. Zato što smo u Siriji podržavali upravo one snage – kurdske jedinice – koje se najefikasnije bore protiv terorističkih koljača koje su hrvatske vlade (i lijeva i desna) naoružavale. Oni su težnju za slobodom, za ravnopravnost i pravdu nazvali terorizmom, a razne mesare i ubojice cijelih naroda nazivaju svojim partnerima. Ako se hrvatske vlasti i njihovi žandari hoće boriti protiv terorizma najbolje bi im bilo da se raspuste. Između našeg slobodarstva i njihovog terorizma stvarno nema ništa zajedničko.

KOGA VI MULJATE?

poskupljenjaProšli mjesec mediji su javili da će poskupjeti plin. Malo nakon toga saznali smo da će poskupjeti struja, a onda i cestarine. Kad te tri stvari poskupe svi znaju što slijedi: poskupljuje i sve ostalo. Prijevoznici od potrošača naplaćuju više cijene prijevoza, a i usluge poskupljuju zbog više cijene energenata. Ukratko, ne piše nam se dobro. I kad se činilo da bi ljudi zbog toga mogli s pravom poludjeti, vlada se uplašila pa počela glumiti da se svom silom bori protiv poskupljenja, a onda se na kraju pohvalila i da ga neće biti. Ali samo naivni mogu misliti da će to potrajati iza lokalnih izbora. Jer nakon što se ti izbori odrade, ni vladi baš neće biti osobito stalo do poskupljenja. U toj cijeloj priči još se jedna stvar prešutjela – zašto bi išta uopće poskupljivalo? Prvo se muljalo o nekakvim vremenskim uvjetima i europskim tržištima. Ali na kraju je postalo jasno da se radi o liberalizaciji tržišta energentima. Zbog pritisaka europskih država, vlada mora puštati velike kompanije da distribuiraju plin i olakšati im da distribuiraju struju. Te kompanije zapravo ne rade ništa osim što skupljaju pare. Proizvodnja i infrastruktura ostaju državni i mi ih zapravo plaćamo. A strane kompanije samo fiktivno kupuju struju i plin od državnih tvrtki, a onda ih preprodaju potrošačima. U biti liberalizacija znači samo dodavanje jednog bespotrebnog aktera u proces distribucije energenata koji puni svoje džepove na naš račun. Cijene plina i struje se svugdje u svijetu reguliraju političkim odlukama i one nisu pale s Marsa. To što vlada hoće da energenti poskupe je njihov poklon stranim kompanijama. Na naš račun.

PRIVATIZACIJA JE PLJAČKA

podravkaPodravka je jedna od najvećih kompanija u Hrvatskoj koja donosi velike profite i uvijek je bila mamac za svaku stranku na vlasti. Kako se vlast promijenila, HDZ je stavio svog čovjeka na čelo. Razlog te promjene možemo tražiti u mogućoj privatizaciji Podravke. Uz mirovinske fondove, država ima najveće udjele u vlasničkoj strukturi i još krajem prošle godine Podravka je skinuta s popisa strateških kompanija. Nakon velikog pritiska javnosti, o daljnjoj privatizaciji nije se više pričalo, no nakon što je Emil Tedeschi javno izrazio želju za kupovinom Podravke, dovođenje novih podobnijih kadrova sada dobiva smisao. Tedeschi je postavio uvjet za kupnju, a to je da se država u potpunosti makne iz vlasničkog udjela Podravke. Koliko god kriminalno i suludo bilo prodavati kompaniju koja donosi profit od nekoliko stotina milijuna kuna, promjena nadzornog odbora mogao bi biti prvi korak u tom pravcu. A kako izgleda privatizacija možemo vidjeti na primjeru Badela 1862. Još jedna devastirana firma koja je služila samo za ubacivanje stranačkih kadrova i izvlačenje profita. Badel baš kao i Podravka ima velike tržišne potencijale, stoga ne čudi da je zaprimljeno nekoliko ponuda za otkup njihovih dionica. Umjesto da se pokrene proizvodnja, tvrtka je praktički dekretom darovana dalje. Iako je bilo boljih ponuda, prihvaćena je ona tvrtke čiji je vlasnik HDZ-ovac Ante Raspudić. On je sredstva za to dobio je od Tedeschijeve Atlantic grupe i državne Poštanske banke. Sada je jasnije i kako Tedeschi može uvjetovati da se država makne iz vlasničkog udjela Podravke. On naprosto traži vraćanje usluge. Podravka će ga koštati par desetaka milijuna kuna uloženih sa strane. Sitnica za tvrtku vrijednu milijarde kuna. Ova dva primjera su najbolji pokazatelj kolika je premreženost privatnog kapitala i visoke politike. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacija Podravke bila bi krunski dokaz za to. Rješenje je samo jedno. Ne smije se dopustiti nikakva privatizacija, tvrtke ne mogu služiti samo za gomilanje dobiti, one moraju služiti i cijeloj zajednici, kako kroz radna mjesta, tako i kroz finalne proizvode. Podravka i Badel ne smiju biti igračke za trgovanje između kriminalaca iz vlasti i kriminalaca iz privatnog biznisa!

PREZRENI NA SVIJETU

francDaleko od očiju kamera i interesa medija, prošlih su tjedana opet gorjela pariška predgrađa u kojima žive najpotlačeniji i najviše eksploatirani dijelovi francuske radničke klase. Povod je još jedan nekažnjeni zločin policije prema lokalnom stanovništvu. Četvorica policajaca su jednog mladića brutalno prebili i silovali pendrekom, a pravosuđe je opet zaštitilo policajce. Na prosvjede lokalnog stanovništva francuska država je reagirala jedino kako zna: suzavcem, uhićenjima i prebijanjima. To nije moglo zaustaviti prosvjede. Nakon predgrađa, pobunile su se i škole. Pariški srednjoškolci oslobodili su 28 svojih škola i zabranili predstavnicima države pristup u njih. Kasnije su se zajedno okupili na velikim demonstracijama na istoku grada. U isto vrijeme, u Nantesu na zapadu zemlje, sindikati i revolucionari su iz svog grada htjeli izbaciti predstavnike fašističke stranke Nacionalne fronte. I ovog puta policija je spasila fašiste i napala narod koji ne želi da to smeće truje njihove ulice. Dva događaja nisu nimalo slučajna. Na njima je država još jednom pokazala na kojoj je strani. Rasistička policija brani svoje rasističke političare, rasističko sudstvo oslobađa policiju i kažnjava pobunjeni narod. To je standardni način na koji se sve institucije sistema odnose prema najpotlačenijem stanovništvu – kombinacijom rasizma i klasnog prijezira protiv kojih je svaka pobuna opravdana.

Linija ★ 20 // Vojni rok / HT / Studentski rad / Izrael

NACIONALISTI NA OTPUSTU

vojskaJedan od glavnih problema HDZ-a uvijek je bio kako spojiti njihovo domoljublje na riječima s neprestanim izdajama narodnih interesa na djelu. To su uglavnom radili na isti način: malo privatizacije strateških poduzeća stranim kompanijama uz mito, pa malo priče o srpskoj prijetnji. Red otkaza, pa red razbijanja ćiriličnih ploča kao ispušni ventil za otpuštene. Sve najgore zločine HDZ-a protiv zemlje i naroda uvijek su pratile domoljubne pjesme na tamburici. Slično je i sada. Istovremeno kada su najavili da će po modelu pljačke Ine upropastiti i HEP, hadezeovci su obećali da će Hrvatska postati velika regionalna vojna sila tako što će ponovno uvesti obavezni vojni rok. Ideja obavezne vojne obuke za svakog stanovnika nasljeđe je jednog drugog vremena, kada se vjerovalo da samo naoružani narod može efikasno obraniti zemlju. Danas su elite u stalnom strahu od naroda, pogotovo ako bi bio naoružan. Ukidanje vojnog roka bilo je dio pripreme Hrvatske za ulazak u NATO, kada se zaključilo da više nema potrebe da narod brani svoju zemlju. Profesionalna vojska, regrutirana od siromašnih koji nemaju alternativu osim da kruh potraže kao vojnici, sada je trebala služiti kao topovsko meso u američkim i europskim okupacijama dalekih zemalja gdje bi naša sirotinja trebala pucati po drugoj sirotinji (npr. u Afganistanu) za interese bogatih. To nije politika samo HDZ-a nego i svih ostalih stranaka. Naravno, najava vraćanja vojnog roka ne znači nikakvu promjenu te politike. Ovi na vlasti jako dobro znaju da nemaju ni novaca ni kapaciteta ni interesa da ikoga obuće za bilo što. Zato su i predložili nekakve “ljetne kampove” bez da su uopće smislili što bi ljudi u tim kampovima radili. To je znači samo predstava za narod, još jedna iluzija nacionalizma. Nikog između ostalog ne čudi da su najveći domaći “militaristi”, poput premijera ili predsjednika Sabora, odbili služiti vojni rok kada je on još postojao.

