Josip Adamček - Seljačka buna 1573.

I.

O pogoršavanju položaja zavisnih seljaka u 16. st. zbog povećavanja naturalne rente i potiskivanja seljaka iz trgovine poljoprivrednim proizvodima.

Najvažniji oblik povećavanja naturalne rente bilo je pretvaranje desetine iz novčane u naturalnu daću. U 15. st. uvedeno je, naime, plaćanje desetinskih daća u novcu. Novčani ekvivalent desetine bio je stalan, iako su cijene poljoprivrednih proizvoda u prvoj polovici 16. st. neprekidno rasle. To je dovelo do toga da su seljaci plaćali veoma umanjenu vrijednost desetine. Ta je daća postala gotovo simbolična. Desetinu je gotovo na svim posjedima pobirala crkva. Ali za nju su se u 16. st. zainteresirali i svjetovni feudalci. Oni su gotovo svagdje pobiranje desetinskih daća preuzeli u svoje ruke, a zatim ih preveli iz novčanog u njihov prirodni, naturalni oblik. Oduzimanje desetine od crkve provodilo se obično nasilnim sredstvima, prisiljavanjem biskupa i Zagrebačkog kaptola da je uz relativno nizak zakup prepuste vlastelinu. Prevođenje desetinskih daća iz novčanih u naturalne svagdje je značilo povećavanje toga dijela feudalne rente. Prema približnim računima, desetina se tom promjenom povećala četiri do šest puta.

Feudalni se pritisak tokom 16. st. povećavao i na drugim naturalnim daćama. Najveći su interes feudalna gospoda pokazivala za vinske daće, pa se — osim pretvaranja desetine vina u naturalnu daću — povećavala i vinska daća, poznata kao gornica.

Sprijeda smo već naveli da su se te promjene izrazile u zaoštravanju klasne borbe, pa i u više lokalnih pobuna protiv naturalne desetine.

Također je bilo govora o potiskivanju seljaka iz trgovine i o razvoju feudalne trgovine. Uspostavljanje monopola feudalne gospode u trgovini poljoprivrednim proizvodima postalo je jedan od najvažnijih izvora nezadovoljstva hrvatskih seljaka u doba seljačke bune 1573. Pobunjeni seljaci na više su mjesta isticali da je njihova glavna namjera ukidanje svih mitnica i tridesetničkih postaja koje ometaju slobodnu trgovinu.

Wolf Thurn saznao je 6. veljače 1573. od uhapšenih ustanika da »im je od starine sve donedavno bilo slobodno trgovati svojim dobrima« i da »neće prestati (borba), pa makar to potrajalo sedam godina, dok sebi ne otvore putove i prolaze«. Uhvaćeni ustanik Mikula Bartolić izjavio je na saslušanju da je među pobunjenicima čuo izjave: »Naši su putovi nama zatvoreni, stoga hoćemo da nam se otvore.« Krištof Gall, koji je u Brezicama saslušavao nekoliko ustanika, javio je 22. veljače 1573. u Ljubljanu da su mnogi seljaci »općenito govorili da su ustanici namjeravali doći do Ljubljane i na obalu mora i sve podvrgnuti pod svoju vlast«. Ustanici su za vrijeme bune doista svagdje najčešće napadali mitničare (Aufschlager) i plijenili mitnice (Aufschlag-Haus, Meüt). Wolf Thurn je u citiranom pismu konstatirao da ustanici »posvuda, u svim mjestima, čim stignu, žele dobiti u svoje ruke mitničare i sve što je u vezi s njima, i razvlače njihove kuće«.

Na temelju svega što je dosad rečeno može se zaključiti da je osnovni uzrok seljačke bune 1573. pogoršavanje položaja zavisnih seljaka. Do pogoršavanja njihova položaja došlo je kako zbog potiskivanja seljaka iz robnoo-novčanih odnosa, tako isto i zbog istodobnog povećavanja naturalne rente.

Utvrđivanjem općih uzroka seljačke bune 1573. ne smije se zanemariti historijska situacija u kojoj je ta buna izbila. Glavno njezino žarište nalazilo se na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. ondje je ona započela i na kraju bila i ugušena u moru seljačke krvi.

Uoči seljačke bune oko susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva borile su se feudalne obitelji Hennyngh i Tahy. Ugarski plemić Franjo Tahy kupio je 1564. virtualnu polovicu (tj. idealnu, nepodijeljenu polovicu) tih posjeda i naselio se u Susjedgradu. Između njega i suvlasnice vlastelinstva Uršule Hennyngh-Meknyczer započela je odmah ogorčena borba, koja je u više navrata dovela do oružanih sukoba. Uršula Hennvngh i njezini zetovi izbacili su 1565. Tahyja s vlastelinstva i razbili bansku vojsku koja ga je pokušala vratiti u Susjedgrad. Ali zbog razbijanja banske vojske i Hennynghovci su morali napustiti vlastelinstvo. Uz Tahyja, tim je posjedima 1566—1569. upravljala Ugarska dvorska komora kao zastupnik kraljevskog fiska. Franjo Tahy se nakon povratka na vlastelinstvo počeo surovo razračunavati s pristašama Uršule Hennyngh, među kojima je bilo i kmetova. Ujedno je povećao gornicu i pokušao desetinu pretvoriti u naturalnu daću. Tahy se u brojnim pitanjima sukobljavao s predstavnicima kraljeve uprave na vlastelinstvu, ali unatoč tome dvor mu je 1569. predao u zakup i fiskalni dio vlastelinstva. Na kraju 1571. na vlastelinstvo je ponovno uvedena komorska uprava, a sredinom 1572. u Susjedgrad se kao Tahyjev suvlasnik, sedam godina poslije njegova napuštanja, vratila Uršula Hennyngh sa svojim kćerima i zetovima. Između njih i Tahyja i dalje je vladala duboka mržnja.

U međusobne borbe susjedgradsko-stubičkih feudalaca bio je uključen dio kmetova. Oni su se borili protiv Tahyja kao nosioca posebno grubih oblika feudalne eksploatacije. Na kTajTjTl571. susjedgradsko-stubički kmetovi podigli su protiv Tahyja bunu. Ta je buna bila podignuta »zbog obeščašćivanja njihovih supruga, kćeri i sestara i zbog najveće nepravde i tiranije koju je protiv njih primjenjivao gospodin Franjo Tahy«. Pobunjenici su tražili da se Tahy ukloni s vlastelinstva i svi susjedgradsko-stubički posjedi podvrgnu pod kraljevu upravu.

Šusjedgradsko-stubička buna obustavljena je u srpnju 1572. godine. Ali Tahy nije uspio na vlastelinstvu obnoviti svoju vlast. Kmetovi su odbijali davati Tahyju feudalnu rentu. Naoružani seljaci čekali su rješenje svojih tužbi koje su podnijeli kralju. Ujedno su se spremali za odlučujuću borbu.

Borbe feudalne gospode oko susjedgradsko-stubičkih posjeda utjecale su dakle na pojavu i razvoj prvog žarišta seljačke bune 1573. Zauzeti međusobnim borbama, feudalci nisu mogli spriječiti seljake da se organiziraju i pripremaju za opću bunu. U tom je periodu oslabio autoritet feudalne vlasti, što je također pogodovalo pripremama opće bune.

II.

Ideja o potrebi podizanja opće bune potekla je, po svoj prilici, od stubičkih seljaka. U prilog tome govore mnogobrojni izvori. Uhapšeni seljaci Grgur Drvodelić i Mikula Bartolić tvrdili su poslije bune 1573: »Stubičani su začetnici ove bune.« Ustanički kapetan Matija Fistrić izjavio je da su Stubičani bili sedam godina u zavadi s Tahyjem i da je. iz toga proistekla opća buna. U istom je smislu govorio o ulozi ustaničkih vođa iz Stubice Ivan Svrač: »Pasanac, Gubec i Mogaić su, kao začetnici, izabrali Iliju i druge za zapovjednike.«

Činjenica da su u ustaničkom vijeću bili samo stubički seljaci upućuje na prvobitne izvore i okvire pokreta prema općoj buni. Vijeće je, čini se, prvobitno bilo izabrano samo kao lokalni organ stubičkih kmetova. Ono je, međutim, stvorilo ustaničku organizaciju koja se brzo proširila i razgranala preko granica stubičkog posjeda — na Susjedgrad i druga vlastelinstva. Unatoč tome u vijeću su dalje ostala samo tri stubićka seljaka — »glavni podstrekači«. U vezi s time lako je moguće da se ideja o potrebi dizanja opće bune pojavila još i prije pobune 1572, u kojoj su glavnu riječ vodili susjedgradski kmetovi. Ta se ideja mogla pojaviti kod nekih stubičkih seljaka poslije neuspjeha njihove bune 1567—1568.

