Pouke jugoslavenskog samoupravljanja (Michael Lebowitz, 2004.)

(Ovaj rad kanadskog ekonomista Michaela Lebowitza predstavljen je na skupu pri sindikalnom pokretu na svjetskom sastanku solidarnosti s Bolivarskom revolucijom u Caracasu u Venezueli, 14. travnja 2004. To je pokušaj sumiranja pozitivnih i negativnih iskustva "samoupravnog socijalizma" koji, po našem mišljenju, precizno detektira neke od osnovnih problema i proturječja tog eksperimenta, pogotovo restauraciju tržišnih mehanizama koja je, paradoksalno, olakšana ideološkom argumentacijom stvaranja "pravog socijalizma". Jedini veći prigovor koji bi se mogao uputiti tekstu je ignoriranje međunarodnog faktora prilikom rane faze uspostavljanja modela, tj. američku pomoć "jugoslavenskom ekonomskom čudu" pedesetih u sklopu angažiranja Jugoslavije u obrambeni sustav SAD-a i utjecaj smanjenja te pomoći na jugoslavensku ekonomsku krizu ranih šezdesetih. Za prijevod zahvaljujemo našem drugu u Španjolskoj.)

1. Uvod

Prije nego što predstavim neke detalje jugoslavenskog samoupravljanja, dozvolite mi da ovu prezentaciju stavim u (pravi) kontekst. Istakao bih tri točke.

Počnimo od osnove da je kapitalizam sistem u kojem je logika kapitala duboko suprotstavljena potrebama ljudskih bića. Težnja kapitala je uništenje onoga što je Marx nazvao urođenim izvorom bogatstva - prirode i ljudskih bića. Kapital to čini kroz eksploataciju pojedinaca u procesu proizvodnje - razdvajajući i dijeleći ljude po rasi, spolu i naciji čineći ih slabijim i stvarajući umjetne potrebe - sa ciljem da postigne jedinu stvar koja mu je bitna: zaradu. Sa ovog stanovišta, svi uspjesi postignuti unutar kapitalizma su rezultat borbe ljudi protiv logike kapitala.

Ako ćemo stvarati društvo koje bi moglo prevazići kapital, koje bi moglo razviti potencijal čovjeka, samoupravljanje mora biti centralni dio spomenutog društva. Jer, kao što Bolivarski ustav ukazuje u različitim odjeljcima, svoj ljudski potencijal razvijamo samo kroz učestvovanje: rastemo i razvijamo se samo kroz svoje osobno djelovanje.

Da bismo stvorili novo društvo (gdje god bilo), moramo učiti iz povijesnih iskustava. Zbog toga, moramo učiti iz iskustva jugoslavenskog samoupravljanja koje se razvijalo skoro 40 godina. Smatram da treba učiti koliko iz pozitivnih, toliko i iz negativnih elemenata jugoslavenskog samoupravljanja.

Organizirat ću svoj govor na sljedeći način:

Počet ćemo osvrtom na osobitosti onoga što je bilo jugoslavensko samoupravljanje.

Nakon toga, odgovorit ćemo na pitanje gdje je nastao i kako se promijenio tijekom ovih 40 godina.

Osvrnut ćemo se prvo na pozitivne elemente tog iskustva. Nakon toga, istražit ćemo negativne elemente. Konačno, analizirat ćemo pouke ovog iskustva.

2. Karakteristike jugoslavenskog samoupravljanja

U Jugoslaviji su poduzeća bila državna i država je povjerila njihovu administraciju radnicima tih poduzeća. Zvali su ih društvenim poduzećima umjesto državnim. Radnici ovih poduzeća nisu bili smatrani najamnim radnicima već članovima radnog kolektiva.

Radnički savjet

Kako u industriji tako i u poljoprivredi, poduzeća su vodili radnički savjeti. Njih je činilo 15 do 20 pojedinaca koje su radnički kolektivi birali na dvije godine. Savjeti su se sastajali svakog mjeseca (sastanci su bili otvoreni za sve članove kolektiva) i donosili odluke o poslovanju kao što su cijene, proizvodi, publicitet, organizacija na radnom mjestu, povećanje radne snage, uvjeti rada i plaće vezane za različite grupe u okviru poduzeća. Jedna od najvažnijih odluka bila je kako uložiti prihod poduzeća i koji dio prihoda treba biti podijeljen kao osobni prihod.

