O buržoaskoj demokraciji i diktaturi proletarijata (Lenjin, 1919.)

2. Prije svega, taj argumenat operira s pojmovi ma "demokracija uopće" i "diktatura uopće", ne postavljajući pitanje o kojoj klasi se radi. Takvo vanklasno ili natklasno, tobože općenarodno, postavljanje pitanja je pravo izrugivanje osnovnom učenju socijalizma, naime učenju o klasnoj borbi, koje socijalisti što su prešli na stranu buržoazije priznaju na riječima, a na djelu zaboravljaju. Jer ni u jednoj civiliziranoj kapitalističkoj zemlji ne postoji "demokracija uopće", nego postoji samo buržoaska demokracija, i riječ je ne o "diktaturi uopće", nego o diktaturi ugnjetene klase, tj. proletarijata, nad ugnjetačima i eksploatatorima, tj. nad buržoazijom, u cilju savlađivanja otpora koji eksploatatori pružaju u borbi za svoju vladavinu.

3. Historija uči da nijedna ugnjetavana klasa nikad nije dolazila do vlasti i nije mogla doći do nje a da ne proživi period diktature, tj. osvajanja političke vlasti i nasilnog ugušivanja najočajnijeg, najogorčenijeg otpora, koji ne preza ni pred kakvim zločinstvima, otpora koji su eksploatatori uvijek pružali. Buržoazija, čiju vladavinu brane sada socijaldemokrati koji govore protiv "diktature uopće" i koji se zalažu za "demokraciju uopće", osvojila je vlast u naprednim zemljama po cijenu niza ustanaka, građanskih ratova, nasilnog ugušivanja kraljeva, feudalaca, vlasnika robova i njihovih pokušaja restauracije. Tisuće i milijune puta socijalisti svih zemalja objašnjavali su narodu klasni karakter tih buržoaskih revolucija, te buržoaske diktature, u svojim knjigama, brošurama, u rezolucijama svojih kongresa, u svojim agitacionim govorima. Zato sadašnja obrana buržoaske demokracije pod firmom govora o "demokraciji uopće" i sadašnja vika i povika protiv diktature proletarijata pod firmom povike o "diktaturi uopće" jesu direktna izdaja socijalizma, faktički prijelaz na stranu buržoazije, poricanje prava proletarijatu na svoju, proletersku revoluciju, obrana buržoaskog reformizma baš u onom historijskom momentu kad je buržoaski reformizam pretrpio slom u cijelom svijetu i kad je rat stvorio revolucionarnu situaciju.

4. Svi socijalisti, objašnjavajući klasni karakter buržoaske civilizacije, buržoaske demokracije, buržoaskog parlamentarizma, izražavali su onu misao koju su s najvećom znanstvenom točnošću izrekli Marx i Engels riječima da najdemokratskija buržoaska republika nije ništa drugo do stroj za ugušivanje radničke klase od buržoazije, mase trudbenika od šačice kapitalista. Nema nijednog revolucionara, nijednog marksista, među onima koji danas viču protiv diktature a za demokraciju, koji se nije kleo i preklinjao pred radnicima da on priznaje tu osnovnu istinu socijalizma; a sada, kad revolucionarni proletarijat dolazi u vrenje i pokret, uperen na razaranje tog stroja ugnjetavanja i na osvajanje proleterske diktature, ti izdajnici socijalizma prikazuju stvar tako kao da je buržoazija poklonila trudbenicima "čistu demokraciju", kao da se buržoazija odrekla otpora i da je spremna pokoriti se većini, kao da u demokratskoj republici nikakvog državnog stroja za ugušivanje rada kapitalom nije bilo niti ima.

5. Pariška komuna, koju na riječima slave i hvale svi koji žele da važe kao socijalisti, jer znaju da radničke mase gaje tople i iskrene simpatije prema njoj, pokazala je naročito očigledno historijsku uvjetovanost i ograničenu vrijednost buržoaskog parlamentarizma i buržoaske demokracije — ustanova koje su u velikoj mjeri progresivne u usporedbi sa srednjim vijekom, ali koje neizbježno zahtijevaju radikalnu izmjenu u epohi proleterske revolucije. Baš je Marx, koji je analizirajući Komunu najbolje ocijenio njen historijski značaj, pokazao eksploatatorski karakter buržoaske demokracije i buržoaskog parlamentarizma, kad ugnjetene klase dobivaju pravo da jedanput u nekoliko godina rješavaju koji će predstavnik posjedničkih klasa »predstavljati i ugušivati« (ver- und zertreten) narod u parlamentu. Upravo sada kad sovjetski pokret, zahvaćajući cio svijet, pred očima svih nastavlja djelo Komune, izdajnici socijalizma zaboravljaju konkretno iskustvo i konkretne pouke Pariške komune, ponavljajući stare buržoaske priče o "demokraciji uopće". Komuna nije bila parlamentarna ustanova.