U tom se periodu najvjerojatnije počeo stvarati seljački tajni savez ili »bratstvo« (Verbintnuss, Brüderschaft). Nema posebnih razloga da se njegov postanak stavlja tek u vrijeme bune 1571/72, kad su nastali neobično povoljni uvjeti za njegovo širenje. Taj je savez imao zadaću da okupi i pripremi seljake za borbu protiv feudalne gospode, i prirodno je da se počeo stvarati usporedo sa sazrijevanjem spoznaje o potrebi podizanja opće bune.

Ustaničkom su savezu masovno pristupili najprije cesargradski seljaci. Oni su savezu dali »zakletvu i prisegu« da neće priznavati svoju gospodu. Ambroz Gubec i Ivan Pasanec privukli su u savez kmetove s vlastelinstva Konjščine. Slične su misije rukovodioci »bratstva« obavljali i na drugim vlastelinstvima po Zagorju i južno od Save.

Djelatnost ustaničke organizacije nije se ograničila samo na teritorij Hrvatske. U »bratstvo« su stupili mnogi seljaci sa slovenskih vlastelinstava. Iako o tome nema izravnih podataka, u savezu su sigurno bili seljaci sa štajerskih vlastelinstava uz Sutlu.

.— Usporedo sa širenjem tajnog saveza ustanici su počeli stvarati i svoju vojnu organizaciju. Strukturu te organizacije možemo najbolje upoznati prema stanju na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu iz izjava uhapšenih ustaničkih vođa. Osnovne ustaničke jedinice stvarale su se po teritorijalnom principu. Na Susjedgradu je svaka seoska općina imala svoje odrede, a ponegdje je za cijelo vlastelinstvo osnivan svega jedan ili dva odreda. Tim su jedinicama zapovijedali ustanički kapetani (capitanei, Capitan, Haubtmann), koje su izabrali sami seljaci. Ilija Gregorić je izjavio da su susjed-gradski seljaci poslije pristupanja savezu izabrali dvanaest kapetana) (Haubtleüt).

Teritorijalni su odredi stvarani i po drugim vlastelinstvima. Kmetovi iz Selnice (Konjščine) »izabrali su između sebe« dva kapetana. Na krapinskom se vlastelinstvu također spominju pobunjenički kapetani, od kojih je jedan kasnije uhapšen (rebellium capitaneus). Biskup Drašković je odmah poslije bune pisao da se među uhapšenim ustanicima nalaze i neki prvaci »koje su oni zvali kapetani«, što upućuje na to da je ustaničkih kapetana, odnosno pobunjeničkih odreda, bilo mnogo više nego što se može saznati iz sačuvane građe. Ustanički su odredi bili osnovani i na štajerskim vlastelinstvima uz Sutlu. Kmetove iz Kunšperka predvodili su kao kapetani (als Haubtmann) bravar Pavao Šterc i kmet Filip Kukeč. Neki su odredi nastali u toku širenja bune od seljaka koji su prilazili ustaničkim vojskama.

Po svom programu seljačka je buna 1573. bila najzrelija buna seljaka u hrvatskoj i slovenskoj prošlosti. Upravo se u ciljevima i namjerama pobunjenih kmetova ogleda historijska veličina te bune. Ustanici se u svojim namjerama nisu ograničavali samo svojim neposrednim interesima, već su iznijeli i neke elemente za dublje preuređenje odnosa u društvu.

Najvažniju izjavu o političkim namjerama ustanika dao je njihov kapetan Ivan Svrač na saslušanju 25. veljača 1573. u Ljubljani. Svrač je izjavio: Oni su namjeravali ukinuti namete, daće i druge terete i pobili se s gospodom, koja su bila protiv njih. Govorilo se također o tome da će oni onda kad svladaju gospodu, uspostaviti u Zagrebu carsku oblast, sami ubirati prihode, daće i poreze i sami se brinuti o Granici, jer gospoda se uopće ne brinu o Granici.

Svrač je istakao da su ustanici namjeravali »pobiti se s gospodom koja su bila protiv njih«. Ta se misao u pismu Wolfa Thurna od 7. veljače nalazi u mnogo radikalnijem obliku: Oni su se zakleli da pobiju gospodu i sve što je plemenito zajedno sa ženama i djecom.« Iz tih se navoda vidi da je dio pobunjenika spoznao da se njihovi ciljevi ne mogu ostvariti borbom protiv pojedinih feudalaca, da je potrebno povesti borbu protiv cijele feudalne klase. U Thurnovu se pismu govori čak i o fizičkoj likvidaciji plemstva. Drugi izvori ipak pokazuju da to nije bio prvenstveni cilj pobunjenika. Njihova je borba bila usmjerena na ukidanje feudalnog poretka — političke vlasti plemstva i feudalnog izrabljivanja.

Ustanički  kapetan Pavao Šterc izjavio je u Jurkloštru da pobunjenici »hoće odvratiti župnike od toga da s propovjedaonica govore o daćama, glavarini i drugim porezima; s tih bi se mjesta trebala naviještati riječ Božja, a ne govoriti o tim stvarima«. Šterc je uočio da se crkva nalazi u službi feudalnog poretka i zapravo je tražio njezinu defeudalizaciju. Ustanici su inače i na drugim mjestima istupali protiv crkve kao feudalne ustanove. Napali su dva crkvena vlastelinstva (Jurklošter i Lepoglavu), a namjeravali su napasti i neka druga (Kostanjevicu, Pleterje).            -

Ustaničke namjere da dokinu političku vlast plemstva, unište feudalnu crkvu i sve feudalne terete pridale su seljačkoj buni 1573. snažno antifeudalno obilježje.  To  će obilježje potvrditi  i  druge karakteristike  seljačke borbe.

U Svračevoj izjavi stoji da su ustanici poslije pobjede htjeli »uspostaviti u Zagrebu jednu carsku oblast« (so wollten Sie zu Agram ein Khaysserlichestell aufrichten). Tu njihovu namjeru potvrđuje plan vojnih operacija ustaničkih vojski, a također i nekoliko vijesti o namjeri da izaberu za seljačkoga kralja svog vođu Gupca. Seljaci su poslije uspostavljanja »carske oblasti« namjeravali »sami ubirati javne prihode, daće i poreze« (die gefell, Zinss und Steuer selbst einfordern) i »sami se brinuti za Granicu« (die Graniczen selbst versorgen). Time bi seljaci zapravo preuzeli u svoje ruke sve poslove državne vlasti. Njihove su namjere i u tom pravcu bile dublje od obične zamjene feudalnog sabora seljačkim »namjesništvom«. Glavni dio poslova koje su seljaci htjeli sami obavljati nalazio se u rukama bečkog cara (glavni porez, carine, najvažniji dio poslova oko obrane Granice). Da su oni namje-ravali ostati nepokolebljivo vjerni caru, teško da bi preuzimanje tih poslova u svoje ruke stavljalli u svoj program. Ustanička namjera da se i poslije pobjede pobiru neke javne daće i porezi pokazuje da je ustaničko vodstvo bilo svjesno da će i njihovoj vlasti za njezino djelovanje trebati materijalna sredstva.

Namjera ustanika da sami preuzmu brigu o granici prema Turskoj, »jer se gospoda za Granicu uopće ne brinu«, potekla je iz svijesti da su turske provale i pustošenja najveći teret upravo seljacima. Iako su ustanici pod tom brigom prije svega razumijevali vojničku obranu, njihovo bi preuzimanje tih poslova samo po sebi značilo i ukidanje monopola feudalne gospode u trgovini s vojskom.

Ustanički su vojni planovi predviđali da se vlast feudalne gospode slomi u Hrvatskoj i u većem dijelu slovenskih pokrajina. Na tom bi području trebalo da se ostvaruje ustanički politički program, tj. ono bi ušlo u sastav seljačke države. U novoj seljačkoj državi bili bi, dakle, ujedinjeni hrvatski i najveći dio slovenskih seljaka.

Treba posebno naglasiti da se ideja ujedinjavanja hrvatskih i slovenskih seljaka ostvarivala i praktično, u toku seljačke bune. Seljačka se borba uopće nije obazirala na postojeće granice habsburških zemalja i pokrajina. Glavni motiv povezivanja hrvatskih i slovenskih seljaka bio je njihov zajednički klasni interes. Na to je u određenoj mjeri utjecala ekonomska povezanost tih zemalja, kao i zajednička borba protiv Turaka. Jedinstvo hrvatskih i slovenskih seljaka u seljačkoj buni 1573. temeljilo se ipak u prvom redu na zajedničkom klasnom interesu. U tim kritičnim danima njihova je povezanost bila mnogo jača od povezanosti feudalaca. Feudalci su čak i pri ugušivanju bune vodili računa o tome da njihove vojske djeluju samo u granicama njihovih pokrajina.

Više sačuvanih izvora govori da su ustanici imenovali ili namjeravali izabrati ustaničkog vođu Gupca seljačkim kraljem. Taj je izbor (imenovanje) u skladu s njihovom namjerom da stvore samostalnu seljačku državu.

