Fast fashion štetniji od fast fooda

Fast fashion (brza moda) predstavlja se kao visoka ulična moda dostupna svima. U tu kategoriju spadaju svjetski modni giganti kao što su Zara, Mango, H&M, Bershka, New Yorker itd. Ukratko fast fashion čine sve one poznate i fensi robne marke koje imaju svoje mono brand dućane po velikim šoping centrima u kojima prodaju izreklamiranu odjeću loše kvalitete i pristupačnih cijena koja će biti još dva, tri puta pošteno snižena što će ju zaista učiniti “dostupnom svima”. Nastavi čitati

Lažne suze prodavača Ine

inaČim je izbila afera vezana za Inu i MOL-ovo isplaćivanje honorara firmi čija je vlasnica supruga Karamarka, svi su se zabrinuli za Inu. SDP-u i Milanoviću Ina je preko noći postala tvrtka od “strateškog nacionalnog interesa”. Četiri godine su samo gledali kako Ina propada i kako tisuće radnika gubi svoj posao. SDP je dobrim dijelom direktno zaslužan za ovo stanje jer je još 2003. u doba velikog privatizacijskog vala potpisan prvi ugovor između Ine i MOL-a o zajedničkom partnerstvu. Nastavi čitati

NE prodaji Končara!

koncar

Posezanje za državnom imovinom, kao prvi potez “nove” vlasti, kontinuitet je svih dosadašnjih parlamentarnih pobjednika. Tako se odmah nakon formiranja ove vlade počelo govoriti o prodaji preostalih proizvodnih firmi u kojima država još ima vlasnički udjel. Jedna od njih je Končar – Elektroindustrija koja unatoč smanjenom asortimanu proizvoda i usluga te broja radnika u usporedbi s periodom prije 1990. godine i dalje slovi za industrijskog giganta. Nastavi čitati

TIBO: putokaz za borbu

tiboKada se uzme u obzir da TIBO jedini na području države (a i šire) proizvodi brodsku opremu i na tom polju je monopolist, nevjerojatno zvuči podatak da je ta tvornica u predstečajnom postupku i prijeti joj gašenje svih proizvodnih pogona. Izdvajanje postrojenja iz 3. Maja, maćehinski odnos države, osnivanje tvrki-kćeri te pogodovanje privatnom kapitalu samo su neki od pojmova koji se vežu uz tu tvornicu industrijske i brodske opreme. Nastavi čitati

Nacionalizacija Ine nema alternative

benzinskaNeoliberalna mantra o tome kako je privatnik “najbolji gazda” na primjeru Ine u potpunosti je “potvrđena”. Kao i svakom privatniku, i MOL-u je jedino bitno postići što veći profit u što kraćem roku. Kako se to najčešće postiže na štetu radnika, ni Ina nije izuzetak. Otkazi, smanjenje radničkih prava i plaća nisu zaobišle ni Inine radnike tako da je privatnik i ovdje ispunio svoju svrhu i bio “najbolji gazda” – no najbolji prvenstveno za svoj džep. Najnovija mjera MOL-a je izdvajanje svih benzinskih postaja u zaseban Maloprodajni servis d.o.o. Svih 2700 radnika dobit će smanjenje plaće za cca 2000 kuna, a oni koji na to ne pristanu proglašeni su tehnološkim viškom od 1. veljače 2016. godine. Nastavi čitati

Borba radnika za spas Imunološkog zavoda (II. dio)

12014993_874253369318389_5391576833828801676_oNakon dva mjeseca svakodnevnog jednosatnog štrajka završenog krajem 2014., kojim su se radnici Imunološkog izborili za zaostale plaće, počeo je drugi dio borbe za spas Zavoda kao javne institucije. Kad je vlada početkom godine raspisala drugi natječaj za prodaju dionica to se činilo kao nemogući zadatak. Zanimanje su odavno pokazali privatnici od kojih je najzvučnije ime bilo ono Luke Rajića, a Vlada nije odustajala od privatizacije. Vlada je uvjetovala potencijalne ulagače da naprave ono što je država izbjegavala u posljednjih 20 godina, a to je izgradnja nove tvornice koja će omogućiti dobivanje trajnih proizvodnih dozvola. Kako se približavao kraj natječaja, tako se pojačavao pritisak radnika i sindikata koji su sve odlučnije istupali sa zahtjevom da Imunološki ostane u državnom vlasništvu. Nastavi čitati

Zaustavimo uništavanje Gredelja!

gredeljReindustrijalizacija je jedno od najdražih obećanja svakog političara prije svakih izbora. Praktički nema niti jedne stranke koja se ne kune u obnavljanje proizvodnih kapaciteta i smanjenje uvoza. Naravno, stvarnost je potpuno drugačija. Niti jedna vlast ne služi narodu, a diktatura kapitala uništava svako poduzeće koje tobože nije u stanju poslovati u “tržišnim uvjetima”. Gredelj je samo jedno u nizu uništenih poduzeća, i gorki primjer deindustrijalizacije.