KAKO FUNKCIONIRA KAPITALIZAM?

ht-dtHrvatski telekom (HT) koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma (DT) kupuje Crnogorski telekom koji je u vlasništvu Deutsche telekoma od Mađarskog telekoma koji je također u vlasništvu Deutsche telekoma. Na prvu zaista zvuči suludo, no iza toga stoji jako dobro proračunat plan. Dakle, evo kako kapitalizam funkcionira kada ovo prevedemo: Hrvatski telekom generira veliku dobit, a s obzirom na porez na dobit i velike troškove čuvanja depozita, DT-u (odnosno HT-u) se više isplati “prati” novac kupujući obveznice DT-a ili kupovati druge telekomunikacijske firme nego imati skupi “mrtvi kapital”. Tako je HT prvo kupio obveznice DT-a u iznosu od 125 milijuna eura, a nakon toga Crnogorski telekom za 123,5 milijuna eura. Deutsche telekom je tako u dva poteza izvukao preko 2 milijarde kuna i nemaju obvezu plaćanja dividende ostalim dioničarima Hrvatskog telekoma. Prilikom prodaje Hrvatskog telekoma upravo je isplata dividende bila jedan od argumenata zašto je i privatnik bolji vlasnik od države. Osim što tobože bolje upravlja imovinom, i svi manji dioničari će svake godine dobivati velike dividende tako da novci neće odlaziti ne samo iz Hrvatske, nego neće odlaziti ni iz kućanstava! HT je najavio da će se i dalje širiti i najavio preuzimanje Makedonskog telekoma tako da politiku izvlačenja dobiti iz Hrvatske u Njemačku možemo očekivati i dalje. Država je tako zakinuta za milijune neplaćenog poreza, svi manji dioničari su zakinuti zbog neisplate dividende, a po podacima Hrvatska je zadnja po kvaliteti telekomunikacijskih usluga u Europskoj uniji tako da građani jako skupo plaćaju najnekvalitetniju uslugu u Europskoj uniji. Preciznije, usluge plaćamo duplo skuplje, prosječno 2,5 posto bruto plaće odlazi na telekomunikacijske usluge u odnosu na 1,3 posto u EU. Nakon šopinga od 2 milijarde kuna, Hrvatski telekom je šparati odlučio na svojim radnicima. Treću godinu za redom na početku godine podijeljeno je oko 500 otkaza. S obzirom da firma ostvaruje veliku dobit zaista nema niti jednog razloga otpuštati radnike osim neograničene pohlepe. Privatizacija HT-a može poslužiti kao krunski dokaz kako je svaka privatizacija pljačka. Kapitalizam funkcionira isključivo na štetu radnika i cjelokupne zajednice. Tvrtka ostvaruje ogromne profite i “pere novce” dok radnici dobivaju otkaze, a građani skupe račune za lošu uslugu. Rješenje jedino može biti nacionalizacija kako bi se zaustavila pljačka koja traje i trajat će dok god Deutsche telekom bude imao glavnu riječ.

POREZNA MULJAŽA U KORIST KAPITALA

studenti-porezGlavni projekt nove-stare vlade od kad je došla na vlast je bila porezna reforma koja je stupila na snagu s Novom godinom. Njezin glavni cilj trebao bi biti “poticanje gospodarstva”. A kako se prema vladi potiče gospodarstvo? Pa, naravno, tako da se povećaju socijalne nejednakosti. Posljedice reforme su ove: što imate veće prihode, to ćete više profitirati na smanjenju poreza. A tko će platiti rupu u proračunu koja nastaje od ovog poklona za najbogatije? Svi mi, koji ćemo imati manje pristupa socijalnim uslugama, zdravstvu i školstvu, i koji ćemo trebati sve više “participirati” u plaćanju tih usluga. Vlada će kao i uvijek plakati kako “nema novca” za ovo ili ono, kao da oni nisu ti koji su novac poklonili onima kojima pokloni najmanje trebaju. Sve to je već stara priča, a sve vlade, bilo koje boje, neprestano razbijaju posljednje ostatke socijalne zaštite za obične ljude da bi bogate učinili bogatijima. I svi se prave kao da je ova porezna reforma, kao i sve druge prije nje, nekakva dalekovidna gospodarska strategija. Jedini koji su se u ovoj situaciji usprotivili su studenti, jer je ispalo da će njihov rad kojim većina financira svoje studiranje sada biti puno više oporezovan. Mnoge najveće kompanije ostvaruju ogromne profite upravo zapošljavajući studente kao radnike. Njima se ne trebaju plaćati doprinosi i može ih se škartirati kada god to gazdi odgovara. Studenti su “idealni” radnici, potpuno nezaštićeni i potrošni. Zato je sigurno da vlada neće otežati studentski rad ako kroz njega njihovi prijatelji kapitalisti masno zarađuju. U čemu je onda stvar? Nakon što su se studenti pobunili, vlada i državne institucije su više puta poslale lažljiva priopćenja u kojima su tvrdili da se “sve krivo interpretiralo” i da se studenti neće oporezivati više. Porezna olakšica za zapošljavanje studenata vjerojatno se neće smanjivati, ali to ne znači da će studenti u ovoj priči dobro proći, jer povrat poreza mogu očekivati tek na kraju godine. To je zapravo najbolja slika ove reforme: zaštita interesa kapitala preko leđa radnika.

DESNIČARSKE FANTAZIJE O IZRAELU

izraelVjerojatno ni jedan narod u europskoj povijesti nije toliko puta napadan kao Židovi. Oni su stoljećima bili žrtve pljački, iskorištavanja, nekažnjenih masakara i stalnih zlostavljanja. Većina vlada ih je sve do sredine 20. stoljeća koristila kao žrtvenu janjad za sve probleme koje su vladajuće klase proizvodile. Sve je to kulminiralo u Holokaustu u kojem su gotovo industrijski pobijeni milijuni Židova u suludom projektu koji su izveli njemački nacisti i njihove lokalne sluge poput ustaša. Ali da povijesna patnja jednog naroda ne određuje karakter nenarodnih režima uspostavljenih u njegovo ime najbolje pokazuje primjer Države Izrael. Taj je režim uspostavljen po uzoru na europski kolonijalizam i rasizam, kojeg su Židovi sami u Europi bili žrtvom. Izrael je proizvod masakra i etničkog čišćenja, ali to nije samo njegovo nasljeđe, to je i njegova sadašnjost. Danas nema puno država koje još uvijek koriste sustav apartheida i rasnih zakona, ali Izrael je jedna od njih. Sada još više nego prošlih godina, ta država nastavlja rušiti sela na okupiranom teritoriju i ubijati sve koji se tome protive da bi stvorila mjesto za one koje smatra odabranima i vrednijima. Bez obzira na žrtve Židova, njihov se šovinizam jednako kao i svi drugi šovinizmi hrani neprestanim žrtvovanjem drugih. Ali unatoč svemu tome, uvijek ćete čuti one koji će braniti Izrael kao “demokraciju” koja se brani od “terorizma”. Među njima, paradoksalno, ima i puno naših lokalnih ustaša. To je zato što su se europski nacisti u velikoj mjeri proteklih desetljeća okrenuli zlostavljanju muslimana umjesto Židova, ali po istom modelu kao i ranije. Priča o izraelskoj demokraciji je propagandna fantazija iz vremena Hladnog rata, kada je Izrael, kao npr. i Južnoafrička Republika za vrijeme apartheida, bila posljednja brana zapadnog kolonijalizma od narodnooslobodilačkih pokreta. Tu ulogu utvrde reakcije igra i danas. Zato ne čudi da se domaći desničari toliko oduševljavaju Izraelom. Jer i oni sanjaju upravo o tome: da zlostavljaju druge male narode i služe stranom imperijalizmu.

Linija ★ 19 // Ina / Fidel / IMZ / RIZ / Sijuksi / Sveučilište

ZA KOGA RADI EU?

mol_inaIako su prava na Inu prodana još 2003. godine, nakon novog ultimatuma Europske komisije, njena budućnost ovisit će isključivo o volji MOL-a. EU naime traži od Hrvatske da izmijeni Zakon o privatizaciji Ine donesen 2002. godine jer se njime “krši sloboda kretanja kapitala i sloboda poslovnog nastana”. Kriminalnom privatizacijom tada je MOL otkupio 25 posto dionica Ine, a zauzvrat dobio upravljačka prava koja su bila izjednačena s tadašnjim pravima RH koja je imala 75 posto dionica. Privatizaciju je pokrenuo Račanov SDP, a dovršio Sanaderov HDZ. Izdajničku politiku obje stranke prljavim novcem obilato je financirao sam MOL zbog čega se trenutno vodi nekoliko sudskih procesa. Kako bi zamaskirali kriminalne uvjete privatizacije, Hrvatska je u Zakon dodala članak po kojemu ima pravo veta u slučaju odluka društva koje se odnose na prodaju dionica u vrijednosti koja prelazi određeni prag i svim ostalim ključnim odlukama oko Ine. Nakon ultimatuma Europske unije, Hrvatska će morati maknuti taj članak iz Zakona i sudbinu Ine u potpunosti prepustiti u ruke MOL-a! Komisija nije vidjela ništa sporno u tome da MOL upravlja Inom sa samo 25 posto dionica i da je tih 25 posto dionica dobila potplaćujući političke elite jedne države zbog čega se vode postupci. MOL je ove godine poslovao s dvije milijardi eura dobiti. U svojim izvješćima navode da su za dobit zaslužne njihove rafinerija, dok našima pak prijeti gašenje jer MOL nema interesa za ulaganje u tuđe pogone. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacija Ine najbolji je dokaz za to. Najveću cijenu će najvjerojatnije prvo platiti radnici rafinerija u Sisku i Rijeci, a gubitkom energetske sigurnosti cijela zajednica je prepuštena na milost stranom privatnom kapitalu koji odlučuje o apsolutno svemu, dok država više nema nikakvih mehanizama zaštite. Nacionalizacija Ine tako nema alternative. Naravno, teško je očekivati da to provode ljudi koji su Inu upropastili. Iako zahtjev za nacionalizacijom nikako ne možemo nazvati radikalnim, taj proces zahtjeva radikalne društvene promjene koje će s političke pozornice pomesti dosadašnje vladajuće strukture.