6. Značaj Komune sastoji se, dalje, u tome što je ona učinila pokušaj da razbije, da do temelja razori buržoaski državni aparat — činovnički, sudski, vojni, policijski — zamijenivši ga samoupravnom masovnom organizacijom radnika, koja nije poznavala podjelu zakonodavne i izvršne vlasti. Sve suvremene buržoasko-demokratske republike, računajući tu i njemačku, koju izdajnici socijalizma za porugu istini nazivaju proleterskom, zadržavaju taj državni aparat. Tako se još jedanput potpuno očigledno potvrđuje da je povika u obranu "demokracije uopće" u stvari obrana buržoazije i njenih eksploatatorskih privilegija.

7. "Sloboda zbora" može se uzeti kao obrazac zahtjeva "čiste demokracije". Svaki svjestan radnik koji nije prekinuo sa svojom klasom odmah će shvatiti, da bi bilo apsurdno obećavati eksploatatorima slobodu zbora u onom periodu i u onoj situaciji kad se eksploatatori odupiru obaranju i brane svoje privilegije. Buržoazija, dok je bila revolucionarna, ni u Engleskoj 1649. g., ni u Francuskoj 1793. g., nije davala "slobodu zbora" monarhistima i plemićima koji su pozivali inostrane vojske i koji su se "zbirali" za organizaciju pokušaja restauracije. Ako današnja buržoazija, koja je odavno postala reakcionarna, zahtijeva od proletarijata da on unaprijed garantira, bez obzira na to kako će se kapitalisti oduprijeti eksproprijaciji, "slobodu zbora" za eksploatatore, onda će se radnici samo smijati licemjerstvu buržoazije.

S druge strane, radnici odlično znaju da je "sloboda zbora" čak i u najdemokratskijoj buržoaskoj republici šuplja fraza, jer bogataši imaju u svojim rukama sve najbolje javne i privatne zgrade, a imaju i dovoljno vremena za zborove i njihovu zaštitu pomoću buržoaskog aparata vlasti. Proleteri grada i sela i sitni seljaci, tj. ogromna većina stanovništva, nemaju ni jedno, ni drugo, ni treće. Dok stvari stoje tako, "jednakost", tj. "čista demokracija", je prijevara. Da bi se izvojevala prava jednakost, da bi se demokracija za trudbenike ostvarila na djelu, treba eksploatatorima najprije oduzeti sve javne i raskošne privatne zgrade, treba trudbenicima najprije dati slobodnog vremena, treba da slobodu svojih zborova čuvaju naoružani radnici, a ne plemići ili kapitalisti-oficiri sa otupjelim vojnicima.

Tek poslije takve promjene može se bez izrugivanja radnicima, trudbenicima, sirotinji, govoriti o slobodi zbora, o jednakosti. A izvršiti takvu promjenu nema tko do avangarda trudbenika, proletarijat, koji obara eksploatatore, buržoaziju.

8. "Sloboda tiska" je također jedna od glavnih parola "čiste demokracije". I opet radnici znaju, i socijalisti svih zemalja milionima puta su konstatirali, da je ta sloboda, dokle god najbolje tiskare i najveće zalihe papira drže kapitalisti i dokle god ostaje vlast kapitala nad tiskom, prijevara, koja se u cijelom svijetu ispoljava utoliko izrazitije, utoliko oštrije, utoliko ciničnije, ukoliko je demokratizam i republikanski sistem razvijeniji, kao na primjer u Americi. Da bi se izvojevala stvarna jednakost i prava demokracija za trudbenike, za radnike i seljake, treba najprije oduzeti kapitalu mogućnost da unajmljuje pisce, da kupuje izdavačka poduzeća i potkupljuje novine, a za to je potrebno oboriti jaram kapitala, oboriti eksploatatore, ugušiti njihov otpor. Kapitalisti su uvijek nazivali "slobodom" slobodu bogaćenja za bogate, slobodu radnika da umiru od gladi. Kapitalisti zovu slobodom tiska slobodu potkupljivanja tiska od bogataša, slobodu da iskorištavaju bogatstvo za fabriciranje i falsificiranje tako zvanog javnog mnijenja. Branitelji "čiste demokracije" i opet su na djelu braniotelji najprljavijeg, najkoruptivnijeg sistema vladavine bogataša nad sredstvima za prosvjećivanje masa, varalice naroda koji ga putem privlačnih, lijepih i skroz licemjernih fraza odvlače od konkretnog historijskog zadatka oslobođenja tiska od njenog robovanja kapitalu. Stvarna sloboda i jednakost bit će onaj poredak koji grade komunisti i u kome ne će biti mogućnosti za bogaćenje na tuđ račun, ne će biti objektivne mogućnosti ni za direktno ni indirektno podčinjavanje tiska vlasti novca, ne će biti prepreka tome da svaki trudbenik (ili grupa trudbenika nezavisno od broja) bude imao i bude ostvarivao jednako pravo na korištenje društvenim tiskarama i društvenim papirom.

