Analiza EU izbora

Iako je odaziv na izbore za Europski parlament gotovo u svim zemljama jako nizak, a rezultati nisu nužno analogni onima na izborima za nacionalne parlamente, europski izbori su ipak jedinstvena prilika da se na razini EU vide neke političke tendencije, stabilnost sistema i stanje sukoba među različitim frakcijama buržoazije. Tako bi i analiza zadnjih EU izbora, održanih od 4. do 7. lipnja, trebala dati neki uvid u političke odnose u EU, te do koje mjere je na njih utjecala aktualna kriza kapitalizma. Ovdje je važno reći da su zbog krize već ranije pale vlade Latvije i Islanda (koji nije u EU), a osim u ovim zemljama, došlo je i do masovne pobune u Grčkoj. Osim krize, izborni period je obilježio i pokušaj uvođenja tzv. Lisabonskog ugovora koji, uz čvršće povezivanje Unije, predviđa niz neoliberalnih reformi. Taj ugovor (i njegovi neuspjeli prethodnici) su predmet sukoba zbog očitog protivljenja većine u nekim zemljama i agresivnog forsiranja njegovog prihvaćanja od strane EU birokrata. Ukratko, u trenucima krize kapitalizma, EU birokracija se nalazi u pola neoliberalne reforme. Odnosno, u trenucima slabosti sistema mora nastaviti ofenzivu sistema što je dovodi u situaciju povećane izloženosti. To je onaj moment koji ove izbore čini posebno zanimljivima.

Prva stvar koju treba promotriti je snaga dvaju tradicionalno najvećih grupacija stranaka. Riječ je o tzv. pučkim strankama s jedne i socijaldemokratima s druge strane. Ove dvije stranke desetljećima su okosnica sistema u zapadnoj Europi, a glavnina političkog života svodi se na njihovo periodično izmjenjivanje na vlasti. One su zamišljene kao dvije strane jednog režima čijim se periodičnim izmjenjivanjem na vlasti daje dojam promjene i nekakve kontrole nad političkim elitama. Obje grupacije stranaka nastale su prije svega kao sredstvo gušenja radničke borbe. Većina tzv. pučkih stranaka vuče korijene iz pokreta kršćanske demokracije koji je nastao krajem devetnaestog stoljeća, a koja je apelirala na moralnost kako bi se tobože pomirili interesi radnika i šefova i kako bi se uspostavili tobože pravedni odnosi, odnosno pravedna eksploatacija radnika. Iza te besmislene i populističke demagogije krila se samo obrana interesa kapitalista. Mnogo ih otvorenije brane sada pošto su “pučani“ zagovaratelji neoliberalnih reformi. Za razliku od kršćanske demokracije, socijaldemokracija je nastala kao autohtoni radnički pokret, ali je njezin najveći dio, u trenucima kada je ruski proletarijat krenuo u Oktobarsku revoluciju, okrenuo leđa revoluciji i počeo zagovarati tzv. mirno uvođenje socijalizma reformama. To je ukratko značilo obranu buržoaskog državnog aparata čija je svrha očuvanje vlasti buržoazije. Pošto su socijaldemokrati obranom buržoaskih državnih aparata postali dio sistema bilo je logično da će i služiti interesima onih koji vladaju u tom sistemu – buržoaziji. Nakon drugog svjetskog rata socijaldemokrati su prestali zagovarati svaki, pa i tzv. mirni prijelaz u socijalizam reformama. Sada je bilo sasvim dovoljno da se uspostavi “socijalna država” gdje će država omogućavati “pravednu“ eksploataciju. Naposljetku su prestali braniti i socijalnu državu i postali su nositelji uvođenja neoliberalnih reformi čiji je cilj sustavno uništenje svake socijalne zaštite radnika. Tako su socijaldemokrati od radničkog pokreta postali grobar radničkih prava.

To je povijest ovih pokreta, a koja je njihova sadašnjost? Pučani su još uvijek najjača grupacija stranaka i to na neki način pokazuje snagu sistema. Ipak, treba reći kako među njima postoji tendencija kretanju prema modelima različitima od dosadašnjeg neoliberalizma uz istodobno primicanje autoritarnijim oblicima vladanja (Italija, Francuska). Tu se mogu vidjeti naznake prilagodbe buržoazije aktualnoj krizi sistema. Socijaldemokrati su zadržali drugo mjesto u ukupnom broju zastupnika u Europskom parlamentu, ali uz znatne gubitke. Npr. u Austriji su dobili gotovo 10% manje glasova nego na prošlim izborima, u Nizozemskoj 11,5%, a u Francuskoj 12,5% manje. Gubitak potpore vidljiv je gotovo svugdje. Ipak, najšokantniji poraz dogodio se u Britaniji gdje su laburisti osvojili samo 15,7% glasova i ostali na trećem mjestu, iza konzervativaca i ultra-desne Stranke nezavisnosti (UKIP). To je najlošiji rezultat laburista u posljednjih sto godina. Socijaldemokrati se čak sporije od pučana okreću prema alternativnim modelima koji će u nekom trenutku (možda upravo ove krize) morati smijeniti neoliberalizam. Socijaldemokracija je toliko srasla sa anti-radničkim sistemom neoliberalizma da bi mogla propasti zajedno sa njim. Ako je tako, mi joj želimo laku zemljicu.

