Crvena akcija - Irske revolucionarne pjesme

Irske revolucionarne pjesme

Kategorija: Glazba

Prva organizirana pobuna irskog naroda protiv britanske vladavine u Irskoj događa se davne 1798. Kroz 19. stoljeće pobune se događaju svakih nekoliko desetljeća, dok tek 1916. Irci dobivaju pravu priliku osloboditi se britanskog okupatora za vrijeme Uskršnjeg ustanka, pod vodstvom Patricka Pearsea i Jamesa Connollyja. James Connolly bio je irski socijalist, revolucionar i vođa Irske građanske armije (ICA) koja je uz Irsko republikansko bratstvo (IRB) i volontere, koji su bili preteča IRA-e, izvršio ustanak i proglasio Republiku Irsku 23. travnja 1916.

Ustanak završava 29. travnja, dan prije Uskrsa , predajom Patricka Pearsea, iako teško ranjeni James Connolly odbija predaju, te je bio uvjeren da neće biti pogubljen jer kapitalisti neće pucati na svoje vlasništvo. Nakon ustanka počinju uhićenja pobunjenika, te je uhićeno 3430 ljudi, 16 ih je pogubljeno među kojima je i James Connolly. Uskršnji ustanak je prva socijalistička revolucija u Europi. Ipak, 1919. Irci uspijevaju proglasiti neovisnost pod vodstvom Eamona de Valerom, te slijedi anglo-irski rat.

Krajem 1920. Irci i Britanci potpisuju Anglo-irski sporazum, po kojem 6 najsjevernijih pokrajina sa protestantskom većinom objedinjeno u Sjevernu Irsku. Ostali dio dobiva autonomnu vladu, ali i dalje priznaje englesku krunu. Nakon toga 1922. izbija građanski rat, između pristaša i protivnika Anglo-irskog sporazuma. 1937. Irska mijenja ustav te postaje neovisna, ali i dalje je u Commonwealthu. 1949. istupa iz Commonwealtha, ali i dalje bez 6 sjevernih pokrajina koji ostaju u sastavu Velike Britanije.

Dok je za vrijeme mira i Irskog građanskog rata većina starijih članova IRA-e je bila za odbacivanje britanskog prijedloga, većina je republikanaca prihvatila Irsku bez 6 najsjevernijih grofovija. Ipak, manjina republikanaca je smatrala da je vojno vijeće IRA-e legitimna vlada obiju Irskih država dok zajednička država ne bude uspostavljena. Prvotna je ideja bila zbaciti vlade obiju država i ujediniti ih, međutim, 40-ih godina je došlo do promjene politike, i vojno vijeće IRA-e je izdalo naredbu da se nikakve akcije ne poduzimaju protiv 26 južnih grofovija. Od tada, IRA radi na rušenju Sjeverne Irske, koja je i dalje dio Ujedinjenog kraljevstva. U 50-ima, IRA je vodila neučinkovitu gerilsku kampanju poznatu kao "Granična kampanja". U sjevernom djelu Irske, irsko stanovništvo je sustavno diskriminirano. Nemaju pravo glasa, nemaju nikakva socijalna prava. Krajem 60-ih organiziraju se prosvjedi za ljudska prava, kao kampanja za jednakost svih građana. Marševi su postajali sve veći i veći, te su bivali napadani od strane protestantskog stanovništva. Nakon toga je poslana vojska na marševe, irsko stanovništvo očekuje njihovu zaštitu no događa se baš suprotno. Prvi veći incident događa se u Derryju 8. listopada 1968. kada marš biva ispendrečen od strane RUC-a. Uznemiren zbog mogućnosti nasilja većih razmjera, premijer Terence O'Neill, obećaje reforme u zamjenu za odgađanje budućih prosvjeda. Prosvjedi se nastavljaju u siječnju 1969. jer obećanje nije ispunjeno, kada stranka People's Democracy organizira marš protiv vlade od Derryja do Belfasta. Marš biva napadnut od strane RUC-a kod mosta Burntollet, 8 kilometara od Derryja gdje su mnogi prosvjednici ozljeđeni. Prava eskalacija nasilja događa se između 12. i 14. kolovoza te godine, kada se u Derryju otvoreno sukobljavaju irsko stanovništvo sa jedne strane i lojalističko stanovništvo, potpomognuto policijom sa druge strane. Neredi se proširuju na sve četvrti sa većinskim irskim stanovništvom, diljem Sjeverne Irske, uključujući i Belfast. Tijekom tri dana nemira poginulo je osmero ljudi, oko 750 je ozljeđeno, a 1505 iraca istjerano je iz svojih domova. Nakon toga IRA je oštro kritizirana zbog svog propusta da zaštiti irsko stanovništvo, te kasnije dolazi do podjele unutar IRA-e u prosincu iste godine, kada se dijeli na Službenu IRA-u (OIRA) i Privremenu IRA-u (PIRA).