9. Historija 19. i 20. stoljeća pokazala nam je još prije rata što je u stvari čuvena "čista demokracija" pod kapitalizmom. Marksisti su uvijek govorili: što je demokracija razvijenija, "čistija«, to klasna borba postaje neuvijenija, oštrija, nemilosrdnija, utoliko se "čistije" ispoljava jaram kapitala i diktatura buržoazije. Dreyfussova afera u republikanskoj Francuskoj, krvava obračunavanja najamnih odreda, naoružanih od kapitalista, sa štrajkačima u slobodnoj i demokratskoj republici Americi, — te i tisuće sličnih činjenica pokazuju onu istinu koju buržoazija brižljivo nastoji sakriti, naime da u najdemokratskijim republikama vladaju u stvari teror i diktatura buržoazije, koji dolaze otvoreno do izražaja svaki put kad se eksploatatorima počinje činiti da se vlast kapitala ljulja.

10. Imperijalistički rat 1914.—1918. godine konačno je pokazao i zaostalim radnicima taj istinski karakter buržoaske demokracije, čak u najslobodnijim republikama, kao karakter diktature buržoazije. Radi bogaćenja njemačke ili engleske grupe milijunaša ili milijardera pobijeni su deseci milijuna, a u najslobodnijim republikama uvedena vojna diktatura buržoazije. U zemljama Antante ta vojna diktatura traje i poslije poraza Njemačke. Baš rat je najviše otvorio oči trudbenicima, skinuo lažnu boju s buržoaske demokracije, pokazao narodu sav bezdan špekulacije i bogaćenja za vrijeme rata i uslijed rata. U ime "slobode i jednakosti" vodila je buržoazija taj rat, u ime "slobode i jednakosti" nečuveno su se bogatili vojni liferanti. Nikakvi napori žute Bernske Internacionale ne će sakriti od masa eksploatatorski karakter buržoaske slobode, buržoaske jednakosti, buržoaske demokracije, koji je sada do kraja razgolićen.

11. U najrazvijenijoj kapitalističkoj zemlji na evropskom kontinentu, u Njemačkoj, već prvi mjeseci pune republikanske slobode, koju je donio poraz imperijalističke Njemačke, pokazali su njemačkim radnicima i cijelome svijetu u čemu je stvarna klasna suština buržoaske demokratske republike. Ubojstvo Karla Libknechta i Roze Luksemburg događaj je od svjetsko-historijske važnosti ne samo zato što su tragično poginuli najbolji ljudi i vođe istinske proleterske Komunističke Internacionale, nego i zato što se kod napredne europske — može se bez pretjerivanja reći: kod napredne u svjetskim relacijama — države do kraja otkrila njena klasna suština. Ako su uhapšeni ljudi, to jest ljudi koje je državna vlast čuvala, mogli biti nekažnjeno ubijeni od oficira i kapitalista pod vladom socijal-patriota, onda demokratska republika, u kojoj je takva stvar bila moguća, jest diktatura buržoazije. Ljudi koji izražavaju svoje negodovanje povodom ubojstva Karla Libknechta i Roze Luksemburg, a ne shvaćaju tu istinu, time samo pokazuju ili svoju tupoglavost, ili svoje licemjerstvo. »Sloboda« u jednoj od najslobodnijih i najnaprednijih republika svijeta, u njemačkoj republici, je sloboda nekažnjeno ubijati uhapšene vođe proletarijata. A to ne može ni biti drukčije dok se kapitalizam drži, jer razvitak demokratizma ne otupljuje, nego zaoštrava klasnu borbu, koja je, uslijed svih rezultata i utjecaja rata i njegovih posljedica, dovedena do točke vrenja.

U čitavom civiliziranom svijetu vrši se sada protjerivanje  boljševika,  njihovo proganjanje,  njihovo zatvaranje, kao na primjer u jednoj od najslobodnijih buržoaskih republika, u Švicarskoj, vrše se pogromi protiv boljševika u Americi itd. Sa stanovišta "demokracije uopće", ili "čiste demokracije", upravo je smiješno da se napredne, civilizirane, demokratske, do zuba naoružane zemlje boje prisustva nekoliko desetaka ljudi iz zaostale, gladne, razorene Rusije, koju buržoaske novine u desecima milijuna primjeraka nazivaju barbarskom, zločinačkom itd. Jasno je da društvena situacija koja je mogla roditi takvu vapijuću proturječnost jest u stvari diktatura buržoazije.