Iznad radničkog savjeta bio je komitet rukovodilaca koji je činilo tri do jedanaest pojedinaca, a koje je birao radnički savjet. U nekom trenutku, tri četvrtine članova su činili fizički radnici. Zapravo, komitet je funkcionirao kao izvršni komitet i imao je odgovornost da donosi svakodnevne odluke.

Konačno, postojao je direktor poduzeća. Ovu osobu je nominirala partija (Savez komunista Jugoslavije) na period od četiri godine, ali je savjet bio taj koji je odlučivao hoće li prihvatiti ili odbaciti ovu nominaciju. Ovo pravo je bilo korišteno. Čuo sam o jednom slučaju gdje su članovi savjeta prijetili jednom direktoru da će ga baciti kroz prozor ako se ne povuče sa položaja i o drugom gdje su direktora stavili iza rešetaka ograde firme i rekli mu da se više ne vraća.

Postojala su i druga tijela u okviru poduzeća, na primjer, savjet radionica i specijalne komisije. Jedna studija je pokazala da je trećina poduzeća učestvovala u nekom od savjeta ili komisiji. Postojao je sistem rotacije. Položaji su bili ograničeni na rok od dvije godine, pa su se ljudi rotirali u različitim tijelima samoupravljanja poduzeća.

Velika poduzeća i male grupe radnika

Kada je trebalo donijeti neku bitnu odluku - kao, na primjer, odluku o spajanju s drugim poduzećem – cijeli kolektiv je glasao. Spajanje je moglo voditi većem poduzeću. Najveće za koje ja znam je imalo 14.500 radnika. Bilo je podijeljeno na 63 velike jedinice (s prosjekom od 230 radnika u svakoj) i svaka je imala prosjek od pet radnih grupa (s prosjekom od 46 radnika u svakoj). Tako da se, u ovom slučaju, radilo o jednom velikom poduzeću podijeljenom na manje grupe združenih radnika.

Posljednja stvar koju je bitno razumjeti o ovim samoupravnim poduzećima jest da su funkcionirala u okviru tržišta. Takmičila su se lokalno i međunarodno. Iz vana je veoma ličilo na kapitalistički sistem: firme su imale publicitet, takmičile su se i činile sve moguće da se uveća prihod poduzeća. Usprkos tome, i ovo je ključno, radnički savjeti su bili autoritet u ovim poduzećima i njihov prihod se dijelio među radnicima.

3. Odakle je došao ovaj model i kako se mijenjao?

Treba priznati da sistem nije bio statičan, mijenjao se: počeo je 1950, primio novi oblik početkom 1960. i ponovo tijekom sedamdesetih godina.

Rađa se iz revolucije

Ali, prvo, odakle je došao? Odgovor je jednostavan: iz revolucije. U Jugoslaviji je izbila revolucija tijekom Drugog svjetskog rata u borbi protiv nacista. Borbu je vodila partizanska vojska pod vodstvom komunista sa sljedećim parolama: "Zemlja seljacima!" - "Tvornice radnicima!"

Pošto je ova revolucija trijumfirala, donijeli su odluku da stvore socijalističku Jugoslaviju. U tom periodu postojao je jedan jedini model socijalizma - sovjetski. Tada su krenuli sa kolektivizacijom zemlje, nacionalizacijom sredstava za proizvodnju i razvojem planske ekonomije. Kao i u sovjetskom sistemu, uspostavljao se godišnji plan s ciljevima za svaki proizvod i stimulacije u bonovima u slučaju da se ciljevi i dostignu; planovi koje su pravili bili su veoma detaljni (toliko da je, kako kažu, tiskani dokument prvog petogodišnjeg plana težio 1,500 kg).

Sukob sa Staljinom 1948.

Potom su imali problema sa SSSR-om i nastao je sukob sa Staljinom 1948. godine. Jugoslaveni su objašnjavali da se ovo dogodilo jer su htjeli da budu nezavisni, jer su oni sami ostvarili svoju revoluciju za razliku od većine ostalih zemalja Istočne Evrope. Bez obzira na to, međunarodni komunistički pokret ih je marginalizirao, a Staljin ekskomunicirao.