Nekoliko izvora upućuje na zaključak da ustaničko vodstvo svoj politički program uopće nije javno proklamiralo. Program, jednako, kao i vojni planovi, bio je strogo čuvana tajna. Seljaci koji su bili saslušavani u Grazu, jzjavili su »da su kapetani držali, svoje namjere u tajnosti (da su vijećali potajno), tako da su mu, ako je tko od podložnika pitao kamo idu i što će raditi, zaprijetili odrubljenjem glave«. Mihajlo Gušetić se u istrazi najviše branio tvrdnjom da kao običan ustanik (»seljački momak«) nije bio upućen u stvarne namjere ustaničkog vodstva. Kao ustanički kapetan, on je vjerojatno bio dobro upućen. Ali je ipak karakteristično da on tvrdi da o tim namjerama ne zna ništa, jer se »o tome s običnim seljačkim momcima nije raspravljalo«, »jer je bio samo među prostim svijetom«.

Prema svemu, ustanički politički program nije dakle istican u prvi plan seljačke borbe, iako se inače ta borba prema njemu podešavala, čini se da je ustaničkom vodstvu bilo jasno da se mobilizacija za bunu može izvršiti samo pod parolama koje sadržavaju najneposrednije interese seljaka.

Seljaci su se inače u buni borili pod različitim parolama koje su obuhvaćale njihove neposredne ciljeve. Mnogi su od tih ciljeva odražavali interese najširih slojeva seljaka. Svi su oni zajedno bili, jednako kao i seljački politički program, usmjereni na potpuno ukidanje feudalnih odnosa.

Uhapšeni Svrač je izjavio da su »seljaci htjeli zauzeti više područja i onda sami ispraviti novčana podavanja (gebür)«. Misao o ukidanju različitih vlastelinskih podavanja i ispravljanju javnih novčanih tereta javlja s u više seljačkih iskaza i izjava. Termini kojima se ta podavanja označavaju nisu u spisima adekvatno prevođeni s hrvatskog i slovenskog na njemački jezik, pa se vrlo teško može odrediti na koje su se konkretne daće odnosili.

Ustanici su prema tome na prvo mjesto svojih neposrednih zahtjeva stavljali ukidanje vlastelinskih mitnica i daća koje su se na njima pobirale. Taj je zahtjev bio samo dio seljačke borbe protiv feudalnih prepreka slobodnoj trgovini. Pavao Šterc je izjavljivao da ustanici osim mitnica namjeravaju dokinuti i tridesetnice. Pod daćama ustanici su razumijevali sveukupna podavanja feudalnoj gospodi. Zahtijevajući ukidanje daća, oni su zapravo tražili dokidanje temeljnih izvora svoje feudalne ovisnosti.

Ustanici ipak nisu na svim mjestima istupali s tako radikalnim zahtjevima. Seljaci oko Radeča čuli su da ustanici namjeravaju ukinuti samo »nepravedna godišnja podavanja u novcu, namete i daće«.

Na kraju se može zaključiti da razmatrani izvori pokazuju kako su pobunjeni seljaci 1573. kao svoj glavni cilj postavili rušenje feudalnog poretka i vrlo vjerojatno stvaranje samostalne seljačke države. U toj novoj državi trebali su se sjediniti hrvatski i slovenski seljaci. Pobunjenici su još u toku bune namjeravali dokinuti sve feudalne terete. Na periferiji pobunjenog područja mnogi su se seljaci borili za obnavljanje »starih pravica«, odnosno za ukidanje »nepravednih« feudalnih tereta. Pobunjeni su seljaci jednako namjeravali dokinuti sve feudalne prepreke slobodnoj trgovini i time osloboditi putove za obnavljanje seljačke trgovine.

Svu širinu ustaničkih namjera potvrđuje plan o razmještaju i djelovanju ustaničke vojske. Ustanički vojni plan ocrtavao je put kako da se oružjem ostvari politički program ustaničkog vodstva. Seljaci su započeli bunu sa široko razrađenim vojnim planovima. Njihovi su planovi predviđali glavne zadatke i smjerove djelovanja ustaničkih vojski. Izvršivši te zadatke, trebalo je da se ustaničke vojske koncentriraju radi zajedničkog napada na Zagreb, gdje su namjeravali uspostaviti seljačku vladu. Sve to, dakako, ne znači da se cijela buna odvijala po unaprijed utvrđenim planovima. U bunu su se stihijski uključile goleme mase seljaka, iskrslo je mnogo nepredviđenih okolnosti. Ustaničko vodstvo nije bilo u stanju sve to organizirati i usmjeriti. Zbog svega su toga ustanički vojni planovi bili samo temeljne okosnice seljačke borbe.

III.

Buna je planula na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. U četvrtak 29. siječnja ustali su kmetovi cesargradskog vlastelinstva. Cesargrađanima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susjedgrada i Stubice. Nešto kasnije u pomoć su stigli i slovenski kmetovi s bizeljskog vlas-Telinstva. Ustanici su još istog dana zauzeli Cesargrad i vlastelinsku kuriju u Klanjcu. U Cesargradu su pogubili vlastelinskog špana. Ustanička se vojska ovdje naoružala tvrđavskim oružjem. Čini se da su ustanici poslije toga spalili cesargradsku tvrđavu. Ustanak se odmah munjevitom brzinom proširio na desetak vlastelinstava.

Gregorijanec je 1. veljače javio barunu Thurnu o pobuni susjedgradsko-stubičkih, cesargradskih, bizeljskih i djelomično brežičkih seljaka. Dva dana kasnije, 3. veljače, on je pisao da su na nogama još i seljaci u kraju oko Klanjca, prema Zaboku i na Ratkajevim posjedima (Veliki i Mali Tabor). U Štajerskoj su istodobno ustali seljaci s vlastelinstava Bizeljskog i Pišeca, »sve do Podčetrteka i odanle naovamo prema Krškom i Brezicama«. Kmetovi brežičkog vlastelinstva bili su na nogama oko 1. veljače; istog je dana započela buna na vlastelinstvu Kunšperku.

Ustanak se 29. i 30. siječnja proširio na desnu obalu Save, u kraj između Save i Kupe. Tamo su ustali kmetovi na vlastelinstvima Mokrice, Samobor, Okić i Jastrebarsko. Prvih su dana ustali također seljaci na vlastelinstvu Konjščini (Selnici), a vjerojatno i n medvedgradskim posjedima.

Gotovo sinkronizirana pobuna tolikog broja vlastelinstava upućuje na zaključak da je seljačka buna započela veoma organizirano. Buna se odmah u početku proširila izvan granica  Hrvatske, na vlastelinstva u štajerskoj.

Ispod Cesargrada započeo je 2. veljače 1573. pohod Ilije Gregorića u slovenske zemlje. Ustanička vojska koju je on poveo preko Sutle imala je zadaću da podigne seljake u Donjoj Štajerskoj i Donjoj Kranjskoj i da privuče u bunu žumberačke uskoke.

Još pod Cesargradom u Gregorićevu su vojsku stupili ustanički odredi s Cesargrada, Bizeljskog i Pišeca. Na Bizeljskgm se samo jedan seljak sklonio u zamak a svi su ostali prišli pobunjenicima. Ustanička je vojska ispod Cesargrada prešla Sutlu i zatim se još istog dana, 2. veljače, spustila preko Pišeca i Stare Vaši do sela Dobove na Savi. Gregorićevi su ustanici uz Savu stigli do Brežica i napali grad 3. veljače ujutro. U njihovoj su se vojsci tada već nalazili mnogi kmetovi s tog vlastelinstva. Samo je desetak stalo na stranu vlastelinskog upravitelja. Ustanici su tim seljacima kao izdajnicima opustošili kuće, popili vino i poklali volove. Dalje su ustanici napali vlastelinskog mitničara (Aufschlager) kojem su oduzeli oko 100 vedara vina. Napad na vlastelinski grad su obustavili jer je upravitelj vlastelinstva opalio tri hica iz velikog topa.

S brežičkim građanima ustanici su stupili u pregovore. Obečali su da građanima neće učiniti ništa ako im se predaju i puste ih u grad. Štoviše, ponudili su im ugovor o bratimstvu (Brüderschaft). Građani su se u početku nešto kolebali, tražili rok za razmišljanje. No krajem dana trgovište je već u sporazumu s građanima bilo u rukama ustanika. Prema izjavi Gušetića, brežički su se građani dragovoljno predali ustanicima. Gregorićeva je vojska još istog dana napredovala lijevom obalom Save uzvodno do Videma. Dolazak ustanika u Brezice uskomešao je seljake na posjedima samostana u Pleterju. Prior toga samostana silno se uplašio kad su mu javili da će ustanici napasti njegove posjede. Ustanici su privukli više njegovih podložnika i mnogo kmetova iz Kranjske. Dana 3. veljače opsjeli su obližnji vlastelinski zamak u Rajheburgu. Vlastelin Weltzer nije pružio otpor — darovao je ustanicima »dvije bačve vina i dobrog vola«, pa su ga ostavili na miru.