12. Pri takvom stanju stvari diktatura proletarijata je ne samo potpuno zakonita kao sredstvo obaranja eksploatatora i ugušivanja njihovog otpora nego i apsolutno potrebna čitavoj masi trudbenika kao jedina obrana od diktature buržoazije, koja je dovela do rata i koja priprema nove ratove.

Glavno što socijalisti ne razumiju, i što čini njihovu teoretsku kratkovidnost, njihovu opčinjenost buržoaskim predrasudama i njihovu političku izdaju u odnosu prema proletarijatu, jest to da u kapitalističkom društvu, pri iole ozbiljnijem zaoštrenju klasne borbe na kojoj se ono zasniva, ne može biti ničeg srednjeg, ničeg osim diktature buržoazije ili diktature proletarijata. Svako maštanje o nečem trećem je reakcionarna lamentacija sitnog buržuja. O tome svjedoči i iskustvo više nego stogodišnjeg razvitka buržoaske demokracije i radničkog pokreta u svim naprednim zemljama, a naročito iskustvo posljednjih pet godina. O tome govori i čitava znanost političke ekonomije, čitav sadržaj marksizma, koji u svakoj robnoj privredi otkriva ekonomsku neizbježnost diktature buržoazije, koju nema tko smijeniti osim klasa koja se razvija, množi, ujedinjuje, jača samim razvitkom kapitalizma, tj. klasa proletera.

13. Druga teoretska i politička pogreška socijalista sastoji se u nerazumijevanju toga da su se u toku tisuću godina oblici demokracije, počevši od njenih klica u staro doba, neizbježno smjenjivali, ukoliko je jedna vladajuća klasa smjenjivala drugu. U starim republikama Grčke, u gradovima srednjeg vijeka, u razvijenim kapitalističkim zemljama demokracija ima različite oblike i različiti stupanj primjene. Bio bi najveći apsurd misliti da se najdublja revolucija u historiji čovječanstva, prvi na svijetu prijelaz vlasti od manjine eksploatatora na većinu eksploatiranih, može izvršiti u starim okvirima stare, buržoaske, parlamentarne demokracije, da se može izvršiti bez najoštrijih prijeloma, bez stvaranja novih oblika demokracije, novih ustanova koje utjelovljuju nove uvjete njene primjene itd.

14. Diktatura proletarijata slična je diktaturi drugih klasa po tome što je kao i svaka druga diktatura izazvana potrebom da se uguši nasilni otpor klase koja gubi političko gospodstvo. Osnovna razlika diktature proletarijata od diktature drugih klasa — od diktature feudalaca u srednjem vijeku, od diktature buržoazije u svim civiliziranim kapitalističkim zemljama, — sastoji se u tome što je diktatura feudalaca i buržoazije bila nasilno ugušivanje otpora ogromne većine stanovništva, naime trudbenika. Naprotiv, diktatura proletarijata je nasilno ugušivanje otpora eksploatatora, tj. neznatne manjine stanovništva, feudalaca i kapitalista.

Otuda pak proizlazi da diktatura proletarijata mora neizbježno donijeti sa sobom ne samo promjenu oblika i ustanova demokracije, govoreći uopće, nego baš takvu njihovu promjenu koja donosi na svijetu još neviđeno proširenje faktičnog korištenja demokratizma od strane onih koje ugnjetava kapitalizam, od strane radnih klasa.

I zaista, onaj oblik diktature proletarijata koji je već izrađen faktički, t. j. sovjetska vlast u Rusiji, Rate-System) u Njemačkoj. Shop Stewards Committees i druge analogne sovjetske ustanove u drugim zemljama, sve one znače i ostvaruju baš za radne klase, tj. za ogromnu većinu stanovništva, takvu faktičku mogućnost korištenja demokratskim pravima i slobodama, kakve još nikad nije bilo, čak ni približno, u najboljim i najdemokratskijim buržoaskim republikama.

Suština sovjetske vlasti sastoji se u tome da stalnu i jedinu osnovu čitave državne vlasti, čitavog državnog aparata, predstavlja masovna organizacija baš onih klasa koje je kapitalizam ugnjetavao, tj. radnika i poluproletera (seljaka koji ne eksploatiraju tuđ rad i koji stalno pribjegavaju prodaji bar jednog dijela svoje radne snage). Baš te mase, koje su, iako po zakonu ravnopravne, čak u najdemokratskijim buržoaskim republikama bile u stvari na tisuće načina i mahinacija odstranjivane od učešća u političkom životu i od korištenja demokratskim pravima i slobodama, privlače se sada stalnom i bezuvjetnom, uz to odlučujućem učešću u demokratskom upravljanju državom.

