Poema o ocu i željezari (Novak Simić)
Moj otac bivši trgovac i skitnica
a sada radnik — propalica, kaže porodica —
umire u Vareš-Majdanu rudarskom gradiću
u staroj »Damfari«, sobi 24, gdje spavaju još trojica,
sobi kojom se paučine viju i prepliću.
Grlo mu izjeda rak, tuberkule pluća
(grkljan se gnoji, svrdla bol pod plećima)
dok podom plaze žohari a zidovima stjenice
on čeka u ognjici čađava svanuća
i sluša kako diše željezara poput vodenice
meljući ljude i rudaču u visokim pećima.
U grozničavim očima mašu rudarske lampe
izmjenjuje se šihta po šihta u podzemnim jamama
hukću vozovi svijetleći semaforama rampe
rudari riju i gmižu dubokim, toplim tamama.
Što se to sad trese kao da tkalački stan prede
i rije muklo ko crv napukle grede?
Daleko u utrobi zemlje oni kidaju grudu po grudu
i vagoneti lupkaju donoseć sirovu rudu.
(Siderit 50, hematit 60% čistog željeza)
pa je premeću lopatama u »škropionama«
pripremajući taljenje.
Gle po brdima mirišu borovi i smola
i bijela, tanka breza.
A onaj dim što kulja znači već paljenje.
Ruda je rastresena i gotova za peći:
naslage koksa i rudače u usijanju i plamenu
sa šljakom će zamalo poteći.
Evo, cvrči brazda bjeličasto maglena i plava
i nestaje u jarke blještavo krvava.
Od njenog prštanja i tutnja nije se ni opazilo
kako je smotala i sažegla uz krik
jedan oznojeni ljudski lik.
Uostalom čemu se za
to i brinuti to su i onako odrpanci, golje
ako je opasno — plaćeni su bolje
sa platne liste ćemo ih skinuti.
Ta ugovor izričito upozorava
ako tko ne ostane živ
sam je svojoj nesreći kriv. —
Dok odmah do njih željezo se lije:
podnicama plaze duge vatra-zmije
psiču i pahću, ciče i dahću
mrmolje ko motori
u bijegu plahom.
Spretne ih ruke usprave i iznad glava
zasjaju meteori
zatim naglim zamahom
budu na tla položene, raskidane u komade
tračnice, traverze i cijevne gromade.
(O ruka mora da dobro drži
jer se zmija za čas omota i sprži.)
Na više opet poluge zuje
to se kovko željezo kuje.
Po nakovnju čekić od dvije tone lupa kao
kad vojska ulicama stupa,
trobridni sjekač ploče izrezuje
čelični valjak lim tu rastanjuje
transmisije klopoću
dizalice huje.
Dijelovi brodova, lokomotive
strojevi kojim se oči dive,
peći da se čovječanstvo grije
vagoni da putuje i snije
oklopi, maljevi, skeleti za zgrade
ogromne naoružane armade
i mnoštvo drugog nepobrojana
u buci i muci bezbroja noći.
Sve je to izašlo iz zemljinih grudi
naporom i trudom ovih malih ljudi
crnih, uprljanih, izbrazdanih lica
raskrečena hoda, nabreklih mišica
čija jedna »šihta« na počinak ide
i to oči moga oca vide
pa mu se u zjene
uvlače mrke i šutljive sjene!
»Oni proizvode željezo što svijetom vlada
i izgradili su sve čim se ponosi čovječanstvo
a žive gore, jadnije od stada
i izgubili su skoro ljudsko dostojanstvo.








