Osvajanje države (Antonio Gramsci, 1919.)

Kapitalistička koncentracija, koja je određena načinom proizvodnje, stvara odgovarajuću koncentraciju ljudskih radnih masa. U toj činjenici treba tražiti porijeklo svih revolucionarnih teza marksizma, treba tražiti uvjete novih proleterskih navika, novog komunističkog poretka, predodređenog da zamijeni buržujske običaje, kapitalistički nered koji je proistekao iz slobodne konkurencije i klasne borbe.

U području opće kapitalističke djelatnosti, i radnik radi na planu slobodne konkurencije, on je pojedinac-građanin. Ali početni uvjeti borbe nisu jednaki za sve u isto vrijeme: postojanje privatnog vlasništva stavlja društvenu manjinu u povlašten položaj, čini borbu neravnom. Radnik je neprestano izložen najubitačnijim opasnostima: sam njegov elementarni život, njegova kultura, život i budućnost njegove obitelji izloženi su žestokim posljedicama promjena na tržištu rada. Radnik tada pokušava izaći iz područja konkurencije i individualizma. Načelo udruživanja i solidarnosti postaje osnovno načelo radničke klase, ono mijenja psihologiju i navike radnika i seljaka. Javljaju se institucije i organi u kojima se to načelo ostvaruje; na njihovoj obnovi počinje proces povijesnog razvoja koji dovodi do zajednice sredstava za proizvodnju i razmjene.

Udruživanje može i mora biti prihvaćeno kao osnovna činjenica proleterske revolucije. U zavisnosti od te povijesne tendencije, u razdoblju koje je prethodilo današnjici (koju možemo nazvati razdobljem Prve i Druge internacionale, ili razdoblje regrutacije) iskrsnule su i razvile se socijalističke partije i strukovni savezi.

Razvitak tih proleterskih institucija i uopće čitavog proleterskog pokreta nije bio neovisan, nije sa pokoravao vlastitim unutarnjim zakonima života i povijesnog iskustva eksploatirane radničke klase. Povijesne zakone diktirala je klasa vlasnika organizirana u državu. Država je u povijesti uvijek bila protagonist, jer se u njenim organima centralizira moć vlasničke klase, u državi se vlasnička klasa disciplinira i jedinstveno spaja, uzdižući se iznad razdora i udaraca konkurencije, da bi održala netaknutim povlašteni položaj u najvišoj fazi same konkurencije: u klasnoj borbi za vlast, za prevlast u upravljanju i discipliniranju društva.

U tom razdoblju proleterski je pokret bio samo jedna funkcija slobodne kapitalističke konkurencije. Proleterske institucije su morale uzeti na sebe neki oblik, ne zbog unutrašnjeg zakona, nego zbog vanjskog zakona, pod strahovitim pritiskom događaja i prisila koje ovise o kapitalističkoj konkurenciji. Otuda su potekli unutrašnji sukobi, skretanja, kolebanja, kompromisi koji karakteriziraju čitavo ono razdoblje života radničkog pokreta koje je prethodilo današnjici, a koje je dostiglo vrhunac u slomu Druge internacionale.

Neke struje socijalističkog i proleterskog pokreta izričito su postavile kao bitnu činjenicu revolucije organiziranje radnika po struci, i na tome su temeljile svoju propagandu i akciju. Na trenutak se učinilo da je sindikalistički pokret istinski tumač marksizma, prvi tumač istine. Zablude sindikalizma sastoje se u tome što on kao trajnu činjenicu, kao vječiti oblik udruživanja prihvaća strukovni savez u sadašnjim oblicima i funkcijama, koji su nametnuti, a ne predloženi, pa prema tome ne mogu imati stalnu i predvidljivu liniju razvitka. Sindikalizam, koji se pojavio kao začetnik „spontane" tradicije slobodne trgovine, bio je, ustvari, jedna od mnogih kamuflaža jakobinskog i apstraktnog duha.

