Napor (Emil Verhaeren)

Grozničave i usopljene skupine radnika,

koji se isprsujete i prolazite diljem vremena

sa snom na čelu o korisnim pobjedama,

s plećatim i tvrdim trupovima,

tačnim i jakim kretnjama!

Stupanja, trke, stanke, nasilja, napori,

kakve gorde retke hrabrosti i slave

vi zloslutno zapisujete u moje pamćenje!

Ja pamtim vas, momci iz žitorodnih zemalja, lijepi

                                                      vozari

njiskavih i jasnih i teških zaprega;

i vas, riđi drvosječe iz šuma punih mirisa,

i tebe, ocvali stari seljače iz bijelih sela,

koji voliš samo polja i njihove skromne puteljke,

i koji siješ sjemenje ispruženom rukom,

najprije u zrak, ravno preda se, prema svjetlosti,

da bi malo poživjelo od nje prije nego padne

                                                      u zemlju;

i vas također, mornari, koji plovite na moru

s jednostavnom pjesmom, noću pod zvijezdama,

kada se nadmu na atlantskim vjetrovima jedra

i zatrepere katarke i jasna užeta;

i vas teški trhonoše, kojima široka pleća

tovare ili istovaraju uzduž rujnih pristaništa

brodove, koji neumorno putuju pod suncima

da podvrgnu sebi valove sve do polarnih međaša;

i vas također, tražioci zamamnih kovina,

po ravnicama leda, na snježnim žalima,

u dnu bijelih krajolika, gdje vas opsjeda studen

i naglo vas stisne u svoj beskrajni procijep;

s tijelom koje gmiže, sa svjetiljkom među zubima,

sve do uske žile, gdje klimavi ugalj

popušta pod vašim nepoznatim i samotnim naporom;

i vas, napokon, kovci željeza, kovači čelika,

lica od crnila i zlata što buše tamu i maglu,

mišićava leđa, koja se naglo napnu ili zgure

oko velikih žeravnika i golemih nakovanja,

crni valjari sazdani za vjekovječno djelo,

koje se pruža iz vijeka u vijek uvijek prostranije

nad gradovima strave, bijede i raskoši;

ja vas osjećam u svojem srcu, moćne i bratske!

O taj divljačni, grubi, uporni, strogi rad

na ravnicama među morima, u grudima brda,

koji steže svoje uzlove posvuda i zakiva svoje karike

od jednoga do drugoga kraja zemalja na svijetu!

O te smione kretnje, u tami ili na vidjelu,

te mišice uvijek žarke i te ruke neutrudive,

te mišice i te ruke ujedinjene kroz prostore

u svrhu da bi usprkos svemu utisnule na ukroćeni

                                                         svemir

Žig ljudskoga roda i snage

i da bi po drugi put stvorile brda i mora i ravnice

po drugoj novoj volji. 

• < Pred
• Slijedeće >