Privremena IRA je osnovana kada je Privremeno vojno vijeće postalo službeno vodstvo novoosnovane IRA-e. Naime, kada se na konferenciji 1969. trebalo raspravljati o priznavanju parlamenta Sjeverne Irske, Republike Irske i Ujedinjenog kraljevstva, nekoliko članova s vrha je odbilo, smatrajući da je vodstvo IRA-e ovim činom prestalo predstavljati ciljeve republikanaca. Službena odbija vojnu kampanju u Sjevernoj Irskoj, dok Privremena priprema veliku organiziranu ofenzivu protiv britanske vlasti. Spomenuta ofenziva prouzročit će gotovo 30. godišnji rat. Sean MacStiofain, vođa obavještajnog ogranka bio je jedna od ključnih osoba, povezana s vođama ogranaka IRA-e u Belfastu, Billyjem McKeejem i Joeom Cahillom, koji su odbijali naredbe vođa IRA-e nakon rujna 1969., zbog neuspjeha u obrani katolika u Sjevernoj Irskoj. Od 13 odreda IRA-e u Belfastu, 9 ih se pridružilo PIRA-i. Prvi članovi vojnog vijeća PIRA-e bili su Seán Mac Stiofáin, Ruairí Ó Brádaigh, Paddy Mulcahy, Sean Tracey, Leo Martin i Joe Cahill. Političko krilo, Privremeni Sinn Féin je osnovano 11. siječnja 1970., kada je trećina delegata napustila skupštinu Sinn Féina. Privremena IRA je zadržala većinu načela kao i IRA prije 1969. godine. Smatrala je da je britanska vladavina i vlada republike Irske ilegalna. Vojno vijeće Privremene IRA-e bilo je legitimna vlada cijele Irske. Kako je nasilje u Sjevernoj Irskoj jačalo, tako se pojačala vojna aktivnost i Službene i Privremene IRA-e. Iako je Službena IRA smatrala da je njeno djelovanje obrambena, PIRA je zahtijevala i pozvala na agresivnu kampanju protiv Sjeverne Irske. Iako je službena IRA u početku imala veću podršku javnosti, nakon što je proglasila prekid borbi 1971., Privremena IRA je počela dominirati. PIRA je naslijedila gotovo sve članove sa sjevera, i privukla one militantnije iz ostatka Irske. Osim toga, mnogo mladih Iraca, iz Sjeverne Irske, koji su postali radikalni zbog nasilja koje je izbilo 1969., učlanilo se u Privremenu IRA-u. Privremena IRA svoje je članove nazivala volonterima. Do kasnih 70-ih godina, volonteri su bili organizirani u tradicionalne vojne strukture. Volonteri koji su živjeli u jednom području tvorili su satniju, koja je bio dio bataljuna, a koji je mogao biti dio brigade, iako su mnogi bataljuni bili slobodni i nisu bili pridruženi brigadama. Većinu svog postojanja, PIRA je imala 5 djelatnih brigada unutar "ratne zone". Ove su brigade bile u Belfastu, Londonderryju, Tyrone/Monaghanu i Armaghu. Brigada u Belfastu imala je tri bataljuna, u zapadnom, istočnom i sjevernom dijelu grada. U početku sjevernoirskih sukoba, članstvo IRA-e u Belfastu se naglo povećalo. U kolovozu 1969. brigada u Belfastu je imala oko 50 aktivnih članova, a do kraja 1971. tisuću dvjesto članova. Derry je imao jedan bataljun i Južnoderryjsku brigadu. Derryjevski bataljun postao je brigada 1972., nakon „Krvave nedjelje“, kada su britanski padobranci ubili 14 nenaoružanih prosvjednika na maršu za ljudska prava, nakon čega je uslijedilo povećanje članova. Grofovija Armagh je imao tri bataljuna, dva veoma aktivna u južnom Armaghu, i jedan manje aktivan na sjeveru. Zbog toga se južni bataljuni još nazivaju i brigada južnog Armagha. Isto tako, brigada Tyrone-Monaghan, koja je djelovala uz granicu, se često naziva brigada istočnog Tyronea. Fermanagh, Južni Down, Sjeverni Antrim imali su vlastite bataljune koje nisu bili dio brigade. Godine 1977. Privremena IRA se reorganizirala iz većih, konvenkcionalnih jedinica u manje, uglavnom zbog problema sigurnosti. Umjesto bataljuna, dvije su paralelne jedinice osnovane unutar brigade. Prva, struktura stare satnije je korištena za zadatke patroliranja, skupljanja podataka i skrivanja oružja. Ovo su bile ključne djelatnosti za podršku. Ipak, većina stvarnih napada izvršila je druga vrsta jedinice - jedinice aktivne službe. Da bi se poboljšala sigurnost i učinkovitost, jedinice aktivne službe bile su manje