Kad se uvečer istog dana Gregorić zaustavio u Videmu nasuprot Krškom, u njegovoj je vojsci bilo već oko 2 600 pobunjenih seljaka. U Videmu su vođeni pregovori između ustaničkih vođa i građana iz Krškog o prijelazu ustanika preko Save i njihovu ulasku u Krško. Pregovori su se vodili uz znanje i odobrenje gradskog suca i upravitelja vlastelinskog zamka. Ustaničke su vođe nastojale pridobiti građane »kako bi i oni držali s njima«. To su u priličnoj mjeri i postigli. Građani su predali ustanicima skele (brodove) za prijelaz preko Save i obećali da će im prodati »vina, kruha, praha i sve drugo što je potrebno«. Građani su zapravo »seljacima« — kako je izjavio Drvodjelić — »sami rado i dobrovoljno dali skele i pustili ih da se prevezu na drugu stranu«. U skladu sa svojim planovima Gregorić je u Videmu razdijelio ustaničku vojsku. Trebalo je da najveći dio seljaka pod zapovjedništvom Nikole Kupinića prijeđe preko Save. Sam je Gregorić odlučio da nastavi pokret njezinom lijevom obalom samo s 500 ustanika.

Prvi su ustanici prešli Savu 4. veljače.; Odmah po ulasku u Krško napali su tamošnje mitničare — »provalili vrata i prozore i raskopali zidove« na mitnici. Ujutro 5. veljače završeno je prelaženje Kupinićeva odreda preko Save. U odredu je bilo oko 2 000 ustanika, a odmah mu je prišla veća grupa seljaka s vlastelinstva Leskovec (Thurn), koji su se pobunili još prije nego što su ustanici prešli Savu. Prijelaz ustanika preko Save i zauzimanje Krškog bio je krupni uspjeh pobunjenih seljaka. Time se velik odred ustaničke vojske pojavio na teritoriju Kranjske, gdje su ga željno očekivali kmetovi mnogih vlastelinstava. Bila je također ispunjena i važna točka ustaničkog vojnog plana. U skladu s tim planom Kupinić je poveo odred prema Kostanjevici, odakle je trebalo napasti Novo Mesto.

Na mnogim mjestima u Donjoj Kranjskoj seljaci su se okupljali i s nestrpljenjem očekivali dolazak ustaničke vojske. Gomile buntovnih seljaka čekale su ustanike oko Kostanjevice, Pleterja, Šentjerneja, Mokronoga i Radečeg. Barun Thurn je 4. veljače pisao da su seljaci »u Kranjskoj s ove strane svi uzbuđeni, te ako dođe neki od pobunjenika, onda se njima predaju i spetljaju iz straha«, a sljedeći dan »da se predaju pobunjenicima i seljacima i da s njima drže« i »snažno okupljaju na više mjesta«. Mnogi su slovenski seljaci bježali s vlastelinstava do kojih nisu stigli ustanici i uključivali se u ustaničku vojsku. U Kupinićevu je odredu 5. veljače bilo mnogo seljaka iz Kranjske, iako je tek stupio na tlo te pokrajine.

Usporedo s pobunama koje su bile povezane s napredovanjem ustaničke vojske izbili su na više mjesta li Sloveniji samostalni seljački ustanci. Kmetovi s Velesova kod Kamnika napali su i ubili svog vlastelina. Pobune su izbile na vlastelinstvima Svibno i Soteska u Dolenjskom. Sredinom veljače kmetovi s vlastelinstva Zagorje porušili su vlastelinsku mitnicu. Nedaleko od Zagorja pobunili su se i osvojili vlastelinski zamak kmetovi vlastelinstva Brdo kod Podpeči.

Seljačka se buna za svega dva-tri dana poslije izbijanja proširila na vlastelinstva između Save i Kupe. Južno od Save najprije su ustali seljaci susjedgradskih općina Stupnika i Novaka. Oni su se zapravo uključili u bunu protiv Tahvja još o Jurjevu 1572. Tada je u Stupnik došlo 40 pobunjenika iz Stubice i Brdovca i pridobilo tamošnje kmetove za svoju borbu. Na početku opće bune u Stupnik su ponovno došli susjedgradski pobunjenici i zatražili da svaka kuća dade jednu osobu u ustaničku vojsku. Ustanak se u tom kraju već u početku proširio preko granica Tahyjevih posjeda. Seljaci na samoborskom vlastelinstvu i oko Mokrica počeli su se buniti prije I. veljače, a dva dana kasnije bili su na nogama mnogi seljaci na okićkom i jastrebarskom vlastelinstvu. Snažan je utjecaj na razvitak seljačke bune u tom kraju imala ustanička vojska koju je sa susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva 29. ili 30. siječnja, tri dana prije Gregorićeva dolaska pred Brezice, odveo preko Save ustanički zapovjednik Ivan Pasanec.

Među prvim akcijama pobunjenika Tužno od Save bilo je uništavanje kurije plemića Jurja Puneka »u samoborskom polju«. Punekova se plemićka kurija nalazila južno od Samobora u selu Konšćici. U tom je selu u buni opustošen i nešto veći posjed plemića Nikole Bartakovića. Podložnici banice Barbare Alapić razorili su kod njezinih zamkova pod Samoborom »najljepše kurije, kao što je Krčin«. Zatim su napali kuriju Stjepana Gregorijanca pod Okićem (hoff undt Okhich). Vjerojatno se radilo o napadu na Klinča Sela. Taj je posjed na okićkom vlastelinstvu stekao Stjepanov otac Ambroz Gregorijanec još 50-ih godina.

Barun Josip Thurn pisao je 5. veljače kranjskim vlastima da je buna u Hrvatskoj — misleći pri tome u prvom redu na kraj između Save i Kupe — veoma žestoka i da tamošnji feudalci očekuju pomoć od uskoka. Kapetan Thurn saznao je 4. veljače da se oko Jastrebarskog i Okića koncentrirala velika grupa ustanika koja namjerava napasti uskoke i metlički kraj. Prema novim podacima koje je primio sljedećeg dana, tamo je bilo okupljeno 4 000 do 5 000 ustanika. Ustanike su predvodili plemići — jednoselci iz Draganića.

Sprijeda je spomenuto da su za vrijeme napada na Cesargrad ustali kmetovi oko Zaboka i na velikotaborskom vlastelinstvu braće Ratkaj. Istodobno ili dan-dva kasnije pobunili su se seljaci na vlastelinstvima Loboru, Konjščini i na Krapinsko-kostelskim posjedima. Buna se prema tome iz svog žarišta munjevito proširila u središnje Zagorje.

Novopronađena arhivska građa jasno pokazuje da je i u sjevernom smjeru djelovala jedna ustanička vojska. Ta je vojska imala čak i svoj vojni plan. Nju je od Donje Stubice predvodio na sjever sam »seljački kralj« Gubec, čini se da je pokret te ustaničke vojske prema Krapini bio sinkronizirah s početkom operacija Gregorićeve i Pasančeve vojske. Gupčeva je vojska između 29. siječnja i 2. veljače provalila u područje oko Zaboka. U toj su ustaničkoj vojsci bili kmetovi s »vlastelinstva Susjedgrada, Stubice i Cesargrada«. U kraju oko Zaboka, Gubaševa, Križanca, Gotalovca i Komora nalazilo se četrdesetak sitnih plemićkih posjeda.

U tom su kraju u isto vrijeme istočno od Zaboka ustali seljaci na vlastelinstvu Konjščini. Oni su na nagovor Ambroza Gupca i Ivana Pasanca još prije prišli seljačkom savezu. Na početku bune izabrali su dva kapetana i desetare, a zatim nenadano napali na vlastelinski zamak, u koji se zatvorio vlastelin Mihajlo Konjski. Ustanici su izbatinali neke vlastelinske sluge, najamnike i vratare, a druge su prisilili da im se pridruže. U jednoj se bilješci spominje da su bili na okupu »pobunjeni Stubičani i ljudi Konjskoga«, koji su namjeravali krenuti naprijed. Iz toga proizlazi da su neki seljaci iz Konjščine sudjelovali i u ustaničkoj vojsci koju je predvodio Gubec.

O pobunjeničkim akcijama na krapinsko-kostelskom vlastelinstvu sačuvano je najviše podataka u spisima parnice koja se nakon bune vodila između braće Keglevića i plemića varaždinske županije. Novopronađeni spisi te parnice pokazuju da već neposredno poslije bune nije postojala jedinstvena ocjena događaja oko Krapine: na jedan je način te događaje prikazivao Matija Keglević, a na drugi način ostali plemići. Prema Keglevićevim pred-postavkama pobunjeni su seljaci na nagovor Sekeljevih službenika napali njegovu utvrđenu kuriju Sabac kod Krapine. U napadu je sudjelovalo oko 500 ustanika, a vodili su ih Sekeljevi službenici, zapovjednik konjanika Gašpar Kustić i računovođa Ivan Dolovščak. Ustanici su, tvrdio je Keglević, njegovu kuriju zauzeli, oplijenili i zatim do temelja razorili. Keglević je nadalje tvrdio da se on prema šteti pretrpljenoj od ustanika nalazi na četvrtom mjestu u Hrvatskoj — iza Tahyja, Hennynghovaca i Barbare Alapić. Tu je štetu procjenjivao na oko 10 000 forinti. Varaždinski su plemići i to opovrgavali. Oni su tvrdili da su Keglevići iz straha pred bunom na vrijeme dali odvesti iz svoje kurije na sigurna mjesta sve vrednije stvari.