Tijekom konflikta, jugoslavenske vođe su sve više kritizirale sovjetski model. Tvrdili su da se degenerirao u kapitalističku državu. Državna poduzeća, po njima, bila su samo preduvjet socijalizma. Da bi se uspostavio ovaj model bilo je neophodno uspostaviti socijalističke proizvodne odnose, što znači uspostaviti samoupravljanje. Ako ne bi napredovali ka samoupravljanju, zaglavili bi se u birokratskom despotizmu.

1950. donosi se zakon o samoupravljanju

Tada, 1950. godine, donijeli su zakon o radničkom samoupravljanju. Ovaj zakon se odnosio na neophodnost decentralizacije i samoupravljanje radnika, kao i da je ovaj pokret početak izumiranja države. Sve ovo, kao što se može vidjeti, bio je povratak slogana: "Tvornice radnicima!" i, zapravo, broj komiteta u tvornicama počeo se umnožavati od 1949. godine.

Prvi korak je bio da upravnici odgovaraju pred savjetom radnika poduzeća umjesto državnim ministrima. Održalo se planiranje ali su se godišnji planovi ograničili samo na ulaganja. Nivo zarade bio je određen na centralnom planu u skladu s kategorijama rada, ali je bila dopunjena bonovima koje je određivalo poduzeće.

Ta poduzeća su imala visoke porezne stope s obzirom na to da su koristila sredstva za proizvodnju u vlasništvu države, pa su i resursi poduzeća bili korišteni za nova ulaganja države. Na taj način, država je stvorila nova poduzeća, zaposlila radnike i upravu dala radničkim savjetima. Ovaj model je bio vrlo uspješan. Tokom dekade pedesetih jugoslavenska ekonomija je porasla brže nego bilo koja druga u svijetu.

Ali u ovom periodu su se pojavili znaci stremljenja da se ovaj sistem promijeni. Kongres radničkih savjeta 1957. godine je tražio: "...nemamo dovoljno moći da donosimo odluke. Moramo ukloniti državne regulative koje ograničavaju nezavisnost poduzeća. Konkretno, moramo gajiti inicijativu da se više novca ostavlja unutar poduzeća dozvoljavajući im da vrše investicije. Tako reći, smanjiti poreze. Dozvolimo da firme ulažu više, a država manje". Ovaj prijedlog je bio promatran kao način da se dozvoli razvoj samoupravljanja i time dajući više prava radnicima. Štoviše, argumentirali su da je ono što postoji državni kapitalizam (država koja eksploatira kolektiv kroz porez).

Zaokret ka tržišnoj ekonomiji i njenim štetnim rezultatima

Promjena, međutim, nije bila trenutna. Rast je bio brz. Međutim, početkom dekade šezdesetih, nastala je recesija: proizvodni rast je pao i odnos ponude i potražnje se pogoršao. Odatle je proistekao najveći impuls ka izvršenju velikih reformi. Reducirane su regulacije i kontrola koju je vršila država, okret ka tržišnoj ekonomiji bio je skoro završen i smanjio se porez koji se primjenjivao na poduzeća.

Te promijene je pratio i ideološki napad: eksploatacija radnika i naplata poreza poduzećima od strane države su bili označeni kao "staljinizam". Tvrdilo se da ako radnici nisu oni koji vrše ključna ulaganja kroz svoje savjete, onda se ne može reći da imaju kontrolu. Cijela situacija bi se mogla sveti na ovo: "Tko dominira proširenom reprodukcijom društva, upravlja društvom." Kako je država donosila odluke o ulaganjima, dolazilo se do zaključka da država ima kontrolu nad društvom.

Kao posljedica ovoga, država se povukla kada je riječ o ulaganjima, posebno savezni organi. Ne samo da je smanjila porez, već je počela ukidati prethodno akumulirane državne fondove za ulaganje i ta sredstva ulagati u (samoupravne) banke koje su ulagale u poduzeća sa osnovnom namjenom ostvarivanja profita.

