Pjesma čovjeka bez posla (Miroslav Krleža)

Ogromna pitanja teku oko mene danas ko

mutne jesenje vode, ko maglena blatna

jutra,

i ja se rastačem danas po ulicama sivim

i tako ko poplava tečem, protičem, pjevam

o sebi danas, ko voda što teče slijepa u koritu

blatnom, ogromna, opasna tamna.

Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe

u sebi i valjam krvave slutnje,

snove ko stare krpe, nebosklone prazne, trule

pokojne laži,

ko dvopapkar žvačem vrijeme na svom

vlastitom grobu

i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim

njedrima svojim kao pod maglenim nebom,

ponirem, rujem, tonem promičem, valjam se,

pjevam: smolavo, gusto, crno, ko usirena

krv.

Utiču u mene snage iz starih ranjavih rana

i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava

i tmina;

nabrekli stihovi šume, krvavo šume, ko pijani

kucaj bila, glavobolna zvonjava mozga i

pasji prebiti jauk.

Prolazim tako pod odsjajima blijedim plinskih

svjetiljaka

i ulice mračne punim ko kovčege pogrebne

prazne

kretnjama svojim, disanjem svojim i sjenom

svog febrilnog lika

 i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda

            nijemog ko ranjena riba u tmini mračnoga

dna,

a sve je mutno ko staklo sklopljena okna i sve

je prazno ko ulica mrtvoga grada

i sve je tvrdo ko tuđa, zabita vrata i crno ko

četiri posljednje daske.

• < Pred
• Slijedeće >