VIVA FIDEL!

fidelKubanski revolucionarni vođa Fidel Castro umro je 25. studenog u 91. godini života. S obzirom na sve što je preživio i starost koju je dočekao, njegova smrt nije prilika da žalimo za čovjekom, ali jest prilika da se podsjetimo jedne borbe koja je promijenila svijet i čovjeka koji ju je vodio. Prije revolucije, Kuba se nije razlikovala od drugih zemalja u regiji: to je bila prćija američke mafije i kapitalista koji su je koristili da eksploatiraju zemlju i stanovništvo koje se gušilo u siromaštvu. Ljudi kojima je perspektiva bila da postanu prostitutke ili jeftini radnici za strane kompanije morali su jednom reći dosta, a Castro je bio čovjek koji je izrazio njihov bijes. Zbog toga ga je režim zatvarao, ali ni jedan zatvor nije ga mogao ušutkati. U poznatom govoru na sudu je rekao: “možete me osuditi, ali historija će me odriješiti krivnje”. Njegova predanost je kubanskoj borbi donijela mnoge saveznike, između ostalih Ernesta Che Guevaru, koji je na Novu godinu 1959. zajedno s Fidelom ušao u oslobođenu Havanu. Nakon toga za narode Trećeg svijeta ništa više nije bilo isto. Kubanska revolucija je bila poticaj svim ostalim zemljama Latinske Amerike da se pobune protiv diktata SAD-a. Kuba je sve te borbe snažno pomagala, a bila je i ključna zemlja koja je pomogla u rušenju rasističkih režima u Angoli, Namibiji, Mozambiku i Južnoj Africi. Dok su Zapadne zemlje koje se predstavljaju kao demokracije podržavale apartheid, malena Kuba je bila ta koja ga je rušila. Nikada ni jedna zemlje nije bila izložena tolikim sabotažama i sankcijama kao Kuba, koju je SAD prvo htio vojno osvojiti, a onda i ekonomski ugušiti. Unatoč tome, ovaj je otok postao zemlja bez gladi i siromaštva koje obilježava ostatak Kariba i Latinske Amerike. Prema službenim podacima UN-a, Kuba ima najbolje zdravstvo na svijetu i najviše je od svih zemalja učinila da zdravstveno pomogne siromašnim zemljama. To je najbolja ilustracija što se sve može postići u socijalizmu, čak i u najtežim uvjetima. Zbog toga, antinarodni i antiradnički režimi mrze Fidela više od bilo kojeg drugog vođe. Mafijaško-kompradorski režim u Hrvatskoj jedan je od rijetkih koji Kubi nisu poslali sućut zbog njegove smrti, jer dobro znaju da je on simbol borbe protiv katastrofe koju oni proizvode. Vječna slava Fidelu Castru, jednom od posljednjih antikolonijalnih revolucionarnih vođa, čovjeku koji je potlačene učio da ne treba odustati ni u najtežim situacijama i da se hrabrošću ostvaruje ono što se čini nemogućim. Historija ga nije samo odriješila krivnje, kako je predvidio pred odlazak u zatvor 1953. godine. Historija ga je učinila besmrtnim.

JOŠ UVIJEK UNIŠTAVAJU IMUNOLOŠKI

imzRadnici Imunološkog zavoda obećanja o boljoj budućnosti slušaju već godinama. Prošla SDP-ova i dvije HDZ-ove Vlade obećavale su trajno riješiti pitanje Zavoda, no od svega toga naposljetku ostali su samo još veći dugovi i veći problemi. Kako dozvole za proizvodnju još nisu dobivene, budućnost Zavoda je potpuno neizvjesna. Dok su trajale predizborne kampanje, na IMZ-u su se skupljali jeftini politički poeni, sad kad je kampanja gotova sve su jače glasine da Zavod očekuje stečaj. Kako se krvni preparati ne proizvode jer dozvola još nema, radnici su u statusu quo jer plaće dobivaju pošto su izdvojeni u javnu ustanovu pod okriljem države, a s druge strane dugovi IMZ-a kao trgovačkog društva, gdje spada sve ostalo, nezaustavljivo se gomilaju. Pod hitno se dakle treba riješiti vlasnička struktura i pokrenuti proizvodnja. No, Imunološki nije izuzetak i treba gledati širu sliku. Ako je IMZ strateški bitan za državu, a prijeti mu stečaj, kakva je budućnost ostalih javnih ustanova? Kakva je budućnost ostalih kompanija u kojima država nema većinski udio? Zaključak se nameće sam. Imunološki kao takav zaista je tvrtka od strateškog značaja i tako se treba tretirati. To je svakako firma koja mora biti u javnom vlasništvu kako bi mogla i dalje djelovati u interesu cijele zajednice. Otpor stečaju i uništavanju i dalje je jedina solucija jer opstojnost Zavoda je svakim danom sve više upitna, a pritisak radnika, javnosti i svih nas jedina je nada i adut za naše bolje sutra. I to ne samo za Imunološki, već za svako radno mjesto i svaku tvrtku!

INTERESI KAPITALISTA IZA FAŠISTIČKOG TROVANJA

rizRadnici RIZ-Odašiljača d.d. godinama se bore za svoja prava i vraćanje tvrtke u svoje ruke. Kroz cijelo to vrijeme portal Dnevno.hr i tjednik 7 Dnevno lažno su optuživali radnike, sindikat i neke članove uprave da se tvrtkom koriste za vlastitu korist, da izvlače novac i rade na uništavanju RIZ-a. Na zadnji prosvjed na Markovom trgu iz portala dnevno.hr radnike su ispratili s naslovnicom: “Pljačkaši RIZ-a predvođeni Bijelićem prosvjeduju pred Vladom i viču: Drž’te lopova!” Ipak, nakon presude Županijskog suda u Zagrebu potvrđeno je kako je jedini pljačkaš u cijeloj priči vlasnik portala dnevno.hr i tjednika 7 Dnevno, Michael Ljubas. Ovaj osuđeni kriminalac najpoznatiji je kao osnivač fašističkog portala dnevno.hr. Zanimljivo, kao što u Hrvatskoj zarađuju na gluposti hrvatske desnice, u Srbiji je osnovao isti portal, samo što ima .rs domenu i pro-četničke vijesti. Iza ovog “domoljublja” stoji jedino briga za vlastiti profit i vlastitu guzicu. Ljubas je tako namjerno diskreditirao osobe koje su se borile za opstojnost tvornice jer je imao u planu preuzeti sve dionice Društva RIZ koje je počeo kupovati još 2007. godine. Za male novce bi tako dobio atraktivan prostor, i nekoliko desetaka milijuna eura vrijednu imovinu. Na kraju radnici su dobili bitku i na sudu, a ovaj tranzicijski bogataš krajem prošle godine dobio je metak u nogu! Nakon toliko prevara i malverzacija, poveći je broj razloga zašto bi netko to napravio.

KAPITAL ŽDERE ŽIVOTE I UNIŠTAVA ZEMLJU

sijuksiSAD je država koja je izgrađena na stoljećima genocida i sustavnog istrebljenja autohtonog stanovništva koje je tamo živjelo prije dolaska europskog kolonijalizma. Među “rezervatima” u koje su bijelci natiskali autohtono stanovništvo ističe se Standing Rock u Dakoti na sjeveru SAD-a, dom naroda Sijuksa. To je bilo mjesto gdje je krajem devetnaestog stoljeća američka vojska počinila ogromni masakr nad Sijuksima i drugim narodima koji su s njim u savezu nakon što je poražena u bitci kod Little Bighorna. Hollywood je desetljećima taj poraz prikazivao kao herojsku bitku i prešućivao da je ona naposljetku rezultirala genocidom koji je izvela američka vlada. Razlog neprestanih napada SAD-a na autohtono stanovništvo su naravno interesi kapitala. Krajem 19. stoljeća u pitanju je bilo zlato koje je otkriveno u rezervatu. Danas je to trasa plinovoda koja je američka vojska gradila preko rezervata, za interese privatne naftne kompanije Energy Transfer Partners, jedne od najvećih u svijetu, a na veliku ekološku štetu Sijuksa. Stanovništvo rezervata nije moglo dopustiti još jedan poraz koji je prijetio da im oduzme i ono malo zemlje u koje ih je SAD nagurao. Kroz cijelu godinu traju žestoki prosvjedi i borbe Sijuksa protiv snaga koje je na njih poslala vlada i američki kapital. Napadi na stanovništvo su uključivali vodene topove, suzavac, agresivne pse i naoružane vojne i paravojne snage. Ništa od toga nije bilo dovoljno da zaustavi narod koji se bori za svoje preživljavanje. Iako je cijelo vrijeme podržavao kapital, američki predsjednik Obama je na kraju svojeg mandata privremeno zaustavio projekt. To je naravno beskorisna odluka, jer je novi predsjednik Trump duboko povezan s interesima naftnog biznisa i gotovo sigurno će nastaviti napade na autohtono stanovništvo, kao i svi američki predsjednici prije njega. Vlada je naredila da se napuste svi prosvjednički kampovi, što su borci za svoja prava odlučno odbili jer dobro znaju iz iskustva da su privremeni ustupci vlade u pravilu najava za još oštrije napade.