Rezultati reformiranog modela su bili značajni - rezultati koje su predvidjeli protivnici ideje da se načini promjena ka tržišnoj ekonomiji. Nejednakost se povećala šezdesetih godina: nejednakost između firmi unutar iste industrije, nejednakost između industrija, nejednakost između sela i grada, kao i nejednakost između regija. Ovo je bilo vrlo značajno iz razloga velikih razlika u nivoima prihoda; na primjer, između Slovenije i Kosova razlika je bila šest puta veća u korist prve. Uopće, bogati su se još više bogatili. Ali, ovo nije bila jedina promjena tijekom ovog perioda. Vrlo je bitno da je pao utjecaj radnika unutar poduzeća u korist eksperata.

Sve ovo je uzrokovalo pobunu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Članovi sindikata i stanovništvo siromašnijih regija dali su impuls spomenutoj pobuni. Napali su tržište, rast nejednakosti, povećanje utjecaja banaka i eksperata unutar poduzeća. Napad je bio usmjeren protiv "tehnobirokracije".

Iznova se pojavila ideološka komponenta: "Borili smo se u ratu na dva fronta", govorili su, "jedan rat protiv staljinističke državne birokracije i protiv kapitalizma. Ali zaboravili smo ovo drugo."

Napori da se vrati planiranju, ali odozdo

Tada se pojavio napor da se vrati planiranju. Ali ne planiranju odozgo, nego od osnove: direktni ugovori između radničkih savjeta različitih poduzeća, ugovori o samoupravljanju na pet godina. Na osnovu ovih ugovora se pravio plan odozdo, koordinirao i stavljao u praksu dok se uspinjao: društveni ugovor. Neki promatrači su opisivali model kao "pregovaračku ekonomiju" zbog intenzivnih pregovora koji su se održavali između radničkih savjeta (i također između proizvodnog i društvenog sektora).

Uloga zapadnih banaka u propasti pokušaja

Nažalost, dekada osamdesetih bio je period visokih stopa inflacije. I prije nego što je ovaj model uspio da se znatno oproba, naišao je na probleme u tom novom kontekstu. Osamdesetih godina javio se veliki pritisak zapadnih banaka i MMF-a na Jugoslaviju (i ostale zadužene zemlje). U kontekstu vrlo visoke inflacije, ugovori koji su proizlazili iz samouprave između poduzeća se nisu ispunjavali. Na kraju ove dekade, MMF je postavio uvjete za obnavljanje duga zahtijevajući ukidanje samoupravnih poduzeća. Nastala je opća ekonomska kriza koja je proizvela društvenu krizu, stvorila se težnja bogatih republika (Slovenije i Hrvatske, konkretno) da se napusti jugoslavenska federacija i izbio je rat. Ovo je dovelo ne samo do ukidanja samoupravljanja već i zemlje.

4. Pozitivni elementi

Visoka stopa rasta

Prvo treba izdvojiti visoku stopu rasta. Tijekom pedesetih godina, industrijska proizvodnja se uvećala 13.4 posto godišnje i bruto domaći proizvod 8.9 posto. Rast je bio manji tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina: u industrijskoj proizvodnji 8.8 posto i 7.5 posto, a BDP 7 posto i 6 posto, ali u svakom slučaju je bio vrijedan poštovanja. Zemlja se industrijalizirala.

Jedan dio spomenutog rasta bio je određen za otvaranje novih tvornica i poduzeća. Ali također je postojao bitan rast proizvodnje postojećih poduzeća (za razliku, na primjer, od problema u SSSR-u). Pojavilo se značajno intenzivno ulaganje u kapital, uvela se moderna tehnologija. Zašto? Jer su članovi radničkih kolektiva tražili način da uvećaju prihode i zato su ulagali u vrhunsku tehnologiju.

Veliko učešće radnika

Ali kakvo je bilo stanje s radnicima? Postoji mnogo studija o radnicima u Jugoslaviji u kojima se ističe da su radnici dosta učestvovali u svojim poduzećima, da su imali dosta znanja o funkcioniranju poduzeća. Među radnicima je postojao utisak da oni donose odluke, da jedva postoji otuđenje, velika sigurnost u zaposlenje (kad već članovi kolektiva nisu otpuštali svoje članove) i visoka solidarnost među firmama.

