Poema o ocu i željezari (Novak Simić)

Moj otac bivši trgovac i skitnica

a sada radnik — propalica, kaže porodica —

umire u Vareš-Majdanu rudarskom gradiću

u staroj »Damfari«, sobi 24, gdje spavaju još trojica,

sobi kojom se paučine viju i prepliću.

 

Grlo mu izjeda rak, tuberkule pluća

(grkljan se gnoji, svrdla bol pod plećima)

dok podom plaze žohari a zidovima stjenice

on čeka u ognjici čađava svanuća

i sluša kako diše željezara poput vodenice

meljući ljude i rudaču u visokim pećima.

 

U grozničavim očima mašu rudarske lampe

izmjenjuje se šihta po šihta u podzemnim jamama

hukću vozovi svijetleći semaforama rampe

rudari riju i gmižu dubokim, toplim tamama.

Što se to sad trese kao da tkalački stan prede

i rije muklo ko crv napukle grede?

Daleko u utrobi zemlje oni kidaju grudu po grudu

i vagoneti lupkaju donoseć sirovu rudu.

(Siderit 50, hematit 60% čistog željeza)

pa je premeću lopatama u »škropionama«

pripremajući taljenje.

Gle po brdima mirišu borovi i smola

i bijela, tanka breza.

 

A onaj dim što kulja znači već paljenje.

Ruda je rastresena i gotova za peći:

naslage koksa i rudače u usijanju i plamenu

sa šljakom će zamalo poteći.

Evo, cvrči brazda bjeličasto maglena i plava

i nestaje u jarke blještavo krvava.

Od njenog prštanja i tutnja nije se ni opazilo

kako je smotala i sažegla uz krik

jedan oznojeni ljudski lik.

 

Uostalom čemu se za

to i brinuti to su i onako odrpanci, golje

ako je opasno — plaćeni su bolje

sa platne liste ćemo ih skinuti.

Ta ugovor izričito upozorava

ako tko ne ostane živ

sam je svojoj nesreći kriv.  —

 

Dok odmah do njih željezo se lije:

podnicama plaze duge vatra-zmije

psiču i pahću, ciče i dahću

mrmolje ko motori

u bijegu plahom.

Spretne ih ruke usprave i iznad glava

zasjaju meteori

zatim naglim zamahom

budu na tla položene, raskidane u komade

tračnice, traverze i cijevne gromade.

(O ruka mora da dobro drži

jer se zmija za čas omota i sprži.)

 

Na više opet poluge zuje

to se kovko željezo kuje.

Po nakovnju čekić od dvije tone lupa kao

kad vojska ulicama stupa,

trobridni sjekač ploče izrezuje

čelični valjak lim tu rastanjuje

transmisije klopoću

dizalice huje.

 

Dijelovi brodova, lokomotive

strojevi kojim se oči dive,

peći da se čovječanstvo grije

vagoni da putuje i snije

oklopi, maljevi, skeleti za zgrade

ogromne naoružane armade

i mnoštvo drugog nepobrojana

u buci i muci bezbroja noći.

 

Sve je to izašlo iz zemljinih grudi

naporom i trudom ovih malih ljudi

crnih, uprljanih, izbrazdanih lica

raskrečena hoda, nabreklih mišica

čija jedna »šihta« na počinak ide

i to oči moga oca vide

pa mu se u zjene

uvlače mrke i šutljive sjene!

 

»Oni proizvode željezo što svijetom vlada

i izgradili su sve čim se ponosi čovječanstvo

a žive gore, jadnije od stada

i izgubili su skoro ljudsko dostojanstvo.

 

 

• < Pred
• Slijedeće >