Otuda potiču zablude sindikalističke struje, koja nije uspjela zamijeniti socijalističku partiju u zadatku podučavanja radničke klase za revoluciju. Radnici i seljaci osjećali su da je u cijelom razdoblju u kojem vlasnička klasa i parlamentarna država diktiraju povijesne zakone uzaludan i smiješan svaki pokušaj bijega iz područja tih zakona. Izvjesno je da u općoj konfiguraciji koju je društvo steklo uslijed industrijske proizvodnje svaki čovjek može aktivno sudjelovati u životu i mijenjati sredinu jedino ako djeluje kao pojedinac-građanin, član demokratsko-parlamentarne države. Liberalno iskustvo nije uzaludno i ono se može prevladati tek onda kada smo ga stekli. Apolitičnost apolitičnih ljudi bila je samo degeneracija politike: poricati državu i boriti se protiv nje isto je toliko politička činjenica koliko i uključivanje u opću povijesnu aktivnost koja se sjedinjuje u parlamentu i općinama, narodnim institucijama države. Mijenja se kvaliteta političke činjenice: sindikalisti su radili izvan stvarnosti i, prema tome, njihova politika bila iz temelja pogrešna; socijalisti parlamentaristi djelovali su u najdubljoj suštini stvari, mogli su i pogriješiti (čak su i počinili mnoge teške greške) ali nisu lutali u pogledu svoje akcije, i zato su trijumfirali u „konkurenciji". Velike mase, one koje svojim sudjelovanjem objektivno mijenjaju društvene odnose, organizirale su se oko Socijalističke partije. Usprkos svim greškama i nedostacima, Partija je, u krajnjoj liniji, uspjela u svojoj misiji: naime, da stvori nešto od proletera, koji prije nije bio ništa, da mu ulije svijest, da oslobodilačkom pokretu da pravi i životni smisao koji je, u općim crtama, odgovarao procesu povijesnog razvoja ljudskog društva

Najteža greška socijalističkog pokreta bila je slične prirode kao i ona koju su počinili sindikalisti. Sudjelujući u općoj aktivnosti ljudskog društva u državi, socijalisti su zaboravili da je bilo potrebno da njihov stav u osnovi ostane kritički, stav antiteze. Pustili su da ih apsorbira stvarnost, nisu je savladali.

Komunisti marksisti trebaju se odlikovati psihologijom koju možemo nazvati „majeutičkom“. Njihova akcija nije prepuštanje toku događaja što ih određuju zakoni buržujske konkurencije, nego stav kritičkog iščekivanja. Povijest je stalno nastajanje, i ona se, prema tome, u suštini ne može predvidjeti. Ali to ne znači da je sve „nepredvidljivo" u nastojanju povijesti, naime, da poviješću vlada proizvoljnost i neodgovorna ćud. Povijest je istovremeno sloboda i nužnost. Institucije u čijem se razvoju i čijim se aktivnostima povijest otjelovljuje ponikle su i odražavaju se jer trebaju ostvariti neki zadatak i misiju. Ponikli su i razvili se određeni objektivni uvjeti proizvodnje materijalnih dobara i duhovne svijesti ljudi. Ako se ti objektivni uvjeti, koji su po svojoj mehaničkoj prirodi skoro matematički izmjerljivi mijenjaju, mijenja se i zbroj odnosa koji reguliraju i obrazuju ljudsko društvo, mijenja se stupanj ljudske svijesti; preobražava se društvena konfiguracija, kržljaju tradicionalne institucije, postaju neprikladne za svoj zadatak, postaju ubitačne i predstavljaju smetnju. Kada bi u nastojanju povijesti inteligencija bila nesposobna da uhvati ritam, da ustanovi jedan proces, bio bi nemoguć život civilizacije: politički genij poznaje se upravo po sposobnosti da ovlada najvećim mogućim brojem konkretnih termina neophodnih i dovoljnih da se fiksira proces razvitka, i prema tome, po sposobnosti, dakle, da anticipira blisku i daleku budućnost i na liniji te intuicije postavi aktivnost jedne države, da pokuša ostvariti sreću jednog naroda. U tom smislu je Karl Marx bio daleko najveći od suvremenih političkih genija.

Socijalisti su, često slijepo, prihvaćali povijesnu stvarnost, proizvod kapitalističke inicijative; zapali su u psihološku grešku liberalnih ekonomista: povjerovali su u vječnosti institucija parlamentarne države, u njihovo bitno savršenstvo. Po njihovom mišljenju, oblik parlamentarnih institucija može se popraviti, tu i tamo dotjerati, ali se u osnovi mora poštovati. Primjer takve ograničeno tašte psihologije imamo u minoskoj ocjeni Filipa Turatija, prema kojoj parlament stoji prema plenumu kao grad prema barbarskoj hordi.

Iz tog pogrešnog shvaćanja o povijesnom nastojanju, iz zastarjele taktike kompromisa i „kretenski" parlamentarističke taktike rađa se današnja formula o „osvajanju države".

Mi smo uvjereni, poslije revolucionarnih iskustava Rusije, Mađarske i Njemačke, da se socijalistička država ne može uobličiti u institucijama kapitalističke države, nego je ona iz osnova nova tvorevina u odnosu na njih, ako ne u odnosu na povijest proletarijata. Institucije kapitalističke države organizirane su u cilju „slobodne konkurencije“; nije dovoljno promijeniti kadar da bi se njihova aktivnost usmjerila u drugom smjeru. Socijalistička država još ne znači komunizam, to jest ustanovljavanje solidarne ekonomske prakse i navike, nego je to prelazna država čiji je zadatak da ukine konkurenciju ukidanjem privatnog vlasništva, klasa, nacionalnih gospodarstava: taj zadatak ne može ostvariti parlamentarna demokracija. Formulu „osvajanje države" treba shvatiti u ovom smislu: stvaranje novog tipa države, nastalog iz društvenog iskustva koje je stekla proleterska klasa i konstituiranje te države u parlamentarnu.