Rast radne discipline

S druge strane, pokazalo se da tradicionalni prigovori samoupravljanju nemaju osnovu. Neki su govorili da bez vođenja odozgo, od strane upravitelja, ne bi moglo biti discipline, ali disciplina se povećala. Neki su izjavljivali da radnički savjeeti nisu stručni donositi odluke, ali činjenica je da su savjeti imali puno više informacija nego upravni odbori kapitalističkih poduzeća i puno su bolje birali upravitelje.

Pojavile su se visoke stope ulaganja

Neki su ukazivali da će samoupravljanje dovesti do toga da cijeli prihod poduzeća završi pretvarajući se u osobni prihod radnika i da se ne vrši dovoljno ulaganja u poduzeće, ali javile su se visoke stope ulaganja: 1976. godine 33 posto BDP-a je bilo uloženo. (Jedina zemlja sa stopom koja se može usporediti s Japanom od 30 posto; Kanada je imala 23 posto i SAD 16 posto.)

5. Negativni elementi

Nezaposlenost

Prvo treba spomenuti problem nezaposlenosti. Samoupravna poduzeća nisu otpuštala radnike, ali također nisu otvarala mnogo radnih mjesta. Zašto? Jer su vršili intenzivna ulaganja u kapital, kao što sam već naveo. Radnici su dolazili sa sela u grad privučeni većim zaradama, ali nisu mogli naći posao. Pred ovakvom situacijom počeli su emigrirati u Zapadnu Europu kao "gastarbajteri". Stopa nezaposlenosti u Jugoslaviji 1971. godine bila je sedam posto, ali na ovo treba dodati još 20 posto radne snage koja je radila u inozemstvu.

Težnja ka nejednakosti

Postojala je težnja ka nejednakosti. Glavni cilj samoupravnih poduzeća bio je interes vlastitog kolektiva, tj. težili su uvećanju prihoda svojih članova u sadašnjosti i u budućnosti. Jedan dio nejednakosti prihoda bio je veoma logičan: proizlazio je iz uspjeha i neuspjeha različitih grupa radnika i odražavao je razliku u doprinosu. Ali, postojala je i druga strana nejednakosti: u nekim industrijama prihod je bio mnogo viši nego u drugim (na primjer, u sektoru električne energije u usporedbi sa tekstilom), i razlike su se uvećavale. Ta nejednakost nije imala puno veze s razlikama u doprinosu radnika. Radnici energetskog sektora su imali "sreće" da dospiju na radno mjesto u tom sektoru, to jest, imali su monopol nad pristupom na ova dobra radna mjesta i zato su dobivali dodatni prihod. Funkcioniranje ovih poduzeća unutar tržišnog sistema je povećalo ovaj problem, dijelom jer je tržište stvorilo kompleksnije posljedice čineći da se javi privid da su visoke plaće objektivni rezultat specifičnih doprinosa radnika.

Zaduživanje poduzeća

Ovdje imamo jedan od najvažnijih problema koje samoupravljanje nije riješilo: nesposobnost da se eliminira problem nejednakosti. Jedna posljedica ove neriješene situacije ogledala se u tome da su radnici najsiromašnijih sektora težili uvećanju svojih prihoda više nego što su okolnosti poduzeća to opravdavale. Logika je bila da prihodi svih trebaju rasti manje ili više istom mjerom. (Zašto bi trebalo biti velikih razlika ako su metode proizvodnje pripadale svima?) Ali, u ovom slučaju, kako su se mogla financirati najsiromašnija poduzeća? Kroz bankovne zajmove. Najsiromašnija poduzeća su financirala svoja ulaganja bankovnim zajmovima i to se pretvorilo u jedan od izvora inflacije.

Nedostatak solidarnosti unutar društva

Sve ovo je proizvelo teške probleme poput: nezaposlenosti, nejednakosti, inflacije. I sve to je doprinijelo nedostatku solidarnosti unutar društva. Težnja da se koncentrira na interese radničkih kolektiva (bez uzimanja u obzir interesa društva) proizvela je tendenciju ka manjoj solidarnosti. Odraz ovoga je bilo povećanje želje najbogatijih republika da se odvoje od najsiromašnijih i povećanje etničkih antagonizama.