15. Onu jednakost građana, nezavisno od spola, religije, klase, narodnosti, koju je buržoaska demokracija uvijek i svuda obećavala, ali koju nigdje nije provela i, uslijed vladavine kapitalizma, provesti nije mogla, sovjetska vlast ili diktatura proletarijata ostvaruje odmah i potpuno, jer to može učiniti samo vlast radnika, koji nisu zainteresirani u privatnom vlasništvu na sredstva za proizvodnju i u borbi za njihovu podjelu i ponovnu podjelu.

16. Stara, tj. buržoaska demokracija i parlamentarizam bili su organizirani tako da su baš mase trudbenika bile najviše otuđene od aparata uprave. Sovjetska vlast, tj. diktatura proletarijata, naprotiv, izgrađena je tako da bi zbližila mase trudbenika s aparatom uprave. Istom cilju služi spajanje zakonodavne i izvršne vlasti — kod sovjetskih organizacija države i zamjena teritorijalnih izbornih okruga produkcionim jedinicama kao što su: zavod, tvornica.

17. Vojska je bila aparat ugnjetavanja ne samo pod monarhijom. Ona je to ostala i u svim buržoaskim, čak najdemokratskijim, republikama. Samo sovjetska vlast, kao stalna državna organizacija baš onih klasa koje je kapitalizam ugnjetavao, u stanju je uništiti podčinjavanje vojske buržoaskoj komandi i učiniti da se proletarijat dosita ujedini s vojskom, da doista ostvari naoružanje proletarijata i razoružanje buržoazije, bez čega pobjeda socijalizma nije moguća.

18. Sovjetska organizacija države prilagođena je rukovodećoj ulozi proletarijata, kao klase koju je kapitalizam najviše koncentrirao i prosvijetio. Iskustvo svih revolucija i svih pokreta ugnjetenih klasa, iskustvo svjetskog socijalističkog pokreta uči nas da je samo proletarijat u stanju  ujediniti i da voditi za sobom razbacane i zaostale slojeve radnog i eksploatiranog stanovništva.

19. Samo sovjetska organizacija države u stanju je da doista odmah razbije i konačno razori stari, buržoaski, činovnički i sudski aparat, koji se sačuvao i koji se neizbježno morao sačuvati pod kapitalizmom čak i u najdemokratskijim republikama, iako je on faktički najveća smetnja provođenju demokratizma za radnike i trudbenike u život. Pariška komuna učinila je prvi svjetsko-historijski korak na tom putu, sovjetska vlast — drugi.

20. Uništenje državne vlasti je cilj koji su sebi svi socijalisti među kojima i na čelu kojih Marx. Bez ostvarenja tog cilja pravi demokratizam, tj. jednakost i sloboda, neostvarljiv je. A k tom cilju praktički vodi samo sovjetska ili proleterska demokracija, jer, privlačeći masovne organizacije trudbenika k stalnom i bezuvjetnom učešću u upravljanju državom, ona počinje odmah pripremati potpuno izumiranje svake države.

21. Potpuni bankrot socijalista koji su se sastali u Bernu, njihovo potpuno neshvaćanje nove,  tj. proleterske demokracije vidi se naročito iz ovog: 10. februara 1919. g. Branting je u Bernu zaključio Međunarodnu konferenciju žute Internacionale. 11. februara 1919. g. u Berlinu, u listu njenih učesnika »Die Freiheit«), tiskan je proglas partije "nezavisnih" proletarijatu. U tom proglasu konstatira se buržoaski karakter Scheidemann vlade, predbacuje joj se da želi ukinuti sovjete, koji se nazivaju Trager und Schiitzer der Revolution — nosiocima i zaštitnicima revolucije, i predlaže se da se sovjeti legaliziraju, da im se dadu državna prava, da im seda pravo da obustavljaju odluke Narodne skupštine i predaju stvar na referendum.

Takav prijedlog je potpun idejni slom teoretičara koji su branili demokraciju, a koji nisu shvaćali njen buržoaski karakter. Šaljiv pokušaj da se sistem sovjeta, tj. diktatura proletarijata, spoji s Narodnom skupštinom, tj. s diktaturom buržoazije, do kraja otkriva i siromaštvo misli žutih socijalista i socijal-demokrata, i njihovu sitnoburžoasku političku reakcionarnost, i njihove bojažljive ustupke snazi nove, proleterske demokracije koja nezadrživo raste.

22. Osuđujući boljševizam, većina žute Internacionale u Bernu, koja se iz straha pred radničkim masama nije usudila formalno izglasati odgovarajuću rezoluciju, postupala je s klasnog gledišta pravilno. Baš ta većina potpuno je solidarna s ruskim menjševicima i socijalistima-revolucionarima i Sajdemanima u Njemačkoj. Ruski menjševici i socijalisti-revolucionari, žaleći se na progone od strane boljševika, pokušavaju sakriti činjenicu da su ti progoni izazvani učestvovanjem menjševika i socijalista-revolucionara u građanskom ratu na strani buržoazije protiv proletarijata. Baš tako su Scheidemanno i njihova partija već dokazali u Njemačkoj da isto tako učestvuju u građanskom ratu na strani buržoazije protiv radnika.