Propast Gredelja počinje još 2000-tih godina. Kolika je bila razina kriminala na menadžerskim pozicijama pokazuje afera 2007. godine kada je predsjednik Uprave TŽV Gredelj Antun Fabek optužen da je pronevjerio 3,5 milijuna dolara koji nikada nisu vraćeni poduzeću. Sustavno uništavanje nastavilo se promjenom svake Uprave, a kamen temeljac likvidaciji poduzeća postavila je sadašnja vlast proglasivši stečaj firme 2012. godine. Unatoč brojnim prosvjedima radnika, zbog duga od nekoliko stotina milijuna kuna nad Gredeljem je otvoren stečajni postupak. Za stečajnog upravitelja postavljen je Pero Hrkać koji je poznat kao bivši stečajni upravitelj Glumine banke prilikom čega si je kroz razne bonuse i dodatke isplatio skoro 2 milijuna bruto kuna. Radnici su se odmah organizirali i osnovali krizne skupine te fizički blokirali pristup tvornici Hrkaću. Organizirali su i niz prosvjeda na kojima su ukazivali da se sprema uništenje firme. Situacija je dobila i tragične posljedice kada se jedan radnik nakon prosvjeda ubio. No, ucjenama, prijetnjama otkazima i fizičkim napadima otpor radnika je privremeno slomljen, a prvi Hrkaćev potez bilo je otpuštanje polovice radnika. Druga polovica, odnosno njih 700, dobili su jednomjesečne ugovore koji se svaki mjesec po potrebi produžuju. Plaće su prepolovljene tako da neki radnici moraju raditi za minimalac.

Uništenje Gredelja trajalo je godinama, a stečaj je bio samo posljedica. Ipak, stečaj se svakako mogao izbjeći jer za vrijeme predstečajnog postupka, na dan 10. travnja 2012., ukupne obveze poduzeća prema dobavljačima te inozemnim i domaćim kupcima iznosile su oko 160 milijuna kuna, dok su ukupna potraživanja iznosila malo preko 100 milijuna kuna. To bi značilo da je realni gubitak tvrtke u godini prije stečaja i prvom kvartalu 2012. iznosio oko 55 milijuna kuna. U bilanci stoji i da Gredelj kroz rezerviranu i nefakturiranu proizvodnju ima potencijala za dodatnih 65 milijuna kuna, a posjeduju i vrijedne nekretnine koje se ne koriste i koje se moglo prodati i vratiti veći dio duga. Postavlja se pitanje zašto je onda Gredelj uništen? Vrijednost poduzeća svakim danom sve više pada, a kako su se odbijali i neki unosni poslovi radnici su sumnjali da se namjerno snižava vrijednost poduzeća kako bi se nekome dalo u bescjenje. Dok su neki poslovi namjerno odbijani, za neke ih je blokirao i Končar, točnije jedini privatizirani dio Končara, njemački Siemens koji svim silama želi osigurati monopolsku poziciju. Gredelj je nekada imao tri proizvodna pogona, a dobar dio predstečajnog razdoblja morao je preživljavati od sitnih popravaka jer se nisu mogli prijavljivati na veće natječaje niti su mogli dobiti bankovne garancije za ulaganje u modernizaciju pogona. Osim što je preostali dio radnika radio praktički za minimalac, uprava tvrtke prisilila ih je da im oproste veći dio dugovanja. Radnici su na to bili primorani, a obavijest su dobili pismom u kojem je stajalo da će njihova potraživanja preuzeti jedno odvjetničko društvo, a zauzvrat će dobiti samo 50 posto cjelokupnog iznosa potraživanja, i to bez mogućnosti pregovaranja.

Krajem prošle godine još 235 zaposlenika dobilo je otkaz tako da danas u Gredelju radi samo trećina nekadašnjeg broja zaposlenih, tek 496 radnika. A i njima je budućnost neizvjesna. Radnici trebaju konstantno vršiti pritisak na upravu jer se za reindustrijalizaciju najprije svoje firme, a onda i svih ostalih, moramo pobrinuti sami mi, radnici!