Iz predstavke varaždinskih plemića izlazi da je u okolicu Krapine pod Gupčevim vodstvom stigla ustanička vojska od Stubice. Dolaskom te vojske pobunili su se najvjerojatnije i Sekeljevi i Keglevićevi kmetovi. Osim napada na Keglevićevu kuriju Šabac, ustanici su pokušali osvojiti i krapinski grad, koji je pripadao Sekeljima. Čini se da su od napada odustali kad su Sekeljevi službenici počeli pucati iz topova.

Povezano s ustaničkim akcijama oko Krapine izbila je buna na Keglevićevu vlastelinstvu Loboru. Ustanici su ondje već u početku opsjeli vlastelinski grad, u koji se zatvorio njihov vlastelin i vrhovni kapetan kraljevine Šimun Keglević.

Ustanak se u tom kraju širio dalje prema Varaždinu. Pobunjenici su oko 7. veljače bili udaljeni od Varaždina svega tri ugarske milje. Prema izvještaju iz Varaždina, pravili su velike nerede i oplijenili kuriju (Hoff) priora pavlinskog samostana u Lepoglavi. Na vlastelinstvima Veliki i Mali Tabor pobuna je izbila povezano s-početkom bune. Gregorić je nešto kasnije izjavio da je na velikotaborskim i krapinsko-kostelskim posjedima bilo oko 3 000 ustanika. Međutim, o toku bune kod Velikog Tabora nema drugih podataka.

Rasplamsavanje seljačke bune u središnjim dijelovima Hrvatskog zagorja izazvalo je buntovnička gibanja i raspoloženje među seljacima u Podravini i Međimurju. Krajiški oficir Otto von Radmannsdorf javio je 9. veljače u Graz da se u Varaždinu »općenito govori« o »pomalo neugodnom« držanju seljaka u Međimurju. »Isto tako mnogi, zapravo najveći dio seljaka od Varaždina prema Dravi, pa uzvodno uz obalu« — pisao je Radmannsdorf — »iako se još nisu digli na ustanak, drže pobunjenike na oku.«

Povezano sa zbivanjima na glavnim smjerovima seljačke bune nastalo je 1. veljače ustaničko žarište na vlastelinstvu Kunšperku u Štajerskoj. Ustanici s tog vlastelinstva djelovali su samostalno, premda vjerojatno u sporazumu s hrvatskim pobunjenicima. Oni su — pod vodstvom bravara Pavla Šterca i kmeta Filipa Kukeča — pobunili seljake i stanovnike trgovišta od Kunšperka pa dolinom Bistrice sve do Planine i Jurkloštra. Štercovi su pobunjenici s Kunšperka najprije otišli u mjesto Podsredu i pozvali stanovnike toga trgovišta da im se pridruže i stupe »u njihovo bratstvo i pobunjenički savez«.

Popunjen novim ustanicima, Štercov je odred preko Kozjeg, gdje su seljaci također ustali, već 2. veljače stigao na vlastelinstvo Pilštajn (oko 25 km od Kunšperka). Prema izvještajima koji su već 3. veljače stigli u Graz, ustanici su u okolici Pilštajna »robili i tom prilikom na grozan način ubili više jadnih ljudi koji nisu htjeli poći s njima«.

Napredujući dolinom Bistrice, Štercov se odred popunjavao novim ustanicima. Ujutro 6.veljače Šterc je  s  dva odreda ušao u mjesto Planinu. Upravitelj vlastelinstva zatvorio se sa svojim ljudima u zamak i odlučio da ga brani. Šterc je u Planini ostavio odred od 600 do 700 seljaka, a sam je s oko 120 ustanika odmah požurio prema samostanu u Jurkloštru.

Sve što je dosad izneseno o toku bune pokazuje da su pobunjeni seljaci u prvom tjednu, od 29. siječnja do 5, veljače, postigli veoma krupne uspjehe. Napredovanje ustanika na sjever i dolinom rijeke Bistrice nastavilo se i poslije toga još dva do tri dana. Buna je prvo izbila poput eksplozije na desetak velikih vlastelinstava, a zatim su je ustaničke vojske u nekoliko sljedećih dana proširile na zapad, sjever i jug. Prvi se tjedan bune zbog svega toga može promatrati kao zaseban period — razdoblje neprekidnog napredovanja ustanika i širenja bune. Drugo razdoblje, od 5. do 9. veljače, bilo je ispunjeno povlačenjem i porazima ustanika.

Uspjehe pobunjenika u prvom tjednu omogućila su dva važna momenta. Prvi i najvažniji razlog bilo je i iznenadno i masovno izbijanje bune. Pobunjenici su prve udarce nanosili preplašenim i iznenađenim vlastelinskim posadama. Čim je ustanak prerastao lokalne okvire, te se posade (obično, desetak liudi) zapravo nisu ni mogle ozbiljnije suprotstaviti seljacima. Mnogi su mjesni feudalci to dobro znali pa su ustanike primali bez otpora ili ih mirno propuštali preko svojih posjeda. Već su u samom početku propali pokušaji vlastelinskih upravitelja na Bizeljskom i u Radeču da protiv pobunjenika pridobiju dio seljaka. Na nekoliko se mjesta pod utjecajem ustanika raspao aparat vlastelinske vlasti: dio vlastelinskih službenika i stražara prišao je, primjerice u Susjedgradu, Koniščini i Krapini, na stranu pobunjenih seljaka. Na golemom pobunjenom području ostalo je ipak više neosvojenih feudalnih uporišta — vlastelinskih gradova. Neke su od tih gradova ustanici blokirali i opsjedali (Kunšperk, Brežice, Pilštajn), a druge su zaobišli napredujući dalje po svojim planovima. Već je dakle u početku postalo jasno da se seljačka buna može zaustaviti samo velikom feudalnom vojskom. Drugi razlog, koji je također omogućio prve uspjehe ustanika, bio je organizirani početak bune i organizirano djelovanje ustaničkih vojski. Ustaničko ie vodstvo pripremilo istodobni istup seljaka na desetak vlastelinstava. Unaprijed je bila stvorena mreža ustaničkih odreda, pa su se krupne ustaničke vojske mogle brzo stvoriti i pojaviti na periferiji pobunjenog područja.

Buna je u prvom tjednu zahvatila golemo područje u Hrvatskoj, štajerskoj i Kranjskoj. Pobunili su se seljaci na 50—60 vlastelinstava i plemićkih posjeda. Pobunjenici su na sjeveru) stigli do Lepoglave i na tri ugarske milje od Varaždina. Istodobno su na jugiu prodirali prema Kupi. Pobunjeno se područje s istoka na zapad protezalo uza Savu od Stenjevca kraj Zagreba sve do Radeča u Sloveniji. Buna je u Hrvatskoj zahvatila teritorij Zagrebačke i Varaždinske županije. Aktivno pobunjena vlastelinstva i posjedi u Varaždinskoj županiji plaćali su inače oko 50% poreza te županije. U Zagrebačkoj se županiji s pobunjenog područja pobiralo oko 40°/o poreza. Ustanak je povrh svega krajem prvog tjedna još uvijek pokazivao živu tendenciju da se širi. Seljake je na sve strane zahvaćalo buntovničko raspoloženje. Stvorilo se golemo područje, otprilike četiri puta veće od pobunjenog, na kojem bi već prva pojava ustaničkih vojski izazvala masovnu bunu.

Početak bune i njezin siloviti zamah iznenadio je feudalne vlasti. Prva dva-tri dana te vlasti nisu čak ni imale stvarni pregled situacije; u Ljubljani, Grazu i Zagrebu nije se znalo ni kakav je opseg bune ni kakve su ustaničke namjere.

Pripreme za ugušivanje bune u Hrvatskoj započele su dva-tri dana poslije njezina izbijanja. Ban i biskup Drašković 1. veljače još uvijek nije imao jasnu sliku o opsegu bune. Ali sigurno je već idući dan primio dalje obavijesti i izdao naredbe za okupljanje staleške vojske (insurekcije). Budući da su ustanici u Loboru opsjeli zemaljskog kapetana kraljevine Šimuna Keglevića, biskup je zapovjedništvo nad tom vojskom predao podbanu Gašparu Alapiću. Staleška je vojska u Hrvatskoj još uvijek igrala prilično važnu ulogu. Na mnogim se vlastelinstvima, osobito uz tursku granicu, stvara čitav društveni sloj slobodnjaka i vazalnih plemića koji služe u vlastelinskim banderijima. Zbog toga je uloga hrvatske staleške insurekcije (vojske) u gušenju bune mogla biti mnogo veća nego insurekcije u Kranjskoj i Štajerskoj.