I ovdje se vraćamo na polaznu točku. Rekli smo da se institucije socijalističkog i proleterskog pokreta iz razdoblja koje je prethodilo današnjem nisu razvile samostalno, nego kao rezultat opće konfiguracije ljudskog društva kojim vladaju vrhovni zakoni kapitalizma. Rat je postavio naglavačke stratešku situaciju klasne borbe. Kapitalisti su izgubili nadmoć; njihova je sloboda ograničena: njihova je moć uništena. Kapitalistička koncentracija je dostigla najviši razvoj koji joj je dozvoljen ostvarujući svjetski monopol u proizvodnji i razmjeni. Odgovarajuća koncentracija radnih masa dala je nečuvenu snagu revolucionarnoj proleterskoj klasi.

Tradicionalne institucije pokreta postale su nesposobne zadržati u svojim okvirima toliko bujanje revolucionarnog života. Njihov vlastiti oblik neprikladan je za discipliniranje snaga uključenih u svjestan povijesni proces. One nisu mrtve. Nastale kao funkcija slobodne konkurencije, one moraju nastaviti postojati sve do ukidanja svakog ostatka konkurencije, sve do potpunog ukidanja klasa i partija, sve do spajanja nacionalnih proleterskih demokracija u Komunističku internacionalu. Ali pored njih moraju nastati i razvijati se institucije novog tipa, državnog tipa, koje će upravo zamijeniti privatne i javne institucije demokratske parlamentarne države. Institucije koje će zamijeniti ličnost kapitalista u administrativnim funkcijama i industrijskoj vlasti, i ostvariti samoupravu proizvođača u tvornici; institucije kadre da preuzmu rukovodeću vlast u svim funkcijama nerazdvojno vezanim za složen sistem proizvodnih odnosa i razmjene koji povezuju odjeljenja jedne tvornice između sebe, obrazujući osnovno ekonomsko jedinstvo — institucije sposobne da povežu razne aktivnosti poljoprivredne industrije, koje putem horizontalnih i vertikalnih planova moraju stvoriti skladnu građevinu nacionalne i međunarodne privrede, oslobođenu parazitske i sputavajuće tiranije privatnih vlasnika.

Nikada pritisak i revolucionarno oduševljenje proletarijata Zapadne Europe nisu bili žešći. Ali nama se čini da lucidnu i točnu svijest o cilju ne prati isto toliko lucidna i točna svijest o tome koja su sredstva u sadašnjem trenutku pogodna za postizanje samog cilja. U masama se već ukorijenilo uvjerenje da je proleterska država oličena u sistemu plenuma radnika, seljaka i vojnika. Još nije stvorena taktička koncepcija koja će objektivno osigurati stvaranje te države. Stoga je potrebno već sada obrazovati mrežu proleterskih institucija, ukorijenjenih u svijesti velikih masa, sigurnih u disciplinu i stalnu odanost velikih masa, u kojima bi klasa radnika i seljaka u cjelini dobila oblik bogat dinamizmom i mogućnošću razvitka. Ako bi se danas, u sadašnjim uvjetima proleterske organizacije, ostvario pokret masa s revolucionarnim karakterom, sigurno je da bi se rezultati učvrstili u čisto formalnu korekturu demokratske države, razriješili bi se u jačanju vlasti parlamenata (preko ustavotvorne skupštine) i dolaska na vlast antikomunističkih, socijalista smutljivaca. Njemačko i austrijsko iskustvo mora nas nečemu naučiti. Snage parlamentarne države i kapitalističke klase još su ogromne: ne treba se zavaravati da se kapitalizam održava naročito radom svojih potkazivača i lakeja, a sjeme takvog prokletog soja svakako nije iščezlo.

Stvaranje proleterske države nije, jednom riječi, neki čudotvoran čin: i ono je nastajanje, proces razvitka. Pretpostavlja pripremni rad na sistematiziranju i propagandi. Treba jače razviti i dati veću vlast proleterskim tvorničkim institucijama koje već postoje, pobrinuti se da slične institucije niknu u selima, treba postići da ljudi koji ih sačinjavaju budu komunisti svjesni revolucionarne misije koju te institucije trebaju obaviti. Inače, čitavo naše oduševljenje, sva vjera radnih masa neće uspjeti spriječiti da se revolucija bijedno smjesti u novom parlamentu lupeža, praznih i neodgovornih ljudi, i da za nastojanje proleterske države budu potrebne nove i još strašnije žrtve.

• < Pred
• Slijedeće >