ćelije, od 5 do 8 ljudi, i služile su za oružane napade. Do kraja 80-ih i početka 90-ih, računalo se da IRA ima oko 300 članova u ćelijama i 450 u podršci. Iznimka je bila brigada južnog Armagha, koja je zadržala svoju tradicionalnu hijerarhiju i velik broj volontera u svojem djelovanju. Južno zapovjedništvo Privremene IRA-e, koje se nalazilo u Irskoj republici, sastojalo se od Dublinske brigade i broja manjih jedinica u ruralnim područjima. Njihova glavna aktivnost bila je uvoz i skladištenje oružja i dobavljanje financijskih sredstava kroz pljačke i druge metode. Isto tako, postojao je veći broj kampova za obuku u Sjevernom Kerryju. Strategija PIRA-e bila je korištenje što veće sile kako bi došlo do sloma administracije u Sjevernoj Irskoj, i kako bi ubila toliko britanskih vojnika kako bi se povećao pritisak na britansku vladu na povuče vojsku. Rat je trebao biti kratak i uspješan, strategija je bila "eskalacija, eskalacija, eskalacija, dok Britanci ne odu", prema riječima Seana Mac Stiofaina. Ova je strategija uključivala intenzivno regrutiranje volontera i što veći broj napada na britanske snage, kao i bombaške napade protiv gospodarskih meta. Najvažniji cilj u tom periodu bilo je svrgavanje vlada u Sjevernoj Irskoj i u Republici Irskoj, i uspostavljanje sveirske, federalne republike, sa decentraliziranim vladama i parlamentom za svaku od četiri povijesne irske provincije. Ovaj je program poznat kao Nova Irska (Éire Nua). Britanska vojska nije bila sigurna imaju li njena djelovanja ikakvog uspjeha protiv IRA-e. Tajni pregovori između vodstva IRA i britanskim tajnikom za Sjevernu Irsku osigurali su prekid vatre koje je započelo u veljači 1975. IRA je u početku vjerovala da je to početak povlačenja Britanaca, ali poslije je postalo jasno da Britanci ne nude nikakva jamstva. Neki su vjerovali, npr. Garry Adams, da je primirje loše za IRA-u, jer je dovelo do pada discipline i inflitriranja britanskih agenata, i na kraju, uhićenja. Primirje je propalo u siječnju 1976. godine. Nakon toga, IRA je, pod vodstvom Adamsa i njegovih pristaša, započela s novom strategijom, pod nazivom "dugi rat, koja je označila taktiku IRA-e do kraja sukoba. Sastojala se od reorganizacije IRA-u u manje ćelije, prihvaćanje da će rat biti dugotrajan i pojačana je politička borba. Po prvi put IRA se bori na dva načina, oružano i politički. Propagandna knjiga IRA-e, "Zelena knjiga" opisala je strategiju dugotrajnog ratovanja. Prema propagandnoj „Zelenoj knjizi“ IRA-e, strategija dugotrajnog ratovanja trebala se odvijati tako da se britanskoj vojsci nanesu što veći gubici, kako ljudstva tako i infrastrukturno i logistički, pri čemu bi došlo do povlačenja zbog pritiska domaće javnosti. Osim toga, bili su i propisani bombaški napadi na sve britanske financijske interese u Sjevernoj Irskoj, čime bi britansko poslovanje postalo neprofitno. Jedan opis dugotrajnog ratovanja odnosio se na podršku domaće i međunarodne javnosti, kako zbog morala volontera, tako i zbog lakše vanjske suradnje. Zatvorenici IRA-e, osuđeni nakon ožujka 1976. nisu imali politički status u zatvorima. Kao odgovor, više od 500 zatvorenika odbilo se prati ili nositi zatvorske uniforme („Dirty Protest“ i „Blanket Protest“). Ovo je kulminiralo 1981. u Irskom štrajku glađu, kada se 7 članova IRA-e i 3 člana Irske narodnooslobodilačke armije izgladnilo do smrti kako bi dobili politički status. Vođa prosvjeda, Bobby Sands i Owen Carron su odabrani u Britanski parlament, a dva druga prosvjednika su odabrani za Irski parlament. Osim toga, došlo je do štrajkova i velikih demonstracija u obje Irske kao podrška štrajku glađu. Preko 100 tisuća ljudi bilo je na prosvjedu Bobbyja Sandsa, prvom štrajkaša koji je umro. Nakon uspjeha štrajka u dobivanju podrške, republikanci su počeli posvećivati vrijeme političkom putu, kroz Sinn Fein. Danny Morrison sažela je ovu aktivnost kao "snop papira u jednoj i Armalite u drugoj ruci".