TKO DRŽI SVEUČILIŠTE?

sveucilisteDogađaji na Sveučilištu u Zagrebu nam otkrivaju niz dugogodišnjih mutnih igara i spletki koje ne bi u javnost dospjele bez angažmana studenata. Ovu su godinu na Sveučilištu obilježili prosvjedi na Filozofskom fakultetu. Taj je fakultet preuzela klika režimskih ljudi koji su ga htjeli spojiti s Katoličko-bogoslovnim i tim dovesti studente filozofskog u neravnopravan položaj tijekom studija i kasnije na tržištu rada. Zbog tog su razloga studenti tražili raskidanje ugovor, ali i smjenu dekana. On je na to odgovorio raspuštanjem Studentskog zbora i dovođenjem zaštitara u fakultetsku zgradu. Za sve ove nasilne i ilegalne akcije dobio je potporu ministarstva i Sveučilišta. Ti su događaji potaknuli i studente drugih fakulteta da izađu u javnost, među njima se ističu studenti Hrvatskih studija i studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji su počeli uočavati razne nepravilnosti u poslovanju fakulteta. Studente TTF-a uprava je godinama pljačkala naplaćujući školarine koje nisu službeno knjižili. Zbog toga su također zatražili smjenu dekanice, na što se uprava Sveučilišta ponovno oglušila. Klika koja se smjestila u vrhu Sveučilišta i fakulteta ne preza ni od kakvih ilegalnih manipulacija da bi zaštitila svoje ortačke veze, svoje pozicije i pljačku. Da njihove žrtve nisu samo studenti nego i radnici institucija povezanih sa Sveučilištem pokazala je situacija u Studentskom centru. Tako je uprava da bi “sanirala” svoju višegodišnju pljačku pokušala problem slomiti preko leđa radnika kojima su stalno smanjivali primanja i prava. U tom napadu na radnike, uprava je imala veliku podršku vlade i Sveučilišta, te su zajedno nastojali slomiti radnike koji su stupili u štrajk. Zbog toga što su i sami sudjelovali u borbi, studenti nisu pristali na to da ih se nahuška na radnike, već su organizirali akcije solidarnosti. Takva solidarnost je važno oružje protiv pljačkaških klika koje nas zlostavljaju i to ne samo na Sveučilištu.

Linija ★ 18 // Nova vlada / Kartice / Poljska / Alp

VRIJEME JE ZA OTPOR!

izbori16Iako su još svježa sjećanja na prošle izbore i prošlu vladu isti akteri nam opet prodaju muda pod bubrege. Opet su im svima usta bila puna demokracije i gluposti o građanskim obavezama kako moramo izaći na izbore i kako je to jedini način da se naš glas čuje. Ubrzo nakon što su izbori završili krenulo se u tajne sastanke i pregovaranja i nas se više ništa nije pitalo. Kako to nema nikakve veze s demokracijom pokazuje i prošla vlada na čijem čelu je bio korporacijski čovjek za kojeg nikad nismo ni čuli iako je HDZ s njime bio u kontaktu puno prije. Koliko je kratko vlada i koliko štete napravila za prošlu vladu može se reći da je bila jedna od najgorih vlada. Na telefonskim sjednicama vlade brisala su se strateška poduzeća, prodao se Končar, pravo na eksploataciju nafte i plina u Slavoniji dobile su strane multinacionalke, poticaji su se davali poduzetnicima, dok su se naša prava htjela rezati itd. O tome nije bilo “javne diskusije” niti se razmišljalo o interesima hrvatskog naroda jer se služilo kapitalu. Takva kriminalna vlada to sve ne bi mogla raditi da nije imala opoziciju istu sebi. Opozicija, naravno, nije kritizirala ove mjere, nego im je čak i davala podršku. Sada smo opet tjednima bili prisiljeni gledati lakrdiju zvanu parlamentarna kampanja u kojoj nam je opet svatko mogao obećavati i lagati koliko je htio. Novost je jedino bila što smo ovoga puta imali priliku gledati debate po američkom modelu čelnika HDZ-a i SDP-a u kojima nismo čuli baš ništa. Niti ovi izbori nisu donijeli ništa novo jer se nastavilo s dosadašnjom politikom pogodovanja kapitalu što, uostalom, glavni akteri niti ne skrivaju. Umjesto izlaženja na izbore i očekivanja da će se stvari mijenjati glasovanjem, vrijeme je da sami stvorimo alternativu i vlastitim angažmanom pružimo otpor ovom nenarodnom sistemu.

#CRO#YouSponsorCapital

cro-karticaUskoro ćemo svi moći ići besplatno na godišnji odmor u Hrvatskoj? Bar nam tako obećavaju vlada i režimski mediji. Zvuči predobro da bi bilo istinito? Pa i nije istinito. Radi se zapravo o projektu CRO-kartice. S tom karticom bismo mogli “besplatno” koristiti usluge domaćih ugostitelja, a cijela stvar služi tome da se ojača domaći turizam. Poslodavci koji to žele mogu uplatiti radnicima određeni iznos, a država isti iznos vrati poslodavcima. Radnici onda mogu ići na godišnji odmor u pred ili postsezoni, ali samo ako im poslodavac da pravo na godišnji odmor, što je sada više iznimka nego pravilo. Osim toga, radnici mogu ta sredstva trošiti samo kod domaćih privatnih ugostitelja. Ali CRO-kartica nije nikakav poklon. Već postoji nešto što se zove regres za godišnji, samo se to danas više ne isplaćuje. Osim toga, regres je uglavnom keš, a kartica je zapravo bon, slična bonovima koji mnogi poslodavci ilegalno isplaćuju za hranu itd… Da zaključimo što je Cro-kartica: država je najprije privatizirala radnička odmarališta koja su se koristila za godišnje odmore, a sada poklanja javni novac privatnim ugostiteljima da prime radnike u postsezoni. I to sve na trošak regresa na koji su ionako nekad svi imali pravo. Radnici su tako dvaput izgubili, a država koja ne želi spašavati firme u svojem vlasništvu poklanja privatnim hotelima javni novac. A najgore u svemu je što se to ionako odnosi samo na mali dio “radnika”, odnosno samo na one bogatije s boljim radnim mjestima kojih je ionako sve manje. Najveći dio radnika ni ne zna što je godišnji osim ako ih na njega pošalju “prisilno” kada im uništavaju firmu.

NOVI LOV NA VJEŠTICE U POLJSKOJ

poljskaPovijest uporno ponavlja isto: uspostava kapitalističkih odnosa i razvoj opresivnog patrijarhalnog režima počiva na sustavnoj eksploataciji žena. Ona se manifestira uvijek na isti način: kroz opresivno uništavanje kontrole koje žene imaju nad vlastitom reproduktivnom funkcijom. Kapitalistička klasa zaodjenuta u mitologiju prokreacijskih mitova i često u sprezi s Crkvom, pod svaku cijenu želi uspostaviti kontrolu nad ženskim tijelom ne bi li kontrolirala demografska kretanja i reprodukcije radne snage prema interesima kapitala. Nova runda udara na žensko tijelo u posljednje vrijeme vidljiva je u Poljskoj zahvaljujući organiziranom otporu žena prema tim brutalnim politikama. Naime, na tisuće žena izašlo je na ulice u nizu poljskih gradova – u Varšavi, Krakovu, Gdanjsku, Wroclawu i drugdje. Generalni štrajk žena nazvan Crni ponedjeljak, organiziran po uzoru na opći štrajk žena na Islandu iz 1975., bio je jasan odgovor na pokušaj potpune kontrole reproduktivnih funkcija žene od strane poljske države. Naime, u Poljska je postojao pokušaj potpune zabrane abortusa koju je pokrenula konzervativna grupa bliska Crkvi okupljena u inicijativi “Stop abortusu”. Iako Poljska uz Irsku već ima najrigidniji zakon o abortusu u Europi, koji pobačaj dopušta samo u tri slučaja: kada je trudnoća posljedica silovanja, kada ona ugrožava život ili zdravlje žene i kada se u ranom stadiju trudnoće utvrde ozbiljne malformacije ploda. Barbarski prijedlog konzervativaca dogurao je do poljskog parlamenta a zagovarao je ideju potpune zabrane pobačaja bez iznimke što uključuje zabranu prekida trudnoće kao posljedice silovanja pa i incesta čime se nasilnici stavljaju pod zaštitu države. Također, sporni prijedlog Zakona kriminalizira žene i zbog spontanog pobačaja, a planirane kazne za abortus u bilo kojem obliku, prema prijedlogu iznosile bi 5 godina zatvora za žene te također zatvorsku kaznu za liječnike. Generalni štrajk žena Crni ponedjeljak djelom je doprinio odbacivanju ovog kriminalnog prijedloga, ali i afirmirao, gotovo zaboravljeno, temeljno načelo borbe radničkog pokreta s početka 20. stoljeća – generalni štrajk. Dok se početkom stoljeća generalni štrajk podrazumijevao pripremu terena za revolucionarnu borbu rušenja kapitalističkog poretka. U ovom slučaju ta je metoda korištena tek kao kratkoročna poluga pritiska prema vladi te unutar nje žene su propustile eksploataciju vlastitog tijela antagonizirati prema zahtjevima kapitalističke proizvodnje.

SLOBODA DRUGU ALPU

alpSvakome tko je imalo svjestan toga u kakvom svijetu neslobode živimo jasno je da su režimi diktature kapitala spremni na najtežu i najbrutalniju represiju protiv svakoga tko podigne svoju glavu i izrazi želju za slobodom. Među takvim režimima osobito se ističe turski, koji koristi neke od najsvirepijih metoda. Sve to dobro je pokazano uhićenjem druga Alpa Altınörs, beskompromisnog revolucionara i istaknute ličnosti demokratskog pokreta u Turskoj. Alp je novinar koji je svojim pisanjem godinama razotkrivao zločine turskog režima i bivši profesor samoorganiziranog Narodnog sveučilišta koji je besplatno obrazovao mase, ali on je prije svega borac za pravdu. Posljednje dvije godine služio je kao zamjenik predsjednika Narodne demokratske partije, jedine legalne opozicijske stranke u Turskoj koja osvaja 6 milijuna glasova. Sredinom rujna, specijalna policija upala je u njegov dom u Ankari i otela ga. Od tada leži u zatvoru turskog režima bez mogućnosti da se brani. Zajedno s još 12 osoba optužen je zato što je organizirao sprovod žrtvama smrtonosnog napada na svoju partiju prošle godine, u kojem je poginulo preko 100 ljudi, a još 500 je teško ranjeno. Službeno se “ne zna” tko je počinio napad, ali u Turskoj malo tko sumnja da iza bombaša samoubojica stoje upravo tajne službe turskog režima. Alpov je “krimen” to što je razotkrivao zločine turskog režima. Kao nagradu za svoju borbu za demokraciju proglašen je “teroristom”. Zločini diktature kapitala neće biti zaboravljeni i neće ostati neosvećeni. Sloboda za druga Alpa! Živjela sloboda i demokracija!

