Sindikati i savjeti (Antonio Gramsci, 1919.)

Proleterska organizacija koja se, kao ukupni izraz radničke i seljačke mase, centralizira u središnjim uredima Konfederacije rada, prolazi kroz ustavnu krizu, po svojoj prirodi sličnu onoj krizi u kojoj se uzalud koprca parlamentarna država. Ta kriza je kriza vlasti i suvereniteta. Rješenje jedne je rješenje druge, jer, rješavajući problem želje za moći u okviru svoje klasne organizacije, radnici će dati sve od sebe da stvore organsko ustrojstvo svoje države i pobjedonosno će je suprotstavljati parlamentarnoj državi.

Radnici osjećaju da je cjelina „njihove" organizacije postala tako ogroman aparat da se naposljetku počeo pokoravati zakonima svojstvenim i prisnim njegovoj strukturi i složenom funkcioniranju, ali stranim za masu koja je stekla svijest o svojoj povijesnoj misiji revolucionarne klase. Oni osjećaju da se njihova volja za snagom ne uspijeva izraziti u jasnom i određenom smislu kroz sadašnje institucionalne hijerarhije. Osjećaju da i u njihovoj kući, u kući koju su uporno gradili, uz strpljive napore, cementirajući je krvlju i suzama, mašina gnječi čovjeka, začahurenost funkcionera čini neplodnim stvaralački duh, a banalni i verbalistički diletantizam uzalud pokušava prikriti odsustvo točno određenih shvaćanja o nužnostima industrijske proizvodnje, a isto tako da prikrije potpuno odsustvo razumijevanja psihologije proleterskih masa. Radnici bjesne zbog takvog stvarnog stanja, ali su go pojedinačno nemoćni izmijeniti; riječi i želje pojedinih ljudi previše su neznatni u usporedbi s čeličnim zakonima koji su nerazdvojno vezani za funkcionalnu strukturu sindikalnog aparata.

Lideri organizacije ne primjećuju tu duboku i rasprostranjenu krizu. Ukoliko jasnije postaje da radnička klasa nije slivena u oblike koji odgovaraju njenoj stvarnoj povijesnoj strukturi, ukoliko se više pokazuje da radnička klasa nije uključena u vanjski oblik koji se neprekidno prilagođava zakonima koji upravljaju unutrašnjim procesom stvarnog povijesnog razvitka same klase — utoliko ti lideri bivaju uporniji u svojoj zaslijepljenosti i nastoje da „pravno" izglade razdore i sukobe. Pošto kao krajnje birokratski duhovi, oni vjeruju da objektivno stanje, ukorijenjeno u psihologiju što se razvija u živom iskustvu tvornice, može biti prevladano nekim govorom koji pokreće strasti, i dnevnim redom koji je jednoglasno izglasala skupština podivljala od galame i govorničke opširnosti, oni se danas trude da se postave na „visinu vremena" i, tek toliko da pokažu kako su sposobni i za „duboko razmišljanje", ponovo izvlače na površinu stare i otrcane sindikalističke ideologije, mučno inzistirajući na tome da uspostave identitet između plenuma i sindikata, inzistirajući upravo na tvrdnji da sadašnji sistem sindikalne organizacije predstavlja okosnicu komunističkog društva, da predstavlja sistem snaga kojima se mora utjeloviti proleterska diktatura.

U ovom obliku u kome sada postoji u zemljama Zapadne Europe sindikat je tip organizacije suštinski različit ne samo od plenuma nego, i to u znatnoj mjeri, različit i od sindikata kakav se sve više razvija u Ruskoj komunističkoj republici.