Novi je zapovjednik zemaljske vojske, podban Gašpar Alapič počeo sakupljati vlastelinske banderije na svom vlastelinstvu u Vukovini u Turopolju. Oko 5. veljače on je sakupio banderije sa svojih posjeda i posjeda obitelji Erdödy. Po Draškovićevu nalogu toj su se vojsci pridružili turopoljski plemići. U isto su vrijeme službenici kneza Zrinskog i novigradskog vlastelinstva napali ustanike kod Jastrebarskog i Okića. Drašković je neke vlastelinske banderije okupio u zagrebu. Ali jezgru vojske što se tu okupljala sačinjavali su vojnici koje je biskup doveo iz Banske krajine oko Siska. U Zagrebu se 8. veljače, kad je stigao Alapić okupilo oko 5 000 konjanika i pješaka. Toj se vojsci u toku napredovanja prema ustanicima u Zagorju pridružilo još neštoo carskih graničara iz križevačke kapetanije i dvije »zastave« haramija (plaćenika). Protiv pobunjenika pokrenute su i regularne trupe. Vid Halek poslao je 7. veljače iz Slavonske krajine prema Brezicama 100 uskoka i 50 haramija, a car Maksimilijan 400—500 njemačkih slugu prema Radgoni.

Sve mjere koje su poduzele feudalne vlasti u Kranjskoj, Hrvatskoj i Štajerskoj za ugušivanje seljačke bune pokazuju da su se one vrlo brzo snašle i da su djelovale vrlo energično. Veći dio poduzetih mjera, osobito u Kranjskoj i Štajerskoj, bio je međutim, suvišan. Buna je bila ugušena prije nego što su one provedene u život«.

Glavnu snagu feudalnih vojski koje su krenule na pobunjene seljake sačinjavale su poluregularne i regularne vojne jedinice. Feudalci su veoma brzo uspjeli staviti u pokret protiv seljaka uskoke i vojsku iz Vojne Krajine. U nekim ranijim bunama koje su gušile same plemićke vojske pripreme za nastup protiv ustanika trajale su po nekoliko mjeseci. Sada su, međutim, te pripreme, zahvaljujući upravo blizini regularnih trupa stvorenih, za borbu protiv Turaka, trajale svega četiri-pet dana. Feudalci su već 5. veljače mogli započeti ofenzivu protiv ustanika.

Prvi je udarac ustanicima zadao uskočki kapetan barun Josip Jošt Thurn. Barun Thurn je u Kostanjevici na brzinu okupio oko 500 vojnika — »plemića, uskoka, i podložnika« i s njima krenuo u susret pobunjenim seljacima kod Krškog. U okolici Krškog i u samom mjestu odigrala se 5. veljače prva krupnija bitka između ustanika i feudalaca. Thurn je na ustaničke odrede napao s dvije strane: s jedne strane pješadijom, a s druge konjicom. »I tko smo« — javio je o ishodu toga napada — »s Božjom pomoći pobili mnogo tih seljaka, ali mnogo ih se više utopilo u Savi.«

Pobjeda ipak nije bila izvojevana u jednom naletu. U samom Krškom i uz Savu bilo je više malih skupina od 20 do 30 ustanika koji su pružali žilav otpor. Grupa od 16 seljaka zatvorila se u gradsku kulu i hrabro odbijala sve napade. Pred tom je kulom poginuo »pogođen hicem u lice« bihaćki kapetan Danijel Laser. Druga se jedna grupa branila iz četiri zaposjednute kuće sve dok uskoci te kuće nisu zapalili. U toku tih borbi izgorjela je crkva sv. Ivana i gradska bolnica (ubožnica).

Poslije bitke uskoci su po gradu »mnogo bjesnili i pljačkali«. Oplijenili su gotovo čitav grad, ubijali uhvaćene ustanike, mirne muškarce, žene i djecu. Razlozi zbog kojih je Thurn dopustio takav pokolj nisu dovoljno jasni: možda zbog toga što su građani pomagali ustanicima, a možda je to bilo divljanje pobjednika koji nije birao žrtve.

U bici kod Krškog 5. veljače poginulo je ili se utopilo u hladnim valovima Save oko 300 seljaka. Veliki Kupinićev odred koji je brojio 2 000 ustanika bio je potpuno raspršen. Ustanici su doživjeli poraz premda su bili četiri puta brojniji od Thurnove jedinice. Thurnu je pobjedu osigurala u prvom redu konjica, ali je i pješadija koju je on skupio bila mnogo bolje uvježbana od seljaka okupljenih na brzinu. Pri svemu je tome određenu ulogu odigrao i faktor iznenađenja: Thurnova se jedinica pred ustanicima pojavila posve neočekivano i samim tim unijela pometnju u njihove redove.

Porazom ustanika kod Krškog započeo je drugi period bune — ofenziva feudalaca protiv pobunjenih seljaka. Thurnova je pobjeda presjekla ostvarivanje ustaničkih planova; zaustavljeno je njihovo napredovanje prema Novom Mestu i otklonjena opasnost od prodora u žumberak. Tom su bitkom ujedno bile pokopane sve nade ustaničkih vođa da će na njihovu stranu prijeći uskoci.

Sve posljedice bitke kod Krškog nisu se mogle odmah vidjeti. Njih u prvi mah nije mogao sagledati ni sam Thurn. On se npr. i poslije pobjede bojao da pobunjenici, ako on ode prema Jastrebarskom, ponovno ne provale preko Save. Poslije pobjede kod Krškog barun Thurn je odlučio krenuti s 800-1000 uskoka »protiv one druge gomile seljaka koja je pošla na uskoke«, tj. na ustanike oko Okića i Jastrebarskog u Hrvatskoj. Njegova je namjera bila da se prvo združi s vojskom koju je stvarao podban Alapić i da onda »s Božjom pomoći« zajednički udare na seljake.

U prijepodnevnim satima 6. veljačeThurnovi su uskoci stigli u Mokrice. Oko 2 000 ustanika koji su tamo imali svoj tabor povuklo se bez borbe na lijevu obalu Save. Thurn je još isti dan istočno od Mokrica ušao u Hrvatsku.

Glavnu ustaničku vojsku između Save i Kupe napao je i porazio podban Gašpar Alapić u bici Kod Kerestinca 6. veljače. Poraženi odred brojio je oko 2 000 ustanika; u bici je poginulo 400—500 seliaka, »neki su bili zarobljeni, a velik broj osakaćen«. Bitkom kod Kerestinca nanesen je odlučujući udarac ustanicima između Save i Kupe. Biskup Drašković je pisao da je tom bitkom »kuga bune odvraćena od Granice« i da su »razbijene one gomile bijesnih seljaka koje su sudjelovale u buni između Kupe i Save«.

Ustanike oko Jastrebarskog raspršila je feudalna vojska koja se prikupila oko Ozlja. Tamo se, naime, oko 5. veljače okupila banderijalna konjica Obitelji Zrinskih s vlastelinstva Ozlja, Novigrada na Dobri i Steničnjaka. U vrijeme bitke Kod Kerestinca konjanici knezova Zrinskih napredovali su uništavajući usput ustanike oko Draganića i Jastrebarskog. Iza njih je ostajao krvav trag — pobijeni seljaci, opljačkana i popaljena sela. Upravo po tim »popaljenim, opljačkanim i opustošenim« selima unesenim u popis poreza 1573. može se vidjeti da je maršruta tog odreda bila: Ozalj — Draga-nići — Jastrebarsko — Okić — Klinča Sela — Molvice.

Poraz Krupinićeva odreda kod Krškog odrazio se u cjelini veoma negativno na dalji tok bune u slovenskim pokrajinama. Taj je poraz također doveo i do promjene prvobitnih planova Ilije Gregorića. On je u Videmu ostao samo sa 600 ustanika. S tim je odredom namjeravao napredovati uz Savu do Radeča i dalje do Laškog i Celja. Vjerovao je da će ostvarivanje ustaničkih planova i nadalje ići lako, pa je glavninu ustaničke vojske koja se stvorila do Krškog uputio u Kranjsku, gdje je bilo neizvjesno držanje uskoka. Sigurno je smatrao da će njegov mali odred pobunom novih vlastelinstava u nastavku pohoda ponovno narasti u veliku ustaničku vojsku.

Odred je još 5. veljače stigao u Sevnicu. Mjesto se predalo bez borbe. Upravitelj vlastelinstva također nije pružio otpor. On je ustaničke vođe čak pozvao na objed u zamak a ustanicima poslao kruha i vina. Jedna manja grupa ustanika prešla je još istog dana iz Sevnice Savu i kod Kompolja upala na vlastelinstvo Boštanj. Njima su veoma aktivno pomagali domaći kmetovi. Lađar u Kompolju stavio je ustanicima na raspologanje pet brodova (skela). Uz pomoć domaćih seljaka ustanici su u Kompolju razorili mitnicu, koja je pripadala vlastelinstvu Radeče.