Linija ★ 17 // Knin / Kurdi / Totalitarizam / Šaka jada

ŠTO ĆEMO SA “ZA DOM SPREMNI”?

1Prošlog mjeseca zaredale su se nacionalne proslave od Dana pobjede do Sinjske alke. Na njima je vladajuća stranka još jednom javnim novcem financirala svoje predizborne skupove i zloupotrebljavala državne institucije da bi izjednačila HDZ sa državom i narodom. Predstavnici i simpatizeri građanske opozicije su s druge strane pažljivo promatrali ove skupove da bi vidjeli gdje je tko od publike podigao desnu ruku, tko je zapjevao koju pjesmu ili obukao crnu majicu. Čim su uočili nešto od toga, odmah su počeli zazivati policiju da progoni “prekršitelje”, pozivati se na presude Ustavnog suda, vrijednosti EU itd… Sve to je već stara priča koju trpimo svake godine. Jednu stvar ipak ove godine treba posebno reći: zazivi pendrečenja sudionika državno-hadezeovskih skupova jer su “pretjerali” u slavlju su istodobno glupi i kukavički. Ako je država zajedno s lokalnim vlastima i javnom televizijom organizirala skup na kojem pjeva poznati HDZ-ov džuboks MP Thompson (poznat upravo po reklamiranju ustaša), zašto bi itko od publike mislio da će ustaška obilježja na takvom skupu biti neprimjerena. Po starom običaju, domaći su političari prvo zakuhali stvar, a onda pustili druge da snose posljedice. Obje stranke godinama koketiraju sa šovinističkom simbolikom koja često uključuje i ustaško znakovlje, od bleiburške komemoracije do spomenika HOS-u u Splitu. I sad, nakon što godinama koketiraju s tom simbolikom, žele da se pendrecima tuku žrtve koje su se zakačile na udicu šovinizma koju su im političari bacili. Krivce za sve ekscese i “provokacije” treba tražiti u manipulatorskim elitama, a ne u narodu koji je manipuliran i koji često u nacionalnim slavljima i nacionalnom jedinstvu bezuspješno traži posljednje tragove ravnopravnosti ili solidarnosti koji su mu davno oduzeti. Dakle, dragi političari, odjebite od sirotinje, a “provokacije” spriječite tako da ih prestanete izvoditi. Jer takva sranja su isključivo i jedino proizvod političkih elita koje da bi prikrile svoje užase najviše vole govoriti o užasima od prije 75 godina.

TURSKA RATUJE PROTIV KURDA, A NE PROTIV DŽIHADISTA

2Krajem prošlog mjeseca, turski režim je započeo vojnu intervenciju u sjevernoj Siriji. Prema tvrdnjama režima, akcija je usmjerena protiv ISIL-a. Ali takav je izgovor i više nego sumnjiv. Prema izvještajima svih međunarodnih promatrača, Turska Republika već pet godina preko svojeg teritorija pušta rijeku vehabijskih dobrovoljaca, oružja i opreme za ISIL i slične grupe. Nakon što su prošlog mjeseca kurdske revolucionarne snage prekinule opskrbne lance iz Turske prema ISIL-u, turski je režime odjednom navodno odlučio “očistiti” svoju granicu od “islamista”. Stoga ova akcija očito nije usmjerena protiv ISIL-a, nego protiv daljnjeg napredovanja kurdskih snaga koje su jedine uspješno čistile ISIL iz sjeverne Sirije. Također, akcija je očito rezultat dogovora turskog režima s Rusijom, Asadom i Iranom, s kojima turski režim intenzivno obnavlja odnose proteklih tjedana. To je također nastavak neuspješne vojne operacije koju je prošlog tjedna Asadov režim pokrenuo protiv kurdskih snaga na istoku Sirije. U strahu da će se Turska previše približiti Rusiji, zapadne zemlje spremne su režimu u Ankari sve više gledati kroz prste. Zbog toga se kurdske snage, jedina vojska koja se ozbiljno i efikasno bori protiv ISIL-a sada nalaze u situaciji da su se sve regionalne i imperijalističke sile okrenule protiv njih. S jedne strane su slabo naoružani kurdski borci i borkinje koji sa svojim još slabije naoružanim arapskim i kršćanskim saveznicima gaze džihadiste u Siriji, a s druge su strane osim džihadista sada i sirijski i turski režim, Iran, Rusija i šutljivi Zapad. Sve su se snage “starog svijeta” uplašile opasnosti koji za njih predstavlja jedna doista demokratska i socijalna revolucija koja se odvija u sirijskom Kurdistanu (Rojavi). Zbog svega toga, borba koja se tamo odvija još je presudnija za budućnost svijeta nego prije. Rojava je ključna bojišnica za novi svijet, a na svakom od nas je da izaberemo između slobode s jedne i mraka reakcije s druge strane.

ZAŠTO NAS PLAŠE TOTALITARIZMOM?

Na navodni dan “borbe protiv totalitarizma”, predsjednica Hrvatske odlikovala je posmrtno istarskog partizana Ljubomira Drndića i još živog ultradesničarskog političara Nikolu Štedula, učenika i sljedbenika Mladena Schwartza. To je predstavljeno kao odlikovanje jednog antifašista i jednog antikomunista, ali poštenije bi bilo reći da je predsjednica za dan borbe protiv “totalitarizma” odlikovala jednog komunista i jednog fašista. Posebno u Hrvatskoj, ne postoji povijesni antifašizam koji ne bi bio komunistički, kao što ne postoji ni povijesni antikomunizam koji ne bi bio fašistički. Nema ništa prirodnije od toga da se današnji antiradnički i antinarodni političari na vlasti dive povijesnom fašizmu, čiji je glavni cilj bio da zaustavi sve one politike koje su jačale radničku klasu i koje su ugrožavale kapital. Iako se ti isti političari prirodno boje otvoreno izraziti svoje simpatije. Taj famozni “antitotalitarizam” nije nikakav poziv na demokraciju, nego samo pokušaj današnjih elita da nas uvjere kako je njihov pljačkaški i nedemokratski sustav jedini mogući. Diktatura kapitala u kojoj živimo nikada ne može biti demokracija jer u njemu narod nema kontrolu ni nad svojim radnim mjestom ni svojim mjestom stanovanja, ni političarima ni medijima itd… Ukratko nad svojim životom. Jedini izlaz iz ovog stanja je radnička demokracija u kojoj bismo svi imali neposredno pravo odlučivati o svojem kolektivnom životu. Takav, demokratski socijalizam nasuprot diktaturi kapitala je ono čega se današnje elite najviše boje i zbog čega nas pokušavaju uvjeriti da je sve što nije njihova vlast zapravo “totalitarizam”.

LAŽNI NACIONALISTI I ŠAKE JADA

4Nakon što su procurile snimke tzv. tajnog razgovora Milanovića s braniteljima iz Savske liberalna javnost se zabrinula jer se njezin lider diskreditirao rekavši da mu se fućka za pozdrav “Za dom spremni”. Liberalna ljevica je tako izgubila svog zaštitnika od “pomahnitalih” desničara. Podrška iz tih krugova obično dolazi dok god se barem deklarativno osuđuje povijesni fašizma pošto posljedice katastrofalne SDP-ove ekonomske politike najviše snose ljudi s dna društva koje ionako nitko ništa ne pita. Nakon ovoga gafa Milanovića njegovim simpatizeri trebat će poprilično jak želudac da zaokruže SDP na skorašnjim izborima. Međutim, zar se tako nešto i nije moglo očekivati od oportunista kakvi su socijaldemokrati? Kao što se HDZ busa u prsa domoljubljem da bi sebe pozicionirao kao desnicu tako SDP koristi antifašizam da bi sebe pozicionirao kao ljevicu. Osim služenja interesima kapitala uvjerili smo se da kod njih nema nikakve druge konzistentnosti. Šurovanje s nacionalizmom jedino je što preostaje liderima SDP-a i HDZ-a koji tako žele prikriti potpunu zavisnost od europskih centara moći. Dok nas pokušavaju uvjeriti kako vode samostalnu politiku i da nikome ne polažu račune dotle se natječu tko je više napravio da bi nas približio mokrom snu hrvatskih političara, Zapadnoj Europi. Hrvatska kao zavisna zemlja nikada na imperijalističkom Zapadu ne može biti drugo nego kolonija. Glavni zadatak političkih elita u Hrvatskoj danas je da to stanje održavaju i to rade odlično. Zato je Milanović u pravu kada kaže da su u regiji neke države šaka jada jer su svi politički lideri u regiji ništa drugo nego posrednici stranog kapitala. Problem je samo što on i njegov kolega Plenković na čelu jedne takve države nisu ništa drugo nego šaka jada.

