Sirena na Zrinjevcu (August Cesarec)

Stanica pokretnica, grlo revolucije, ptica

budnica pjeva:

Proleteri sviju zemalja, ujedinite se!

A ispod nje snijeg,

i u Sov. Rusiji je snijeg bio, ne krvav, bjeliji

nego igdje,

snijeg od Baltika do Pacifika, bijela pšenična

pogača Evrope,

snijeg, sami bijeli cijelovi na oči budućnosti

što čeka odaziv i nastavak.

Poplava moskovskih zvona i glasnija

Internacionala,

viša od carskoga orla crvena zastava na

Kremlju.

I idu, idu bataljoni radnika, svi pobjedna

krasnaja armija,

svi od Lenjina i Budjonija do Vanjke i Tanjke

Napoleoni pod piramidama.

Pod piramidama, sami lavovi nepobjedivi pred

kapijom u palaču budućnosti.

Bubnjevi, glazba, horizontale zastava, barijera

o koju su glavu razbili bijeli,

narod sav Smolnij Institut i

poslanica Petrogradskog Sovjeta lordu

Curzonu maja 1923:

 

Izjavljujemo da ćemo na svaki pokušaj novoga rata ili intervencije na oružje dići deset milijona pučanstva naše zemlje, koji će da se do posljednje kapi krvi bore protiv spoljašnjih osvajača! Jao onima koji se drznu da velik narod što s nama prođe križni put otrgnu od mirnoga rada!

Eto jest naš posljednjij rješitjeljnij boj —

Crveni  lampioni, crvena Dankova  srca  u

zrinjevačkoj, balkanskoj noći Evrope.

 

Sirena na Zrinjevcu, kitajski zid ćelije

staklo.

Vidim lepire ljude nabodene na igle iz

pomodnih izloga,

palače s temeljima na zgaženim srcima zidara

i cio kraljevski sudbeni stol, zidano saće

ispunjeno gorčinom nesreće.

I drugove, sive mrlje u predgrađu, pogrbljene

sjene nad čašom suza i žuči,

divljač vanzakonsku u šumama na bjegstvu od

dvojnika špijuna,

izgnanike na opet jednoj stanici per šuba,

samotnike u ćelijama u tihom monologu sa

svojom klasom,

i klasu patuljka još palog pod preteškim

barjakom.

 

Ej sva ti čekaonice trećeg razreda na

stanici Jugoslavija,

jure ekspresi svijetli ko radij, a mi okovani

stojimo u dimu,

nema voza za nas, mjesto je naše tek na šinama

pod točkom.

 

Ko sad na Zrinjevcu misli na verige u

Sudbenom stolu?

Koncerat, lim kabla zveči, šarena duga, gasi

se čik.

Noć, žmiruca na vratima buša,

jednooki kiklop davi nas, baca se na žrtve,

premnogo je žrtvi da ih zadavi sve.

Jednoga sutra, probita kapija i nizova

koralja od ljudi

na obali novoga sveta.

Korak do koraka vojska, crveno srce zastava.

 

• < Pred
• Slijedeće >