Strukovni savezi, radničke komore, industrijske federacije, Generalna konfederacija rada predstavljaju vrstu proleterske organizacije specifičnu za povijesno razdoblje kojim dominira kapital. U određenom smislu može se tvrditi da je ta vrsta organizacije sastavni dio kapitalističkog društva i da je njena funkcija nerazdvojno povezana sa režimom privatnog vlasništva. U ovom razdoblju u kojem pojedinci vrijede ukoliko su vlasnici robe i trguju svojim vlasništvom, i radnici su se morali pokoriti čeličnim zakonima opće potrebe. i počeli su trgovati jedinim svojim vlasništvom — radnom snagom i profesionalnom inteligencijom. Pošto su više izloženi opasnostima konkurencije, radnici su nagomilali svoje vlasništvo u sve širim i sve obuhvatnijim „poduzećima", stvorili su ovaj ogromni aparat koncentracije radne snage, nametnuli su cijene i radno vrijeme i disciplinirali tržište. Unajmili su vanjske ili su izdvojili iz svoje sredine povjerljivo administrativno osoblje, naviklo na tu vrstu spekulacije, sposobno da upravlja prilikama na tržištu, sposobno da sklapa ugovore, da procjenjuje trgovački rizik, da započne ekonomski korisne operacije. Suštinska priroda sindikata jest konkurentska, a ne komunistička. Sindikat ne može biti instrument korjenite obnove društva; on može pružiti proleterijatu iskusne birokrate, tehničke stručnjake za industrijska pitanja opće vrste, ali ne može biti osnova proleterske vlasti. On ne pruža nikakvu mogućnost izbora proleterskih ličnosti sposobnih i dostojnih da upravljaju društvom; iz sindikata ne može nastati rukovodstvo u kojem će se ogledati životni polet, ritam napretka komunističkog društva.

Proleterska demokracija može se uobličiti u jednu vrstu organizacije specifične za samu aktivnost proizvođača, a ne nadničara, robova kapitala. Tvornički plenum prva je ćelija te organizacije. Pošto su u plenumu zastupljene sve radne grane, u skladu s doprinosom koji svaka struka i svaka radna grana daje za izradu predmeta koji tvornica proizvodi za zajednicu, institucija je klasna, društvena. Razlog njenog postojanja leži u radu, u industrijskoj proizvodnji, odnosno u jednoj stalnoj činjenici a ne više u nadnici, u odjeli klasa - u jednoj, znači, polaznoj činjenicu koju upravo želimo prevladati.

Zbog toga plenum ostvaruje jedinstvo radničke klase, daje masama koheziju i oblik koji su iste prirode kao i kohezija i oblik koje masa prima u općoj organizaciji društva.

Tvornički je plenum obrazac društva. Svi problemi vezani za organizaciju proleterske države vezani su za organizaciju plenuma. I u jednom i u drugom gubi se pojam građanina i na njegovo mjesto dolazi pojam druga; suradnja u cilju dobre i korisne proizvodnje razvija solidarnost, umnožava prisne i bratske veze. Svaki čovjek je neophodan, svatko je na svom mjestu i svatko ima neku funkciju i neko mjesto. Čak i najveća neznalica i najzaostaliji radnik, čak i najuobraženiji i "najuglađeniji" inženjer stječe svijest o toj istini u iskustvima tvorničke organizacije: svi naposljetku stječu komunističku svijest da bi shvatili veliki napredak koji komunistička privreda predstavlja u odnosu na kapitalističku. Plenum je najprikladniji organ uzajamnog učenja i razvijanja novog društvenog duha, kojeg je proleterijat uspio izraziti na temelju živog i plodnog iskustva radne zajednice. Radnička solidarnost, koja se u sindikatu razvijala u borbi protiv kapitalizma, u patnjama i žrtvama, ta solidarnost je u savjetu pozitivna, trajna, oličena i u najnevažnijem trenutku industrijske proizvodnje, sadržana u radosnoj svijesti da je čovjek organska cjelina, homogen i čvrst sistem, koji, korisno radeći i nesebično proizvodeći društveno bogatstvo potvrđuje svoju suverenost, potvrđuje svoju vlast i ostvaruje svoju stvaralačku povijesnu slobodu.

Postojanje jedne organizacije u koju bi se radnička klasa uključila u svojoj homogenosti proizvodne klase, i koja bi omogućila spontan i slobodan procvat rukovodstva i dostojnih i sposobnih ličnosti, značajno će se odraziti na konstituciju i duh koji pokreće aktivnost sindikata.