Linija ★ 16 // IBM / Turska / Političari

FATAMORGANA INVESTICIJA
ibmNema ni jedne veće stranke u Hrvatskoj koja sve nade u razvoj domaće ekonomije ne polaže u čudotvorne strane investicije koje bi trebale doći i otvoriti radna mjesta. Zbog toga vlade jedna za drugom smišljaju sve bolje uvjete za investitore, naravno na štetu državnog proračuna i radničkih prava. Bez obzira na sve te politike, obećavane investicije koje bi nas trebale spasiti zapravo stižu na kapaljku ili nikako. Zapravo dolaze toliko rijetko da su se dvije vlade, ona Milanovićeva i ona Oreškovićeva, skoro potukle oko toga tko je “zaslužan” kada je objavljeno da američka posrnula firma IBM, koja se bavi informacijskim tehnologijama, otvara svoj centar u Hrvatskoj. U predizborno vrijeme, ta je investicija predstavljena kao početak brzog bogaćenja Hrvatske koji bi se trebao temeljiti na naprednim tehnologijama. Nije naravno bilo nikoga tko bi upozorio da i sam IBM zapravo već godinama gubi korak s naprednim tehnologijama zbog čega su bili prisiljeni prodati svoju proizvodnju osobnih računala (na kojima je tvrtka izgrađena) i to kineskom Lenovu. Kako Amerikanci gube korak s Azijom u proizvodnji, tako se sve više orijentiraju uslugama, ali i u tom segmentu druge tvrtke davno prestižu IBM koji iz godine u godinu stalno reže i štedi kako bi izbjegao minus. Njihova investicija u Hrvatsku zapravo je dio te štednje. Kako bi smanjili troškove, otvaraju servisne centre u zemljama gdje im vlade opraštaju poreze i daju beneficije te rade na tome da prava i plaće radnika budu što niže. Naši su političari očito lagali kada su obećavali “inovacijski centar” jer u IBM-u spominju samo “servisni centar” za IBM-ove klijente što znači da bi domaći stručnjaci trebali za male pare raditi onaj posao koji danas uglavnom rade ljudi po Indiji i Pakistanu – odgovaranje na upite i pritužbe putem telefona i drugih tehnologija. Da bi Hrvatska u tome bila konkurentna, ne samo da radnici moraju raditi 24 sata na dan na poslovima za koje ne moraju biti osobito stručni, već bi za to morali biti i jako slabo plaćeni. Ali to je samo jedan dio problema. Na drugi su upozorili vlasnici malih domaćih IT firmi koji misle da ni Hrvatska ni regija nemaju dovoljno školovanih kadrova da bi mogli razviti vlastiti IT sektor, a IBM je uz veliku državnu pomoć koju nemaju druge firme zapravo nelojalna konkurencija. Drugim riječima, naše vlade troše ogromna sredstva da bi nas učinile jeftinom radnom snagom za pomoćne poslove i istodobno ugušile domaću djelatnost. Odlična strategija za strani kapital. Užasna za nas.

PUČISTI PROTIV PUČISTA
udarU Turskoj je sredinom srpnja dio vojske pokušao izvesti državni udar i smijeniti vladu koju kontrolira predsjednik Erdogan. Sukob između Erdogana i vojske je dio starih borbi u zemlji kojom je proteklih 90 godina vladala vojna diktatura. Dio vojske koji je htio smijeniti Erdogana mu je zamjerao islamizam i odstupanje od ranije vanjske politike koja je bila bliže vezana uz SAD. Medijima ovih dana kruže razne teorije kojima se objašnjavaju neke pozadine ovog sukoba, ali istina je da mi ne znamo i ne možemo znati tko je koga potaknuo na puč i tko je koga izdao u zadnji trenutak. Ono što znamo je da je puč na kraju poražen zato što je velik dio vojske ostao vjeran diktatoru Erdoganu. Da nije, u Turskoj bi se dogodilo ono što se događalo i za vrijeme ranijih državnih udara u kojima su stotine revolucionara protupravno likvidirane. S druge strane, opstanak Erdogana na vlasti ne znači nikakvu pobjedu demokracije. Stotine ljudi je ubijeno nakon puča, a tisuće uhićeno iako se uopće ne zna tko je od njih zapravo bio uključen u pokušaj državnog udara. Erdoganove islamističke bande, koje su navodno spontano branile zemlju od vojske, zapravo su organizirane grupe fašista koje su na ulicama odrubljivale glave i pokušale napadati narodne kvartove u kojima živi radnička klasa, Kurdi i ostale manjine i u kojima je revolucionarni pokret najsnažniji. Ti su kvartovi herojski obranjeni, koliko znamo od svojih turskih drugarica i drugova, a bande još jednom odbijene. Bez obzira na sve te događaje, na vlasti u Turskoj ostaju Erdogan i njemu lojalna vojska koja već godinu dana vrše genocidnu kampanju protiv kurdskog naroda i provodi brutalnu represiju protiv svake prave opozicije. Ta je vlast i dalje neprijatelj čovječanstva, a njezin pad ostaje legitimni cilj svakog tko se bori za pravu demokraciju.

PRISTOJNI GRAĐANSKI LOPOVI

Pola godine prošle vlade je toliko razljutilo ljude da su mnogi sada spremni za bilo kakvu stabilnost, pod bilo koju cijenu. Ekipa koja je došla na vlast bila je puna takvih nevjerojatnih idiota (uz to još i korumpiranih) da je sada opoziciji skoro dovoljno da se pokaže kao minimalno poštena i normalna pa da osvoji vlast. Zato liberalne stranke oko SDP-a predstavljaju sebe kao “siguran smjer”, ekipu koja je već činila lošu vladu, ali barem manje lošu od ove posljednje. Tzv. konzervativna strana, odnosno HDZ, je pak doveo novog predsjednika po sjevernokorejskom izbornom modelu pobjede s 99% glasova. Stvar ne bi bila toliko smiješna da borba protiv izmišljenog komunizma nije glavna ideologija HDZ-a već 25 godina. Izgleda da i veliki borci protiv “svih totalitarizama” moraju kontrolirati medije, zloupotrebljavati tajne službe i sprječavati demokraciju da bi se održali na pozicijama moći. Nova HDZ-ova fasada, Andrej Plenković, trebao bi biti neko novo, pristojnije i prihvatljivije lice. On bi prema planovima trebao isprati sav gorak okus koji je ostavila zadnja HDZ-ova vlada i biti poželjan partner Mostu i ostatku “građanske desnice”. Njegov dolazak je pozdravila i “građanska ljevica”, tj. oni malograđani koji sanjare o pristojnim, europskim političarima i kultiviranoj eliti koja ide na opere i nosi fina odijela, a ne miješa se sa običnom vulgarnom svjetinom. To što se ovakvi snobovi u Hrvatskoj mogu predstavljati kao “ljevica” posljedica je slabosti radničkog pokreta koji ništa ne uspijeva organizirati u svoju korist, pa onda pušta da ga naizmjence maltretiraju urbani elitisti i lažni patrioti, zapravo profiteri širenja mržnje. Naravno, za sve te stranke važan je samo imidž, a pitanje politika kakve će voditi nitko ne postavlja i to s dobrim razlogom. Njihove politike su naravno identične, i obje su jednako usmjerene zaštiti interesa kapitala, protiv interesa većine.

Linija ★ 15 // Pad vlade / Brexit / Treća opcija / Baklje

ŠTO NOSE NOVI IZBORI?

izboriNakon što se u pola godine nije uspjela ni sastaviti, raspala se hrvatska vlada a da nikom nakon medijskog cirkusa koji smo gledali preko mjesec dana nije točno jasno zašto se raspala. Službeni razlog da je Most smijenio Vladu zato što je HDZ htio pogodovati mađarskom MOL-u zvuči ne samo neuvjerljivo nego i smiješno. Kao prvo, Most je unatoč svemu stalno pokušavao sačuvati vladu i to unatoč tome što je cijelo vrijeme očito štitila kriminalce kao na primjer Zdravka Mamića i tome što Most uopće nije ni pokušao ispuniti niti jedno svoje predizborno obećanje. Kao drugo, zašto bi Most bio protiv HDZ-a zbog MOL-a, ali se cijeli program i Mosta i njihove vlade i njihovog premijera sastojao od politike pogodovanja kapitalu i “stranim investitorima”. Karamarkova afera zapravo nije ništa prema aferi koju čine politički programi svih stranaka koje žele “rezati” naša prava da bi bolje bilo kapitalistima. Činjenica je da nakon par mjeseci nevjerojatne nesposobnosti vladu više nije podržavao gotovo nitko, a prema istraživanjima popularnosti stranaka moguće je da će se skoro na vlast vratiti SDP, s Mostom ili bez njega. Liberalni mediji s druge strane svim silama zagovaraju “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a. Ako gledamo posljednje poteze vlade na odlasku i reakcije opozicije na njih uopće nije jasno zašto sve parlamentarne stranke ne bi zajedno bile u velikoj koaliciji. Jer sve što je opozicija mogla smisliti protiv vlade proteklih pola godine ticalo se toga tko je od vladajućih imao kakav debilniji ispad u kojem je pokušavao loše glumiti velikog fašista i zajebanog ekstremnog lika. A istodobno su svi zajedno bespogovorno provodili i zagovarali neoliberalne politike koje je ionako diktirala EU, bili oni europejci ili “ustaše”. Trajna ostavština ove vlade neće biti naci-šminkeraj malog Hasana ili njegovo oduzimanje para liberalima i preusmjeravanje para svojim prijateljima, nego npr. prodaja Končara koja tu jednu od rijetkih uspješnih firmi šalje na put propasti s trajnim posljedicama prvo za radnike, a onda i za sve ostale. A to je jedina odluka vlade kojoj je otvorenu podršku dao vođa opozicije i koja nije izazvala nikakve “kontroverze u javnosti”.