Zato je potpuno prirodno što se većina učesnika Bernske žute Internacionale izjasnila za osudu boljševika. U tome je došla do izražaja ne obrana "čiste demokracije", nego samoobrana ljudi koji znaju i osjećaju da u građanskom ratu stoje na strani buržoazije protiv proletarijata.

Evo zašto se, s klasnog gledišta, rješenje većine žute Internacionale mora priznati kao pravilno. Proletarijat mora, ne plašeći se istine, pogledati joj pravo u lice i povući otuda sve političke zaključke.

Drugovi! Htio bih da još nešto dodam posljednjim dvjema točkama. Mislim da će drugovi koji treba da nam referiraju o Bernskoj konferenciji ispričati o tom detaljnije.

U toku čitave Bernske konferencije nije izrečena nijedna, riječ o značaju sovjetske vlasti. U Rusiji mi već dvije godine pretresamo to pitanje. U aprilu 1917. g. na partijskoj konferenciji mi smo već teoretski i politički postavili pitanje: "Šta je sovjetska vlast, šta je njen sadržaj, u čemu je njen historijski značaj?". Već skoro dvije godine pretresamo o pitanje, i na našem partijskom kongresu donijet ćemo o njemu rezoluciju.

Berlinski "Freiheit" tiskao je 11. veljače proglas njemačkom proletarijatu, koji su potpisali ne samo vođe nezavisnih socijal-demokrata Njemačke, nego i svi članovi frakcije nezavisnih.  U augustu 1918.  najkrupniji teoretičar tih nezavisnih, Kautsky, pisao je u svojoj brošuri "Diktatura proletarijata" da je on pristalica demokracije i sovjetskih organa, ali da sovjeti moraju imati samo privredni značaj, a nipošto ne smiju da budu priznati kao državne organizacije. Kautsky to isto ponavlja u brojevima "Freiheit" od 11. studenog i 12. siječnja. 9. veljače pojavljuje se članak Rudolfa Hilferdinga, koji se također smatra kao jedan od najkrupnijih autoritativnih teoretičara II. Internacionale. On već predlaže da se sistem sovjeta pravno, putem, državnog zakonodavstva, ujedini s Narodnom skupštinom. To je bilo 9. veljače. 11-og taj prijedlog prihvaća čitava partija nezavisnih i objavljuje ga u vidu proglasa.

Bez obzira na to što Narodna skupština već postoji, i čak pošto se "čista demokracija" već pretvorila u stvarnost, čak pošto su najkrupniji teoretičari nezavisnih socijal-demokrata već objavili da sovjetske organizacije ne smiju biti državni organi, bez obzira na sve to — opet kolebanje! To dokazuje da ta gospoda nisu zaista ništa shvatila u novom pokretu i u uvjetima njegove borbe. Ali to dokazuje još i drugo, naime — da moraju postojati uvjeti, uzroci koji izazivaju to kolebanje! Kad nam poslije svih ovih događaja, poslije ove skoro dvogodišnje pobjedonosne revolucije u Rusiji, predlažu takve rezolucije kao one što su donesene na Bernskoj konferenciji, u kojima se ništa ne govori o sovjetima i njihovom značaju, na kojoj nijedan delegat nije o tome izustio ni jedne jedine riječi, onda možemo s punim pravom tvrditi da su sva ta gospoda, kao socijalisti i teoretičari, za nas umrla.

Ali praktično, s gledišta politike, to je, drugovi, dokaz da se među masama vrši veliko gibanje, — čim ti nezavisni, koji su teoretski i principijelno bili protiv tih državnih organizacija, najedanput predlažu takvu glupost kao "mirno" spajanje Narodne skupštine sa sistemom sovjeta, tj. spajanje diktature buržoazije s diktaturom proletarijata.

