Čin sputanih ruku (Miroslav Krleža)

U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,

sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,

odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,

s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.

Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,

sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,

i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,

eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.

Svi oni obaraju bore čela ponižena,

svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.

Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,

u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.

Oni slušaju žarko pjevanje peći,

i kajiše remena, i previranje kotla.

Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,

a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.

Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;

onda se bude: na šini željeznica hukti,

otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,

dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.

Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,

ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!

Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,

petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.

Rastu, u prostor vrcane, pi lane i talione!

Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne

u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione

nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.

Bruje u šire protege užurbanosti snaga.

Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca

sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;

sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.

Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,

bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!

Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,

puca šum rabota nja poput prebogata zvukovna cvijeta.

Grme i gromore potmule oblasti suterena

u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.

Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,

sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi

i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo. 

U ovom glasu kao da preklinju robovi:

"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"

U labirintu panike, duž acetilena,

nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,

pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,

mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.

I tako, po oproštaju od vreve radione,

na brodovima teškim od večernjega rada,

spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione, 

klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;

A da im tamo barem, pored zdjel e supe,

daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!

I da se kućne nade za prisne sinije skupe

za ljubav i za snagu umornog Hefesta!

• < Pred
• Slijedeće >