U 80-ima, IRA je pokušala dodatno eskalirati sukob "Tet ofenzivom“, koja se pokazala ne učinkovitom. Politički vođe počele su tražiti politički kompromis kako bi riješili sukob. Gerry Adams je započeo pregovore s Johnom Humeom, te je pokušao odvojiti Sinn Fein od IRA-e, govoreći kako su to odvojene organizacije i odbijao je komentirati akcije IRA-e. Novostvorena strategija nazivala se TUAS - "Tactical Use of Armed Struggle" ili "Totally Unarmed Strategy".

Prvi prekid vatre proglašen je 31. Kolovoza 1994. Jer je Sinn Fein uključen u pregovore oko nagodbe. Kako su pregovori propali, jer druga strana nije uvažavala većinu zahtjeva Sinn Feina, IRA prekida prekid vatre u veljači 1996. Kada IRA izvršava bombaški napad na luku u Londonu, te na financijski centar u Manchesteru 15. Lipnja 1996. Za vrijeme Europskog prvenstva u nogometu. Ukupna šteta je bila preko 500 milijuna funti. Ipak u srpnju 1997. IRA opet proglašava prekid vatre, nakon što je Sinn Fein aktivnije uključen u pregovore. Pregovori rezultiraju Belfastskim sporazumom 10. Travnja 1998. Kojim uređuju podjelu vlasti, prekid paravojnih operacija, kao i njihovo razoružavanje. Razoružavanje se odvija između srpnja i rujna 2005. Kada IRA predaje oko 1000 pušaka, 3 tone Semtexa, 30 teških strojnica, 7 neiskorištenih protuzračnih projektila, 1200 detonatora, 20 raketnih bacača, i drugog oružja.

Za slobodnu Irsku nije samo Privremena IRA vodila oružane borbe. Bile su tu organizacije poput INLA-e (Irish National Libertation Army), IPLO--a (Irish People's Liberation Organisation), SARAF (South Armagh Republican Action Force), te Real IRA-e, Continuity IRA-e. One su uglavnom nastajale od disidenata privremene IRA-e, koji se nisu slagali sa Sinn Feinovim stajalištima ili općenito suradnji sa Sinn Feinom, ali i zbog čisto taktičko-tehničkih pitanja kao SARAF koji je vjerovao da ga IRA ozbiljno koči u provedbi oružane borbe. Vjeruje se da danas djeluje CIRA, koja povremeno izvodi likvidacije lokalnih engleskih političara i tajkuna, te izvodi akcije usmjerenih protiv policije.

Od 1969. Do danas u sukobima poginulo je 3612 ljudi, detonirano je preko 30 tona eksploziva, a kroz Irsku je prošlo oružja vrijednog više od 100 milijuna funti. Šteta koju su prouzročili IRA-ni napadi procjenjuje se na više od 5 milijardi funti. Broj članova se kretao od 300 do 1500, kroz IRA-u je prošlo 8000 ljudi, a vjeruje se da je svaki 5 stanovnik Sjeverne Irske, znao ili pomagao u IRA-inom djelovanju. IRA je ostvarila mnoge veze sa gerilskim vojskama diljem svijeta, kao što su FARC, ETA, PLO, te su ostvarili blisku suradnju sa Muammar al-Gaddafijem koji je IRA-i donirao 3 broda oružja. Danas nakon 30 godina krvavog rata, problem još nije rješen. Iako je vlast podijeljena, iako se pazi da je u državnim službama zaposleno podjednako Iraca i Engleza, obično stanovništvo je strogo podijeljeno. Iako se nazire kraj, potpunog mira neće biti dok engleska kruna ne odustane od 13000 kvadratnih kilometara otoka Irske. Borba Iraca za Sjevernu Irsku nije samo borba za teritorij i jedinstven otok, ona je borba protiv brutalnog imperijalizma što ga provodi engleska kruna.

A snipers promise / 6089 kB

Belfast Brigade / 1912 kB

Crossmaglen / 1217 kB

Crossmaglen, The Helicopter Song / 6538 kB

Erin go bragh / 3591 kB

Fields Of Athenrye / 3550 kB

Give Ireland Back to the Irish / 5116 kB

Go on Home You British Soldiers / 3213 kB

London's Derry / 4258 kB

Loughall ambush / 6319 kB

Me little armalite / 945 kB

Merry Ploughboy - Auf Weidersehen To Crossmaglen - Tioc / 9443 kB