Jugoslavija je bila politički vrlo decentralizirana zemlja. To je odražavalo karakter dogovora koji je postignut da bi se kontrolirao povijesni problem nacionalnih i etničkih razlika. Ali udar koji je ovo imalo na ekonomiju rezultirao je potpunim odsustvom kontrole nad ekonomijom i ova situacija je dovela do propasti osamdesetih godina. Tijekom sedamdesetih, jugoslavenska poduzeća su uspjela dobiti puno novca u vidu zajma od nekih zapadnih banaka, u periodu financijerskog prosperiteta (zahvaljujući petrodolarima – višak vrijednosti u dolarima kod onih zemalja koje su se bavile izvozom nafte potom je korišten u vidu novca za zajam – te banke su imale dovoljno novca za zajmove). Zajmovi su se trebali koristiti za ulaganja u modernizaciju firmi i uzimani su s mišlju da bi se moglo izvoziti u Zapadnu Evropu. Ali, osamdesete godine je okarakterizirao pad svjetskog kapitalizma. U ovakvim okolnostima, poduzeća su (kao i mnogi drugi zaduženici) imala problema da ponište ove zajmove. Odjednom, Jugoslavija je otkrila da ima znatan vanjski dug. I nitko nije točno znao koliki je vanjski dug ovih poduzeća. Nitko nije obraćao pažnju na poslovanje. Ali, da bi se zajmovi mogli obnoviti, Jugoslavija je kao država morala preuzeti odgovornost nad ovim dugom i morala je plaćati kamatu duga (po velikim stopama koje su vrijedile osamdesetih godina). Između 1984. i 1988. godine, Jugoslavija je platila 14 milijardi dolara u kamatama zbog duga od 20 milijardi dolara. Trošak od 40 posto zarade od izvoza morao je biti isplaćen na ime duga. I sa ovim preusmjeravanjem zarade od izvoza porasla je inflacija, zahvaljujući nemogućnosti da uvozi, nedostatku prihoda, itd. itd. Ranjivost Jugoslavije pred zahtjevima zapadnih financijskih institucija nije samo dotle stigla.

Krajem osamdesetih podvrgla se uvjetima MMF-a

Krajem dekade osamdesetih se podvrgava uvjetima MMF-a radi obnavljanja zajma. Kao i svugdje gdje se dogodi isto, MMF je zatražio smanjenje društvenog troška. Jugoslavija nije bila jedina zemlja kojoj je postavljen ovaj zahtjev. Ali, postojale su neke specifične mjere koje su uzimale u obzir konkretnu situaciju zemlje: uvjeti MMF-a su uključivali i transformaciju banaka i samoupravnih poduzeća u poduzeća s jasnim statusom po pitanju vlasništva, to jest u kapitalističke korporacije.

6. Problemi koji nastaju između radnika i upravitelja

Dopustite mi da spomenem neke probleme koji su se javili u okviru radničkih savjeta. Prvo, postojao je veliki raskorak između onoga što su savjeti mogli raditi i onoga što su zapravo činili. Postojale su bitne razlike između poduzeća i manje su dolazile do izražaja u područjima s mnogo industrijskog iskustva. Radnički savjeti su veliki dio predloženih rukovodioca prihvaćali s vrlo malo diskusije. Savjeti su provodili mnogo više vremena raspravljajući o relativnim prihodima unutar poduzeća, novim ugovorima, itd itd. nego što su diskutirali o odlukama o tržištu ili o ulaganjima koje se trebaju vršiti. Ljudima su se nudila dva objašnjenja ovog problema. Pozitivno [objašnjenje] je bilo da je podjela rada bila racionalna jer su rukovodioci imali iste ekonomske interese kao i ostali radnici i, ako su već dobili radno mjesto da rade nešto konkretno, "onda, pustite ih da rade svoj posao i da mi radimo svoj". Negativno je bilo da dominiraju tehnokrati ("ljudi s velikim riječima i kompliciranim i nerazumljivim izvještajima"). Oba objašnjenja su ukazivala na velike postojeće razlike između eksperata i masa.

Diskutirali su samo oni sa sveučilišnim zvanjem

Drugi pokazatelj na probleme samoupravljanja opisali su neki od promatrača diskusija koje su proisticale iz radničkih savjeta. Najaktivnije osobe u diskusijama bile su, općenito, oni koji su imali sveučilišno zvanje i posebnu spremu. Manje aktivni članovi su bile žene, mladi i nekvalificirani radnici.