            Gregorić je u Sevnici počeo pripremati napad na Radeče. Iz Sevnice je poslao građanina Andriju Hribara, koji je s ustanicima »još u Krškom zaključio savez«, da svojim sugrađanima u Radeču odnese »pijetlovo pero kao znak ustaničke vjernosti«. Isto je tako poslao poruku upravitelju tamošnjeg vlastelinstva da će doći u goste, ali da se ne treba ništa bojati ako se pokori ustanicima i preda im mitničare. Do napada na Radeče, međutim, nije došlo. U Sevnicu je poslije podne (5. veljače) dotrčao glasnik i obavijestio Iliju o porazu Kupinićeva odreda kod Krškog. Gregorić je odmah odlučio da izmijeni smjer svoga kretanja. Umjesto pred Radečem njegov se odred uvečer 5. veljače pojavio u Lisci. Vijest o porazu kod Krškog Ilija nije objavio  ustanicima   jer se  bojao da će  negativno  utjecati  na njihov borbeni moral.

Odustajanjem od napada na Radeče Gregorić je odstupio od vojnog plana, koji se od početka bune neprekidno provodio. Teško je reći je li se on tim povlačenjem na sjever prema Lisci već u početku namjeravao hitno vratiti u Hrvatsku ili se htio samo udružiti s ustanicima Pavla Šterca i zatim ponovno nastaviti ostvarivanje prvobitnog plana. Ujutro 6. veljače Gregorićev je odred stigao u Jurklošter.

Čim ie primio vijest o raspadanju svog odreda. Šterc je iz Jurkloštra požurio u Planinu da smiri ustanike. Tamo se, međutim više ništa nije moglo spasiti. U Planini se nalazilo još 60 seljaka, a i oni su bili na strani vlastelinskog upravitelja. Građani i njegovi vlastiti ljudi uhvatili su Pavla Šterca i predali u zamak upravitelj vlastelinstva.

Nekoliko sati poslije odlaska Šterca došao je u Jurkloštar sa svojim odredom Ilija Gregorić. Upravo dok je razgovarao s opatom, stiglo je pismo iz Planine u kojem je upravitelj vlastelinstva Planine javljao opatu o navodnoj provali Turaka. Vijest o Turcima Iliju nije osobito uzbudila. Opat Prunner je zabilježio da je, kad su mu pročitali to pismo, izjavio: »Dao Bog da dođu! Mi na Keglevićevim i Ratkajevim imanjima imamo 3000 momaka.«

Gregorić je ipak odmah požurio u Planinu da oslobodi Pavla Šterca, ali u tome nije uspio. Ujutro 7. veljače stigao je u planinu glasnik, koji je obavijestio odred o porazu ustanika kod Krškog. Tako su Gregorićevi ljudi saznali vijest koju je on pred njima već tri dana skrivao. Ona je na njih djelovala upravo onako kako je Ilija predviđao. Svi su se demoralizirali — »seljake je uhvatio strah«. Počeli su zahtijevati da se što prije vrate svojim kućama. Gregorić je stoga bio prisiljen krenuti iz Planine. Ustanici su od Planine ubrzano krenuli prema Hrvatskoj. Prenoćili su u Pilštajnu i ujutro 8. veljače nastavili put prema Kunšperku i Cesargradu. Odred se već počeo osipati.

Seljaci su već bili nadomak hrvatske granice kad ih je kod Šentpetra (Bistrice na Sutli) nedaleko od Kunšperka dostigla feudalna vojska. U kratkoj bici kod Šentpetra 8. veljače Gregorićev je odred bio raspršen. Na bojnom je polju ostalo 50 ubijenih seljaka, a 40 je zarobljeno i odvedeno u Celje. Većina je ustanika, među njima Ilija Gregorić i Mihajlo Gušetić, uspjela pobjeći.

Poslije svega ostali su neporaženi još samo ustanici u Hrvatskom zagorju. Pripreme za napad na te ustanike tekle su užurbano. U Zagreb su stigli odredi podbana Gašpara Alapića koji su porazili ustanike južno od Save. S njima su došli banderijalni konjanici grofova Zrinskih iz Pokuplja. Biskup je u Zagreb doveo plaćeničku vojsku iz onog dijela Krajine koji se nalazio pod njegovim zapovjedništvom (gentes banales). Tu su se također okupili banderijalni odredi mnogih velikaša i plemića. Izričito se spominje »vojska« Zagrebačkog kaptola, u kojoj su se istakla braća Pavao i Matija kraljevačkii. U Zagrebu se tako koncentriralo oko 5 000 konjanika i pješaka.

Biskup je tu vojsku pod Alapićevim zapovjedništvom 8. veljače uputio prema brdovitim krajevima između Varaždina i Zagreba, gdje su se nalazili ustanici. Alapiću se na putu pridružilo nešto carskih vojnika iz križevačke kapetanije i banderijalci obitelji Keglević. Vid Halek je također poslao iz Varaždina nešto graničara i dvije čete (»dvije zastave«) haramija. Čim su saznali da prema njima dolazi Alapićeva vojska, ustanici su se povukli iz Zagorja u kraj oko Donje Stubice. To je njihovo povlačenje utjecalo na Alapića da u toku pokreta mijenja svoju maršrutu. Umjesto da ide prema Zlataru, Loboru i Krapini, gdje su prvobitno bile glavne grupe ustanika, on je krenuo za seljacima koji su se povlačili prema Donjoj Stubici.

Tu, kod Donje Stubice, u glavnom središtu bune, pripremala se pod Gupčevim vodstvom ustanička vojskaza odlučnu bitku s plemićima koji su se približavali. Jezgru ustaničke vojske sačinjavali su stubički susjedgradski i cesargradski kmetovi, ali su u njoj također bili mnogi seljaci iz drugih krajeva, koji su se uspjeli skloniti ispred nadiranja plemićkih vojski u posljednje uporište bune. Pod Gupčevim zapovjedništvom okupilo se 6 000 ustanika.

Seljačka se vojska postavila za bitku kod Stubičkih Toplica. Odlučna se bitka odigrala u popodnevnim satima 9. veljače 1573. Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili bez konjice i mnogo slabije naoružani i izvježbani nego plemići. Puna četiri sata vodila se ogorčena bitka.

Tako žilav otpor ustanici nisu pružili ni u jednoj bioi te bune. I sam je ban Drašković tu bitku nazvao »velika bitka«. Historičar Istvanffy piše da je Gubec pred njezin početak seljacima govorio »neka budu svjesni da im treba sjajno pobijediti ili očekivati: 'Jao pobijeđenima!'«.

Pobijedili su jpak plemići. Na njihovoj je strani veliku ulogu odigrala banderijalna konjica, ali su pobjedu osigurale haramije, koje je Alapić u posljednjem trenutku uveo u bitku. Bile su to one »dvije zastave« haramija koje je za plemićkom vojskom iz Varaždina poslao Vid Halek.

Bitkom kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. uništen je posljednji krupni odred pobunjenih seljaka. Time je napokon svladana velika seljačka buna. Ban Drašković je 11. veljače mogao javiti caru da više nema seljaka koji bi se usudili javno odupirati vlastima i vojsci, a nadvojvodi da će sada u Hrvatskoj zavladati mir.

 

 

HISTORIOGRAFIJA

 

Kao tema seljačka buna 1573. neprekidno privlači pažnju i interes historičara, publicista i umjetnika. O toj buni pisalo je više autora još u feudalno doba, kad je taj najveći seljački ustanak u Hrvatskoj tretiran kao pobuna razbojnika, propalica i lopova. Iz tog se razdoblja najvažniji prikaz bune nalazi u povijesnom djelu ugarskog vicepalatina Nikole Istvanffyja, vlastelina u Vinici kod Varaždina (Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV, Köln 1622).

Uvjeti za znanstveno proučavanje seljačke bune 1573. stvoreni su nakon ukidanja feudalnih odnosa. Prvi je na povijesno značenje tog događaja upozorio Ivan Kukuljević-Sakcinski 1854. (Dogadjaji Medvedgrada, »Arkiv za povjesnicu Jugoslavensku«, III, Zagreb 1854, 31—124). Ali pretpostavke za njegovo dublje proučavanje stvorio je tek Franjo Rački, koji je 1875. objavio osnovnu zbirku građe o buni 1573. (Gradja za poviest hrvatsko-slovenske seljačke bune god. 1573, »Starine JAZU«, VII, 164—322). Na temelju te građe napisane su prve monografije o buni R. Horvata (Seljačka buna 1573, Sarajevo 1897) i J. Hartingera (Hrvatsko-slovenska seljačka buna g. 1573, Osijek 1911).