I tvornički plenum se temelji na struci. U svakom odjelu radnici se dijele na ekipe i svaka ekipa je radna jedinica (strukovna); plenum sačinjavaju upravo komesari, koje radnici biraju po struci (ekipi) odjela. Ali sindikat se temelji na pojedincu, a plenum na organskom i konkretnom, strukovnom jedinstvu, koje se ostvaruje u discipliniranju industrijskog procesa. Ekipa (struka) osjeća da se izdvaja u homogenom tijelu klase, ali u istom trenutku osjeća da je uključena u sistem discipline i reda, koji svojim točnim i preciznim funkcioniranjem omogućava razvoj proizvodnje. Kao ekonomski i politički interes, struka je neizdvojen i savršeno solidaran dio s tijelom klase; ona se u klasi izdvaja po tehničkom interesu i razvoju posebnog instrumenta koji upotrebljava u radu. Na isti način, sve su industrije homogene i solidarne u cilju ostvarivanja savršene proizvodnje, raspodjele i društvene akumulacije bogatstva; ali svaka industrija ima odvojene interese što se tiče tehničke organizacije, njene specifične djelatnosti.

Postojanje plenuma daje radnicima direktnu odgovornost u proizvodnji, navodi ih na poboljšavanje rada, uvodi svjesnu i voljnu disciplinu, stvara psihologiju proizvođača, stvaratelja povijesti. Radnici unose u sindikat tu novu svijest i od obične aktivnosti klasne borbe sindikat se sada posvećuje osnovnom radu, naime da privrednom životu i tehnici rada da nov lik; posvećuje se izgrađivanju oblika privrednog i stručnog tehničkog života svojstvenog komunističkoj civilizaciji. U tom smislu sindikati, koji su obrazovani od najboljih i najsvjesnijih radnika, ostvaruju vrhunski trenutak klasne borbe i diktature proletarijata: oni stvaraju objektivne uvjete u kojima klase više ne mogu postojati niti uskrsnuti.

To provode u Rusiji industrijski sindikati. Oni su postali organizam u kojemu se sva pojedinačna poduzeća izvjesne industrije amalgamiraju, povezuju, sjedinjuju, stvarajući veliku industrijsku jedinicu. Eliminiraju se rasipničke konkurencije, ujedinjuju se u velike centrale, velike administrativne službe, službe nabave, distribucije i akumulacije. Sistemi rada, proizvodne tajne, nove metode proizvodnje postaju odjednom zajednički za čitavu industriju. Veliki broj birokratskih i disciplinskih funkcija svojstvenih odnosima privatnog vlasništva i individualnog poduzeća svodi se na čistu industrijsku nužnost. Primjena sindikalnih načela na tekstilnu industriju omogućila je u Rusiji da se birokracija od 100 000 zaposlenika svede na 3 500.

Organizacija po tvornicama sjedinjuje klasu (čitavu klasu) u homogenu i povezanu jedinicu, koja se plastično uklapa u industrijski proces proizvodnje i dominira njime da bi njime konačno ovladala. U organizaciji po tvornicama oličava se, dakle, vlast proletarijata, komunistička država koja uništava klasnu vladavinu u političkim nadgradnjama i u općem spletu nadgradnji.

Strukovni i industrijski sindikati predstavljaju čvrstu kralježnicu velikog proleterskog tijela. Oni razrađuju individualna i lokalna iskustva, gomilaju ih, ostvarujući ono nacionalno izjednačavanje uvjeta rada i proizvodnje na kojem se konkretno temelji komunistička jednakost.

Ali, da bi bilo moguće utisnuti sindikatima taj pozitivni klasni i komunistički pravac, neophodno je da radnici usmjere svu svoju volju i svoju vjeru na učvršćenje i širenje plenuma, na organsko ujedinjavanje radničke klase. Na toj homogenoj i solidnoj osnovi će procvati i razviti se sve više strukture vlasti i komunističke privrede.

(Ordine nuovo od 11. listopada 1919, I, br. 21.)

• < Pred
• Slijedeće >