Radnici su gubili moć koju su imali

Za kraj ovog nabrajanja negativnih elemenata, moje viđenje je da su ankete provedene među radnicima ukazivale da su se oni osjećali manje zadovoljni i sa osjećajem manje kontrole nad svojim radom. Ulazeći u osamdesete godine, radnici su postali pesimističniji i težili su sumnji u vlastitu moć. Usuđujem se reći, tokom ovog perioda radnici jednostavno više nisu imali nikakvu moć: imao ju je strani financijski kapital.

Neke lekcije za Venezuelu

Na osnovu prethodnog sažetka o jugoslavenskom iskustvu u samoupravljanju, identificirat ću šest lekcija koje Venezuela može izvući iz njega:

Samoupravljanje funkcionira

Najvažnija je: samoupravljanje funkcionira. Jugoslavija se industrijalizirala i razvila modernu industriju. Imala je visoku stopu proizvodnog rasta i postojala je velika posvećenost radnika poslu i niska otuđenost. Da sažmem: kapitalizam nije neophodan! Kolektivni interes je bitna poluga i može funkcionirati u velikim razmjerima; što znači da nije ograničen na male zadruge. (Sjetite se spomenutog poduzeća od preko 14.000 članova.)

Opasno je imati u vidu isključivo interes radničkog kolektiva

Ipak, opasno je imati u vidu isključivo interes radničkog kolektiva. Vrlo je opasno ne naglasiti koliko je bitna solidarnost i razvijati institucije koje gaje solidarnost. Jer interes kolektiva izoliranog od društva uzrokuje dezintegraciju društva. (Slučaj Jugoslavije završen je raspadom zemlje.)

Ne sva moć pojedinačnim poduzećima

Također, moramo shvatiti da se ne mogu prepustiti sve odluke o ulaganjima pojedinačnim samoupravnim poduzećima. Prvo, ta poduzeća ne poznaju potrebe cijelog društva. Očito, ne stvaraju nova radna mjesta. Potrebna je država (što znači političko tijelo) da vrši ulaganja, prvenstveno u ekonomiju koja mora ostvariti širok razvoj (to jest, ulaganja koja stvaraju nova radna mjesta). Jednom kada su ulaganja ostvarena, nova poduzeća se mogu upravljati putem samoupravljanja.

Razvoj mehanizama solidarnosti

U vezi s problemom solidarnosti, vidi se potreba za razvojem društvenih i političkih mehanizama koji bi dozvolili da se govori o društvenoj pravdi. Sud o adekvatnoj distribuciji prihoda se treba postići kao rezultat društvenog konsenzusa.

Također, suštinski je shvatiti da samoupravljanje ne postoji u vakuumu. Ne može ono sve samo izmijeniti. Nedostatak učešća žena, mladih i nekvalificiranih radnika u radničkim savjetima, kao i činjenica da radnici prihvaćaju savjete eksperata nema razloga da bude način na koji samoupravljanje treba funkcionirati. To je rezultat obrazovnog sistema, patrijarhata i razlika u obuci radnika. Ove stvari se također moraju promijeniti da bi sistem samoupravljanja funkcionirao za sve.

Ukinuti dominaciju međunarodnog financijskog kapitala

Jugoslavensko iskustvo samoupravljanja nas uči još jednu lekciju. Smanjenje zadovoljstva radnika ukazuje na to da, da bi samoupravljanje uspješno funkcioniralo, treba ukinuti dominaciju međunarodnog financijskog kapitala. Sjetite se izreke: "Onaj tko upravlja proširenom reprodukcijom društva, upravlja društvom". Ovo je točka razlaza jugoslavenskog iskustva i zbog toga se ova država borila da osigura kontrolu ulaganja samoupravnim poduzećima umjesto da kontrolu ima država. Ipak, početkom dekade osamdesetih, međunarodni financijski kapital je bio taj koji je došao u posjed proširene reprodukcije.

Ekonomska suverenost kao obavezan uvjet

Ovo znači da možemo izvući posljednju lekciju iz iskustva jugoslavenskog samoupravljanja, a to je da je ekonomska suverenost neophodan uvjet razvoja samoupravne ekonomije.

• < Pred
• Slijedeće >