Berači duhana (Kočo Racin)

Na kantaru hladnom tučem ga mjere,

a mogu li da izmjere

naš duhan — našu muku,

naš slani znoj!

Od rane zore jutara ljetnih

do u kasno doba večera zimnih

on gladno pije našu tugu

i znoj i krv i našu snagu.

Žut — žutim pravi lica naša blijeda

i žutu gošću u grudi nam donosi.

zaneseno mi ga beremo.

List po list kidaj,

list po list niži,

list po list prevrći, pritišći,

list po list nježno i tužno redaj

i u dugi niz od kapljice znoja

i nade s kletvom i zelenim jadom,

s pogledom tvrdim u očima mutnim,

priču gorku života prokletog

naniži bezglasnu a ipak jasnu.

Ta zar ne znaš?

Dođe li dan duhan da se mjeri —

mjere mu nema, a u grudima dubi

— ne sustajući i dna ne nalazeći —

ne tuga već kletva, dok u očima mutnim

sama se, protiv volje, diže

oluja.

Kantar taj nosi listove zlatne,

a u grudima ljuto talasi bjesne

žute muke, žutog duhana —

žutog znoja naših ruku.

• < Pred
• Slijedeće >