Mi vidimo kako su svi oni bankrotirali u socijalističkom i teoretskom pogledu, i kakva se ogromna promjena vrši u masama. Zaostale mase njemačkog proletarijata idu k nama, došle su k nama! Značaj Nezavisne partije njemačkih socijal-demokrata, najboljeg dijela Bernske konferencije, s teoretskog i socijalističkog stanovišta, jednak je prema tome nuli; neki značaj ona ipak ima, a taj se sastoji u tome što nam ti kolebljivi elementi služe kao mjerilo raspoloženja zaostalih dijelova proletarijata. U tome se i sastoji, po mom uvjerenju, veliki historijski značaj te konferencije. Nešto slično mi smo doživjeli u našoj revoluciji. Naši menjševici prošli su gotovo točno isti put razvitka koji i teoretičari nezavisnih u Njemačkoj. U početku, kad su imali većinu u sovjetima, oni su bili za sovjete. Samo onda se i čulo: "Živjeli sovjeti!", "Za sovjete!", "Sovjeti su revolucionarna demokracija!". Kad smo pak većinu u sovjetima dobili mi, boljševici, tada su oni zapjevali druge pjesme: sovjeti ne smiju postojati usporedno s Ustavotvornom skupštinom, a različiti menjševički teoretičari činili su gotovo iste takve prijedloge kao što je spajanje sistema sovjeta s Ustavotvornom skupštinom i uključivanje sovjeta u državnu organizaciju. Ovdje se još jedanput pokazuje da je opći tok proleterske revolucije jednak u čitavom svijetu. Najprije spontano stvaranje sovjeta, zatim njihovo rasprostranjavanje i razvijanje, zatim postavljanje pitanja u praksi: sovjeti ili Narodna skupština, ili Ustavotvorna skupština, ili buržoaski parlamentarizam; potpuna zbunjenost kod vođa, i, najzad, — proleterska revolucija. No ja držim da poslije skoro dvije godine revolucije ne smijemo tako postavljati pitanje, nego moramo donositi sretna rješenja, jer je rasprostranjivanje sistema sovjeta za nas, a naročito za većinu zapadnoevropskih zemalja, najvažniji zadatak.

Htio bih ovdje navesti samo jednu rezoluciju menjševika. Zamolio sam druga Obolenskog da je prevede na njemački jezik. On je obećao da će to uraditi, ali, na žalost, njega ovdje nema. Ja ću se potruditi da je reproduciram po pamćenju, jer nemam kod sebe potpun tekst te rezolucije.

Strancu koji nije ništa čuo o boljševizmu veoma je teško da sebi stvori vlastito mišljenje o našim spornim pitanjima. Sve što boljševici tvrde, menjševici osporavaju, i obratno. Naravno, za vrijeme borbe drukčije ni ne može da bude, i zato je veoma važno što je posljednja konferencija menjševičke partije u prosincu 1918. g. donijela dugu, detaljnu rezoluciju, koju je u cjelini štampao menjševički list »Gazeta Pečatnikov«. U toj rezoluciji menjševici sami ukratko izlažu historiju klasne borbe i građanskog rata. U rezoluciji se govori da oni osuđuju one grupe svoje partije koje se nalaze u savezu s imućnim klasama na Uralu, na jugu, na Krimu i u Gruziji, — i nabrajaju sve te oblasti. One grupe menjševičke partije koje su u savezu s imućnim klasama išle protiv sovjetske vlasti osuđuju se sada u rezoluciji, a posljednja točka osuđuje i one koji su prešli komunistima. Odatle slijedi: menjševici su primorani  priznati da u njihovoj partiji nema jedinstva, i da oni stoje ili na strani buržoazije, ili na strani proletarijata. Veći dio menjševika prešao je na stranu buržoazije i u vrijeme građanskog rata borio se protiv nas. Mi, razumije se, gonimo menjševike, mi ih čak strijeljamo kad se oni u ratu protiv nas bore protiv naše Crvene armije i kad strijeljaju naše crvene komandante. Na rat buržoazije odgovorili smo ratom proletarijata, — drugog izlaza ne može biti. Na taj način, s političkog stanovišta sve je to samo menjševičko licemjerstvo. Historijski je neshvatljivo kako su na Bernskoj konferenciji ljudi koji nisu službeno proglašeni ludima mogli, po narudžbi menjševika i esera, govoriti o borbi boljševika protiv njih, a šutjeti o svojoj borbi u savezu s buržoazijom protiv proletarijata.

Svi oni ogorčeno istupaju protiv nas, jer ih mi gonimo. To je točno. Ali oni ne govore ni slova o tome kakvo su učešće uzimali u građanskom ratu! Mislim da ću za protokol morati priložiti potpun tekst rezolucije, pa molim drugove iz inozemstva da obrate pažnju na tu rezoluciju, jer ona predstavlja historijski dokument u kom se pitanje pravilno postavlja i koji daje najbolji materijal za ocjenu spora među "socijalističkim" pravcima u Rusiji. Između proletarijata i buržoazije još postoji klasa ljudi koji se priklanjaju čas jednoj, čas drugoj strani; tako je bilo uvijek i u svim revolucijama, i apsolutno je nemoguće da u kapitalističkom društvu, u kome proletarijat i buržoazija čine dva neprijateljska tabora, ne bi između njih postojali međuslojevi. Postojanje tih kolebljivih elemenata historijski je neizbježno i, na žalost, ti elementi, koji sami ne znaju na čijoj će se strani sutra boriti, postojat će još dosta dugo.