SVE GORA EUROPA

brexitKad je prije tri godine Hrvatska trebala glasati o ulasku u Europsku uniju, naši konzervativni i liberalni političari su zajedno objašnjavali kako će nam u Europi sigurno biti puno bolje, jer ni jedna zemlja koja je ušla kasnije nije htjela izaći. Kasnije je ispostavilo da je to bila samo mala laž u moru gluposti koje su nam tih dana podvaljivali. Skoro da nema zemlje u kojoj danas većini nije jasno da se iz godine u godinu živi sve gore i da su upravo Europska unija i njezini birokrati glavni provoditelji “mjera štednje” koje uništavaju perspektivu radničke klase i drugih slojeva. Suprotno lažima ulickanih političkih švercera, EU nikad nije bila “projekt mira” u Europi. Ona je uvijek bila projekt Hladnog rata, projekt interesa kapitala i projekt borbe protiv radničke klase. Kada su stanovnici Britanije nedavno izglasali izlazak iz EU, to je bio dokaz nezadovoljstva Europom, ali nezadovoljstva koje je ponovno preusmjereno protiv radničke klase kroz porast rasizma. Sve jačim “ujedinjavanjem” Europe rastu i nejednakosti između zemalja: najveći profiter je njemački kapital koji se najviše okoristio ekspanzijom na istok, uništavanjem proizvodnje tranzicijskih zemalja i preuzimanjem njihovih tržišta. Vlade drugih zemalja, kao što je Britanija, pokušale su konkurirati njemačkom kapitalu napadima na vlastitu radničku klasu, smanjivanjem troškova rada, povećanjem subvencija za kapital i uništavanjem socijalne zaštite. Ali te svoje politike nikada nisu prikazivale kao pomoć svom kapitalu, nego kao posljedicu imigracije, svjesno i agresivno jačajući rasizam. Današnje jačanje ekstremne desnice u Europi je direktna posljedica politika vladajuće klase da ojačaju svoju vlast i svoj kapital jačanjem rasizma. Za dio britanske buržoazije, obećanje da će izbaciti strance iz zemlje i istodobno nekim čudom vratiti Britaniju među vodeće svjetske zemlje vraćanjem bivšeg carstva bilo je glavno sredstvo jačanja vlastite pozicije. Umjesto toga, mogli bi zemlju koja je još uvijek kolonijalna sila (barem u Irskoj i dijelovima Afrike) pretvoriti u provincijalnu zemlju bez stvarnog utjecaja. I to je dobro. Raspad “Ujedinjenog Kraljevstva” koji je EU sprječavala sada bi se konačno mogao dogoditi. Ali to neće značiti da će Europa biti bolja. Dapače, Njemačka već sad najavljuje učvršćivanje svoje kontrole nad drugim zemljama kroz “jačanje integracije” i prisilno uvođenje eura. Mogući nestanak nekada najvećeg kolonijalnog carstva u svijetu (britanskog), koje je vladalo trećinom svijeta, sada najavljuje nastanak novog “carstva” u drugačijim uvjetima (EU), koje kao i ranije služi samo interesima kapitala. Naša zadaća ostaje kao i ranije – borba za demokraciju i socijalizam, za oslobođenje radničke klase od imperijalizma.

“MORALNA” UMJESTO SOCIJALNE POLITIKE

mostČak i oni ljudi u Hrvatskoj koji još uvijek izlaze na izbore zapravo mrze političke stranke. Nakon svih katastrofa koje smo doživjeli zadnjih trideset godina i svih napada na standard radnika i uništavanja zemlje, teško ih je ne mrziti. Skoro svi su razočarani sa sistemom iz kojeg ne vide izlaz. Oni “birači” čije radno mjesto nije vezano uz neku od stranaka, a koji još imaju malograđanske iluzije o tome da živimo u demokraciji, obično traže “nova lica” i “treće opcije”. Skoro ni jedna od tih trećih opcija ne preživi izbore i raspadnu se kada se pokaže da su njihova obećanja ponavljanje istog u novom ruhu. Aktualna hit-stranka je Most, koja je popularnost stekla obećanjima promjena, za koje nikad nije bilo jasno što bi trebale značiti, a danas je održava samo obećanjem da nije ni HDZ ni SDP. Ali u svojim konkretnim politikama, Most nudi identičan program kao i te dvije stranke: provođenje zahtjeva Europske komisije, pomaganje kapitalu, napadi na radničku klasu. U programu tu nema nikakve razlike, a sve ostalo je samo šminka. Jedni su “crveni”, drugi su “plavi”, a Most je kao između i tobože drugačiji zato što još nije ništa opljačkao. Oni znači ne nude socijalnu alternativu, nego samo obećaju da će biti “moralniji” u provođenju istih neoliberalnih politika. Zato je zanimljivo da su i prije nego su se uopće uspjeli ustabiliti kao stranka već počeli s aferama. Njihova afera je u usporedbi s onima HDZ-a ostala u sjeni, iako zapravo dobro pokazuje dosege “moralnih alternativa”. Pokazalo se da je Mostov “marketinški stručnjak” Thomas Bauer, bivši navijač i sada lobist krupnog kapitala, stranim kompanijama prodavao pravo na “privilegirane susrete” s Mostovim ministrima. To znači da je Most, koji bi trebao služiti ljudima koji žive u ovoj zemlji, zapravo primao mito da pogoduje stranim kompanijama. Da stvar bude luđa, oni su objašnjavali da to uopće nije problem jer u njihovom programu zapravo i piše da će napravit sve da pomognu “investitorima”. Ova mala afera sigurno je samo uvod u sranja koja će nam priuštiti u budućnosti, ali to neće ništa promijeniti sve dok se ne shvati da se ne radi samo o tome da su političari pokvareni (iako jesu i to), nego o tome da svi oni rade u interesu kapitala, a to uvijek znači i protiv interesa većine.

TERORISTI, EKSTREMISTI, HULIGANI

mafijaMožda ni jedan događaj u posljednjih 15 godina nije toliko raspizdio hrvatskog malograđanina kao to što je na tamo nekom Euru u Francuskoj netko bacio baklju na teren. U zemlji u kojoj je vrhunac mudrosti na vlast dovesti malog činovnika multinacionalke iz Kanade koji ne priča hrvatski, a u Sabor i Vladu staviti debile koji negiraju Holokaust, najveća je “sramota” odjednom to što će svijet vidjeti da su na nogometnoj utakmici neki ljudi napravili ono što inače rade navijači na nogometnim utakmicama. Stvar nije stala na tome. U zemlji u kojoj je sva industrija, koja je građena punih 45 godina, preko noći namjerno uništena da bi se obogatila šačica govnara, najbrutalniji napad na zemlju je – bacanje nekakve baklje. I onda su se ti isti govnari, njihovi mediji, njihovi prijatelji i njihovi nesvjesni podržavatelji našli da govore o “napadu na Hrvatsku”, “terorizmu” i tko zna čemu sve ne. Među njima je prednjačila Kolinda koja visi iz dupeta jednom od najvećih krimosa u zemlji, Zdravku Mamiću, da bi branila zemlju od izmišljenog “napada” i tako svoju pljačku i pljačku koju rade njezini prijatelji izjednačila s Hrvatskom. Ali sve to su odlučili zanemariti oni koji su pred LCD-ima u kockastim dresovima pili pivo i plakali zbog baklji kao što su trebali plakati zbog prodaje Končara. Ako su i takvi ljudi odlučili držati leđa mafiji na vlasti i njihovoj zloupotrebi policije koja sada progoni neke navijače kao teroriste treba se pitati što će biti kada se netko doista pobuni zbog nekog pametnog razloga, koji nije nogomet. U ovakvoj zemlji, sto puta je veća “sramota” ne buniti se protiv svega što nam rade i serviraju, nego nekakve nebitne baklje. A najveća su sramota oni koji su spremni u lažima i represiji podržavati uništavače ove zemlje zato što im je netko pokvario gledanje utakmice.

Linija ★ 14 // Hod za život / Francuska / Imunološki / Reforme/ Komunizam

HOD ZA ŽIVOT NA CRKAVICImarkic

U Zagrebu je nedavno održan “Hod za život, obitelj i Hrvatsku”, odnosno prosvjed kojim se navodno htjelo poručiti da je svaki život vrijedan i da ga treba zaštititi. Zaštita života, zaštita djece, tko se s tim ne bi složio? Osim što prosvjed nema veze sa životom: to je samo još jedna kampanja iste političke grupe koja se povremeno predstavlja kao vjerska, povremeno kao građanska inicijativa, a povremeno kao politička stranka, već kako im paše. Ovdje se naravno radi o zabrani pobačaja upakiranoj u navodnu borbu za život, iako se to organizatori ne usude reći. Nakon što im je propao zadnji referendum i nakon što su propali na zadnjim izborima to je samo još jedan pokušaj da se domognu pozicija. Jer prošli pokušaji im nisu uspjeli zato što su njihove ponude za koaliciju odbili prvo Karamarko, plaćenik MOL-a u Hrvatskoj, a onda i Glavaš, koji je svoje poštenje dokazao desetljetnim pljačkanjem Slavonije, a predanost životu sadističkim ubijanjem civila daleko iza crte bojišnice. Nije da je ekipa oko Željke Markić išta bolja: ta je bogatašica svoje pare “zaradila” lobirajući za strane farmaceutske kompanije po cijelom Balkanu (između ostalog i za Tevu) i tako radila ne samo za interese stranog kapitala, nego i sudjelovala u prljavim poslovima farmaceutske industrije koja živi od isisavanja para iz javnog zdravstva, trovanja stanovništva nepotrebnim lijekovima i uskraćivanja korisnih lijekova siromašnima. Sve “za život i Hrvatsku”, naravno. Da stvar bude gora, borba protiv pobačaja ne štiti “nerođenu djecu”, već samo prisiljava siromašne žene koje si ne mogu priuštiti luksuz djece da idu na ilegalne pobačaje i tako ugrožavaju i svoj život (i riskiraju zatvor), jer bogati uvijek mogu otići obaviti pobačaj u Sloveniju ili Austriju. Bit će prije da je cilj njihove inicijative samo to da se pobačaji ne provode u javnim bolnicama, već u privatnim klinikama kako bi profitirale tvrtke čije interese štite. A to što u ovoj zemlji živi sve manje ljudi nema nikakve veze s pobačajima: to su prije posljedice siromaštva jer ljudi s nesigurnim poslovima, bez posla ili s kriminalno malim plaćama naprosto ne mogu othraniti djecu, a uz to mladi ljudi bježe iz zemlje jer ne mogu prehraniti ni sebe. Što Markić i ekipa nude siromašnima? Nude im zapravo još puno gore od onog užasa koji su nam ponudile sve dosadašnje vlade, i HDZ-ove i SDP-ove: masovne privatizacije, ukidanje socijalnih prava, rušenje cijene rada, subvencioniranje kapitala, odnosno famozne “strukturne reforme”. Kao što jasno kažu u svojem izbornom programu, oni žele učiniti radnu snagu “konkurentnijom”, odnosno jeftinijom, a državu orijentirati “poticanju poduzetništva”, odnosno poklanjati javna sredstva namijenjena bolnicama i školama privatnom kapitalu. Borba za život kažnjavanjem siromašnih, ma dajte. Prava borba za život i Hrvatsku počinje upravo borbom protiv antisocijalnih politika za kakve se zalažu i ovi “konzervativci” i njihovi navodni liberalni protivnici.