Objavljivanje nekoliko manjih skupina nove građe odrazilo se u prikazu bune F. Šišića (Seljačka buna god. 1573, »Jugoslavenska njiva«, 1923; Hrvatska seljačka buna 1573, »Bratstvo«, XVIII, Beograd 1923) i monografiji M. Durmana (Hrvatska seljačka buna 1573, Zagreb 1936).

Novo razdoblje u proučavanju povijesti seljačke bune predstavljali su radovi slovenskog historičara B. Grafenauera (Stara in nova vprašanja ob hrvatsko-slovenskem  kmečkem  uporu 1573,  »Zgodovinski časopis«, IX,            Ljubljana 1955, 170—188; Kmečki upori na Stovenskem, Ljubljana 1962, 167—252) i monografija sovjetskog historičara J. V. Bromleja (Krest-

janskoe vosstanie 1573 g. v Horvatii, Moskva 1959).

Iako se smatralo da je sva građa o seljačkoj buni 1573. već poznata, Josip Adamček je sredinom šezdesetih godina počeo sustavno tražiti novu građu u domaćim i stranim arhivima. Prvo je sam objavio dvije, a zatim u zajednici s arhivistima J. Filipovićem i M. Krizmanom još tri skupine nove građe (»Arhivski vjesnik«, VII—VIII, Zagreb 1964—65, 7—340;

X,         1967, 69—115; XI—XII, 1968—69, 7-41; XIV, 223—236). Nova građa omogućila je da se prošire spoznaje o uzrocima, toku i programu bune. Pomoću nje riješeni su neki otvoreni problemi, ali su istodobno postavljena i nova pitanja.

Na temelju nove građe Adamček je napisao svoje rasprave o buni (Susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo uoči seljačke bune 1573, »Historijski zbornik«, XIX—XX, Zagreb 1966—67, 141—194; Prilozi povijesti seljačke bune 1573, »Radovi Odsjeka za povijest«, VI, Zagreb 1968, 51—96; Uzroci i program seljačke bune 1573, »Radovi Instituta za hrvatsku povijest«, V, Zagreb 1973, 49—77) i monografiju Seljačka buna 1573 (Zagreb 1968). Novom se građom koristio i B. Grafenauer u svojoj knjizi Boj za staro pravdo na Slovenskem (Ljubljana 1974). Ona je također poslužila N. K1 a i ć za izradu njezinih priloga o buni (Neki pogledi na uzroke hrvat sko-slovenske seljačke bune 1571—1973. god., »Zgodovinski časopis«, XXVII, Ljubljana 1973, 219— 303; Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd 1976, 73—118).

N. Klaić je u svojim prilozima dala posve osebujno tumačenje uzroka i programa seljačke bune 1573. Pošla je od pretpostavke da je na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu postojao poseban sloj vlastelinskih vojnika, koji su težili da se oslobode vlastelinske ovisnosti i postignu status »carskih vojnika«. Nasuprot njima bili su kmetovi čiji su se ciljevi ograničavali na borbu protiv Tahyja. Vojnici koje je predvodio Ilija Gregorić (seljačku bunu naziva »Gregorićeva i Gupčeva buna 1573. godine«) privukli su i natjerali u bunu kmetove, iako se ona inače nije podigla i vodila u njihovu interesu. Na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu bilo je, međutim, samo 18 predijalaca (seljaka-vojnika) koji nisu mogli činiti poseban sloj podložnika. Pokušaj da se u postojećim izvorima iz doba bune izdvoji neki njihov poseban interes predstavlja konstrukciju koja se teško može održati.

Nova građa koju je W. Schulze pronašao u Državnom arhivu u Münchenu i upotrijebio u svom radu Der Windische Bauernaufštand von 1573 (»Südost-Forschungen«, XXXIII, München 1974, 15—61) pokazuje da su seljaci u buni bili više organizirani nego što se pretpostavljalo^

Novim istraživanjima utvrđeno je da se ustanički vođa Gubec nije zvao Matija. U ranije poznatim izvorima on se pojavljuje bez imena, samo kao Gubec ili Gubec-Beg. Prvi put se pod imenom Matija spominje u povijesnom djelu ugarskoga vicepalatina Nikole Istvanffvja. U novo pronađenim izvorima navodi se kao jedan od organizatora bune Ambroz (Jambrek) Gubec, kmet iz Hižakovca. S mnogo sigurnosti može se tvrditi da je upravo on poznati vođa bune. To potvrđuju i neki neobjavljeni dokumenti koji se nalaze u Državnom arhivu u Münchenu.

Između pojedinih suvremenih autora postoje znatne razlike u rekonstrukciji i ocjeni pojedinih događaja u seljačkoj buni (o kretanju pojedinih ustaničkih vojski, poticaju za početak bune, značenju sukoba na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu itd.). Najvažnije se, međutim, razlike očituju u ocjeni programa seljačke bune. One za sobom nužno povlače i razlike u ocjeni povijesnog značenja bune. Ovdje ćemo se ograničiti samo na dva pitanja.

U starijoj se historiografiji općenito smatralo da su seljaci namjeravali oduzeti vlast plemstvu i stvoriti u Zagrebu seljačko carsko namjesništvo. Prvi je J. V. Bromlej pokušao dokazati da se izraz u Svračevoj izjavi, koji se tumačio kao namjesništvo, može shvatiti i kao samostalni državni organ, tj. samostalna seljačka vlada. U prilog tzv. namjesništvu, tj. seljačkoj vladi koja priznaje Habsburgovce, redovito se Svračeva izjava povezivala s izjavama Ilije Gregorića i Mihajla Gušetića na saslušavanju u Beču.

Posebnom analizom utvrdili smo da se te izjave ne mogu povezivati. Gregorić i Gušetić su izjavili da su ustanici namjeravali potjerati Tahyja i pokoriti se caru kao svom gospodaru misleći na događaje 1571—72, na lokalnu bunu protiv Tahvya, u kojoj su seljaci doista namjeravali protjerati Tahyja i zahtijevali da se na čitavom vlastelinstvu uvede kraljevska uprava (uprava kraljevskog fiska). Prema tome, Gregorićeve i Gušetićeve izjave odnosile su se na razdoblje koje je prethodilo općoj buni i ne mogu se povezivati s izjavom ustaničkog kapetana Ivana Svraća.

U sklopu ocjene ustaničkog programa redovito su se razmatrale vijesti o imenovanju seljačkog vođe Ambroza Gupca za seljačkog kralja. To se imenovanje spominje u dva pisma bana i biskupa Jurja Draškovića od 11. veljače 1573. Pogubljivanje bivšeg seljačkog »cara i kralja« spominje 16. veljače 1573. i uskočki kapetan barun Josip Thurn, a sredinom te godine niži plemići Varaždinske županije govore u jednoj predstavci o »zločinačkom kralju Gupcu«.

U historiografiji se u najviše slučajeva tvrdilo da pobunjeni seljaci Gupca nisu imenovali svojim kraljem. Prema Hartingeru, kod pobunjenih kmetova nije bilo »nikakove ilojalne misli«, te stoga »ne možemo i ne ćemo vjerovati da je Matija Gubec bio proglašen za kralja seljačkoga«. Podaci u Draškovićevim pismima proglašeni su izmišljotinama i klevetama protiv seljaka. Šišić je primjerice tvrdio da je »naziv seljački kralj kleveta i bajka«, »izmišljotina plemićka«. Povezao je Draškovićeva pisma s izjavama Ilije Gregorića (koje se, kako smo vidjeli, odnose na situaciju prije bune) i ustvrdio kako te izjave isključuju i »samu pomisao na proglašenje Matije Gupca seljačkim kraljem«. Prema njemu, ta se »lažna glasina« proširila »u zlonamjernoj tendenciji, a raznosili su je plemići u svom bijesu protiv pobunjenih kmetova«.

Ponovna analiza svih izvornih vijesti o Gupčevu imenovanju za seljačkoga kralja pokazuje da su sve te tvrdnje neosnovane. Dobro obaviješteni ban i biskup Drašković nije imao razloga da kralju piše neistinu (kako misle neki autori). Njemu nije bila potrebna ta laž kako bi dobio vladarev pristanak na surov postupak prema ustanicima, jer mu je upravo dvor zamjerao da prema njima nije dovoljno energičan. Razlozi kojima se odbacuju vijesti o seljačkom kralju kod svih su autora neuvjerljivi ili samo gole tvrdnje (laž, kleveta, izmišljotina, lažna glasina). Ne postoje ozbiljniji argumenti na temelju kojih bi se mogla poricati vjerodostojnost izvora u kojima se govori o Gupčevu imenovanju seljačkim kraljem. Prema tome, seljački vođa Ambroz Gubec zvani Beg je u toku bune, najvjerojatnije nakon razlaza' ustaničkih vojski, imenovan od osnovne skupine ustanika seljačkim kraljem. Slični kraljevi izabirani su i u mnogim drugim seljačkim bunama.

 

 

• Slijedeće >