Ja želim učiniti praktičan prijedlog, koji se sastoji u tome da se donese rezolucija, u kojoj trebaju biti specijalno istaknute tri točke.

Prvo: jedan od najvažnijih zadataka za drugove zapadnoevropskih zemalja sastoji se u tome da masama objašnjavaju značaj, važnost i potrebu sistema sovjeta.  U tom pitanju  opaža  se nedovoljno razumijevanje. Ako su Kautsky i Hilferding kao teoretičari i bankrotirali,   ipak   posljednji članci u "Freiheit" dokazuju da oni pravilno izražavaju raspoloženje   zaostalih   dijelova   njemačkog proletarijata. I kod nas se događalo to isto: u prvih osam mjeseci ruske revolucije pitanje sovjetske organizacije se mnogo pretresalo, a radnicima nije bilo jasno u čemu se sastoji nov sistem, i može li se od sovjeta  stvoriti državni aparat.  U našoj  revoluciji mi smo išli naprijed ne teoretskim putem, nego praktičnim putem. Na primjer, pitanje Ustavotvorne skupštine mi nismo ranije teoretski postavljali i nismo govorili da ne priznajemo Ustavotvornu skupštinu. Tek kasnije, kad su se sovjetske organizacije proširile po čitavoj zemlji i osvojile političku vlast, tek tada smo odlučili da se Ustavotvorna skupština rastjera. Sada vidimo da u Mađarskoj i u Švicarskoj pitanje stoji kudikamo oštrije. S jedne strane, to je vrlo dobro: mi odatle crpemo čvrstu vjeru da se revolucija u zapadnoevropskim državama kreće brže i da će nam donijeti velike pobjede. S druge pak strane, u tome se krije izvjesna opasnost, naime — opasnost da će borba biti tako nagla da svijest radničkih masa ne će sustizati taj razvitak. Značaj sistema sovjeta ni sada još nije jasan za velike mase politički obrazovanih njemačkih radnika, jer su oni odgojeni u duhu parlamentarizma i u buržoaskim predrasudama.

Drugo: o širenju sistema sovjeta. Kad čujemo kako se brzo širi ideja sovjeta u Njemačkoj i čak u Engleskoj, za nas je to najvažniji dokaz da će proleterska revolucija pobijediti. Njezin tok može se zaustaviti samo za kratko vrijeme. Druga je stvar kad drugovi Albert i Platen izjavljuju da kod njih u selima među seoskim radnicima i sitnim seljacima sovjeti gotovo i ne postoje. Ja sam u "Rote Fahne" pročitao članak protiv seljačkih sovjeta, ali, potpuno ispravno, za sovjete nadničara i seoske sirotinje. Buržoazija i njeni lakeji, kao Scheidemann i Co., već su istakli parolu: seljački sovjeti. Ali nama su potrebni samo sovjeti nadničara i seoske sirotinje. Na žalost, iz referata drugova Alberta i Platena i drugih razabiremo da se, osim u Madžarskoj, za širenje sovjetskog sistema na selu čini vrlo malo. U tome se možda sastoji još i praktična i dosta velika opasnost za istinsku pobjedu njemačkog proletarijata. Pobjeda se može smatrati osiguranom samo onda kad budu organizirani ne samo gradski radnici, nego i seoski proleteri, i to organizirani ne onako kao ranije, — u sindikate i kooperative, — nego u sovjete. Mi smo lakše pobijedili zato što smo u oktobru 1917. g. išli sa seljaštvom, s čitavim seljaštvom. U tome smislu naša revolucija bila je tada buržoaska. Prvi korak naše proleterske vlade sastojao se u tome što su stari zahtjevi čitavog seljaštva, koje su još pod Kerenskim izrazili seljački sovjeti i kongresi, bili priznati u zakonu koji je naša vlada donijela 26-og oktobra (po starom) 1917. g., sutradan poslije revolucije. U tome se sastojala naša snaga, zato nam je bilo tako lako zadobiti ogromnu većinu. Za selo je naša revolucija i dalje bila buržoaska, i tek kasnije, poslije pola godine, mi smo bili primorani da u okviru državne organizacije počnemo na selu klasnu borbu, da osnivamo u svakom selu komitete sirotinje, poluproletera, i da se sistematski borimo protiv seoske buržoazije. Kod nas je to bilo neizbježno zbog zaostalosti Rusije. U zapadnoj Evropi stvar će teći drukčije, i zato mi moramo istaći da je proširenje sistema sovjeta i na seosko stanovništvo u odgovarajućim, možda novim, oblicima apsolutno potrebno.

• < Pred
• Slijedeće >