FRANCUSKA PROTIV ZOR-Afra

Na najave promjena zakona o radu u ožujku su organizirane najveće demonstracije u Francuskoj u posljednjih desetak godina u kojima je sudjelovalo preko pola milijuna ljudi. Predložene reforme kopija su njemačkog radnog zakonodavstava kojima se želi povećati radno vrijeme i broj niskoplaćenih ugovora na određeno. Od kada su reforme najavljene otpor ne prestaje tako da je do danas bilo organizirano nekoliko masovnih prosvjeda u više gradova u Francuskoj. Osim što se iz ovih prosvjeda razvio i dezorijentiran i politički neartikuliran pokret Noći na nogama (Nuit debout), prosvjednici ozbiljno prijete i “normalnom” funkcioniranju države. Uoči Europskog prvenstva štrajkaju radnici gradskih čistoća, željeznica, rafinerija, avio-kompanija itd. “Lijeva” vlada koja i dalje ne odstupa od ovih mjera odluku je donijela krajnje nedemokratski, odnosno dekretom kojim je izbjegnuto glasovanje u parlamentu. Ovo zaobilaženje formalnih procedura pravda se s ciljem da se “krene naprijed”. Tako opet svjedočimo kapitulaciji parlamentarne demokracije kada se radi o interesu kapitala. Velika nezaposlenost mladih od 25 posto želi se iskoristiti kako bi se fleksibiliziralo tržište rada i kako bi poslodavci došli do još većih profita. Stvorena nezaposlenost, karakteristična za kapitalizam, služi kako da bi smanjila cijena najamnog rada i povećala eksploatacija zaposlene radne snage. Iako nedovoljno zastupljeni u našim medijima, veličanstveni prizori s francuskih ulica svjedoče o svijesti i snazi radničke klase. Premda nedovoljno snažni da bi ugrozili trenutačni poredak, ipak su dovoljni da urode određenom krizom francuske vade. Daljnji rast i radikalizacija protesta urodili bi i padom vlade. Odgovor buržoazije na to je povećanje represije i odustajanje od bilo kakve demokracije. Francuski ministar unutarnjih poslova, Bernard Cazeneuve, prosvjednike je nazvao „šačicom razbijača“ što je ipak točniji opis njega i klase kojoj služi. Nasilnici s vlasti koji ne služe radnom narodu i svoju vlast temelje na sili pravi su razbijači. Stotine tisuća organiziranih radnika na ulici nisu “šačica”, već će biti krajnja presuda šačici eksploatatora.

I DALJE NEBRIGA ZA IMUNOLOŠKI ZAVODimz

Sva bijeda hrvatske politike vidi se u njenom odnosu prema Imunološkom zavodu. Strateškoj firmi, kako ju vole nazivati, već je nekoliko puta prijetio stečaj u manje od 3 godine. Taj podatak, kada se zna sva važnost i vrijednost Imunološkog, zvuči nevjerojatno. Međutim, razni privatni interesi, nezainteresiranost politike da makar sačuva domaću proizvodnju, kao i kontinuitet uništavanja javnog zdravstva, učinili su da IMZ-u već godinama prijeti gašenje. Od kad je IMZ postao javna institucija nije se napravilo gotovo ništa na što su radnici nebrojeno puta ukazali. Kada se glasno reklo da je potrebno riješiti vlasničke odnose i uložiti novce da se pokrene proizvodnja, tadašnja ravnateljica Kovač je zaprijetila otkazom sindikalnoj predstavnici. Iako je to protuzakonito, nitko od odgovornih nije reagirao. Dolaskom vode do grla odblokiran je račun dioničkog društva kojem pripada imovina i proizvodna sredstva čime je za dlaku izbjegnut stečaj. Dojam kao da se nešto zbog toga napravilo, ustvari, obična je predstava. Ne treba baš velike političke mudrosti da bi se predvidjelo kakve bi negativne posljedice po sadašnju vlast imao stečaj IMZ-a. Ne treba se zavaravati i misliti da se tu radi o nekakvoj progresivnoj politici. Kada se donosio proračun, iz IMZ-a se tražilo: „hitno i cjelovito ulaganja u Imunološki zavod radi konačnog rješenja tog problema koji se već godinama odgađa.“ Niti taj zahtjev nije bio usvojen iako sva odgovornost leži na vlasniku, a to je Republika Hrvatska. IMZ je i dalje tek na početku svoje revitalizacije, a kako je suditi prema dosadašnjem odnosu države prema IMZ-u to i dalje znači neizvjesnost. Borba radnika IMZ-a koju valja istaknuti kao ključnu stvar za očuvanje te institucije i dalje će biti od velike važnosti. Bez pritisaka odozdo ova priča bi odavno bila gotova. Sve te slatkorječive priče o IMZ-u brzo padaju u vodu kada treba napraviti nešto konkretno, zato je važno i dalje nastaviti s pritiskom.

TREBAJU NAM “RIFORME”idioti

Postoji više razloga zašto je vladu teško vidjeti drugačije nego kao grupu idiota. Ali možda se to najbolje vidi po onom čime se sami najviše ponose. Nakon više mjeseci nespretnog prepucavanja i preslagivanja liberalni su se mediji sjetili vladi postaviti pitanje “gdje su reforme?” o kojima su obje stranke vladajuće koalicije prije izglasavanja neprestano pričale. Bilo je tu svakakvih obećanja, od promjene izbornog sustava preko državne uprave do pravosuđa je sve je to navodno trebalo voditi prema većoj demokraciji i boljem životu za građane. Umjesto toga, imali smo špijunske igre, postavljanje poslušnika, zauzimanje fotelja i ništa drugo. Kako ne bi ispalo da je odustao od “riformi”, premijer koji još uvijek ne priča jezik i ne razumije gdje se nalazi pripremio je imbecilnu i nepismenu PowerPoint prezentaciju na razini osnovne škole koja je najavljena kao “Nacionalni plan reformi”. U reklamiranje te prezentacije (koja se sastoji od par sličica i natuknica) kao nekog velikog plana, odmah su se uključili skoro svi mediji, na čelu s HRT-om, reklamnom agencijom HDZ-a. U osnovi tom se prezentacijom samo ponavljaju iste stare neoliberalne fraze kao i za vrijeme zadnje vlade. Treba smanjiti “javni dug”, što se prema premijeru čini tako da se privatizira državna imovina, smanje sredstva za zdravstvo i srežu “socijalna davanja”, ako je išta od njih uopće ostalo. Zatim treba “poboljšati poslovnu klimu” što se postiže tako da se novac oduzet socijali preusmjeri privatnim tvrtkama, a državi oduzme dio poreza koji plaćaju najbogatiji i velike kompanije. Siromašni će naravno plaćati isti porez, kao i zadruge ili mali obrtnici. I sve te genijalne mjere će navodno pomoći da padnu kreditne stope, pa će se država lakše zaduživati. A onda dugoročno, u nekoj maglovitoj budućnosti, bi netko od toga trebao bolje živjeti. Ako itko preživi. U međuvremenu će bogatiji živjeti bolje, a siromašniji lošije, jer jebiga, reforme su bolne ali nužne. Barem se tako čini kad nam zemljom upravljaju tupavi korporativni birokrati, provincijalni kamatari, sitni kriminalci i provoditelji interesa stranog kapitala.

ZABRANA KOMUNISTIČKIH SIMBOLA?

komunaCrvena akcija od srca pozdravlja sve najave kriminalaca na vlasti i njihovih poltrona o zabrani simbola socijalizma. Između borbe za slobodu i vašeg zločinačkog režima doista ne može postojati nikakav suživot. Vaš pokušaj da vlastite zločine opravdavate “osudom” povijesnih režima ne mogu, međutim, sakriti vašu izdaju, vaše mito koje dobivate od MOL-a, Hypo banke, Teve i drugih privatizacijskih grobara hrvatskih radnika. Ne mogu sakriti ni vaše očajničke pokušaje da nam umjesto vijesti servirate svoje reklame, da kontrolirate medije, da ušutkujete radnike, da pišate po nama i tvrdite da pada kiša. Kriminalcima koji su na vlasti doista ne ostaje ništa drugo nego da kriminaliziraju one koji im se protive. Vaš je problem samo jedan: šta god da napravite mi vas ne možemo mrziti više. Naš je glavni cilj bio i ostao da osiguramo da se više nikada ne ponove zločini vas i vaših prijatelja iz opozicije i da vašu diktaturu kapitala zajedno sa svim njenim predstavnicima zauvijek pošaljemo na smetlište povijesti.