Razgovor s drugom Lenjinom (Majakovski, 1929.)

U gomili posla,

u večernjoj sjeni,

zbrka se pojava

otima vidu.

Dvoje smo u sobi:

ja

i Lenjin –

s fotografije

na bijelom zidu.

U vatrenu govoru

otvorena usta,

rijedak mu

brk

nagore pristao,

u borama čela

stisnu se

ljudska,

koliko je čela,

golema misao.

Sigurno

pod njim

prolaze tisuće …

Šuma zastava,

trava ruku , jedinstveni napor …

Ustajem, ozaren,

svjestan prisuća,

hoću

da krenem

na pozdrav,

na raport!

Druže Lenjine,

ja vam raportiram,

od srca,

a ne po službenoj liniji.

Druže Lenjine,

paklenski ozbiljan

podvig nas čeka

i već se čini.

Elektrificiramo

procese i pogone,

odjevamo gole,

vadimo ugalj i rudu …

A uza sve to,

naravno

ima još mnogo,

mnogo,

gadarija,

koješta za osudu.

A sve to umara,

teško se svladava.

Otkad vas nema,

mnogi je sustao, dokon je.

Strahovito

mnogo

svakakvih gadova

kruži

po našoj zemlji

i oko nje.

Tko će im

broja

i imena znati,

takvi su

tipovi

na svakoj strani.

Ti kulaci i birokrati,

pijanci

sektaši,

slugani –

hodaju,

bahati

i gordo se prse,

nose penkale

i značke, dakako.

Mi ćemo.

sve njih smotati,

brzo,

no sve njih

smotati

nije baš lako.

Druže Lenjine,

u tvorničkom zveketu limenom,

na njivi,

na snijegu,

i strnjištu,

njivinom,

mi vašim,

druže,

srcem

i imenom

mislimo,

dišemo,

borimo se

i živimo!

U gomili posla,

u večernjoj sjeni,

zbrka se pojava

otima vidu.

Dvoje smo u sobi:

ja

i Lenjin –

s fotografije

na bijelom zidu.

1929.

• < Pred
• Slijedeće >