Ako su dakle znatno smanjene iluzije u lijevu i radničku prirodu socijaldemokraciju, koja je to snaga koja profitira od slabljenja sistema? Umjesto radničkih snaga, znatno su ojačale snage reakcije. U Britaniji npr. uz spomenutu Stranku nezavisnosti, znatnu potporu od 6,2% dobila je fašistička Britanska nacionalna stranka. U Nizozemskoj je na drugo mjesto izbila islamofobna Stranka slobode, a rasistički i iredentistički Pokret za bolju Mađarsku, koji ima i svoju paravojsku, dobio je gotovo 15% glasova. Slične stranke su ojačale i u Grčkoj, Finskoj, Danskoj, Austriji… Ako je dakle sistem nestabilniji, onda je od tog pojačanog antisistemskog raspoloženja najviše profitirala ultra-desnica i fašisti. Još većeg razloga za zabrinutost imamo ako pogledamo rezultate ljevice koja nije imala ni jedan značajniji uspjeh. Ovdje se prije svega misli na one stranke koje zauzimaju poziciju lijevo od socijaldemokracije. One su uz socijaldemokrate najviše izgubile na izborima, iako su kao i ekstremna desnica trebale profitirati od pojačanog antisistemskog raspoloženja. Tradicionalna ljevica negdje je sasvim nestala sa scene, kao na primjer u Italiji gdje nije uspjela dobiti niti jednog zastupnika u Europarlamentu prvi put od kad se provode izbori za to tijelo. Treba reći kako karakter te ljevice nije nimalo revolucionaran. Iako se u nekim zemljama (kao npr. Francuskoj i Italiji) podijelila na ljevicu koja zagovara socijalnu državu i protivi se neoliberalizmu dok se drugi dio otvoreno deklarira kao antikapitalistički, obje te pozicije pripadaju tradiciji socijaldemokracije, samo u različitim periodima razvoja tog pokreta. Iako neke stranke ljevice kao npr. Nova antikapitalistička partija (NPA) u Francuskoj inzistiraju na antikapitalizmu, protive se onima na ljevici koji zagovaraju samo socijalnu državu i odlučno odbijaju mogućnost suradnje sa službenom socijaldemokracijom, ipak i NPA svojom organizacijom, metodama rada, pa i ciljevima zauzima poziciju koja historijski pripada socijaldemokraciji. Utoliko nije ni čudo da takvu ljevicu nitko ne vidi kao rješenje – ona je dio problema.

Čini se kako kriza još nije u većoj mjeri ugrozila postojeći sistem, ali ako do toga dođe, to neće moći koristiti socijaldemokracija ili tradicionalnoj ljevica. Umjesto njih, vjerojatno će jačati autoritarne i populističke tendencije koje već sad jačaju i u vladajućim sistemskim strankama, kao i u opozicionim prividno antisistemskim pokretima. Njih će buržoazija znati iskoristiti za održanje svoje vlasti. Ljevica ne pokazuje znakove da će moći pružati bilo kakav otpor tome. Njezin još uvijek najveći dio nema nikakvu perspektivu koja bi značila promjenu postojećeg sistema i ona u najboljem slučaju predstavlja “socijalniji“ dio buržoaske političke scene. Ne treba žaliti za tim otvorenim reformistima koji jedino mogu služiti spašavanju sistema. Drugi dio ljevice, onaj koji teži izgrađivanju “antikapitalističke“ alternative na ovu krizu kapitalizma (ali i ljevičarske politike) odgovara pozivanjem na jedinstvo u novim izborno orijentiranim projektima. Takav recept stvaranja “antikapitalističkog pola“ na izborima predstavlja revolucionarnost na riječima i reformizam na djelu i siguran je put u sudbinu koja je već snašla socijaldemokraciju i “socijalnu ljevicu“. Ako europska ljevica ima budućnost, onda je treba graditi na revolucionarnim osnovama. Ako je sistem u krizi ili će to u skorijoj budućnosti biti, onda je zadatak ljevice da ponudi alternativu tom sistemu izgrađujući antisistemske metode borbe radnika. Jadan od osnovnih polazišta trebao bi biti antifašizam koji nužno pretpostavlja borbu na više fronti. Prvi od tih fronta je borba protiv državne represije i autoritarnosti kojoj buržoazija sve više pribjegava, a koja će u slučaju razvoja krize jačati još više. Druga pretpostavlja borbu protiv rastućih ekstremno desnih i fašističkih stranaka koji se razvijaju na marginama sistema, ali mogu biti korištene od buržoazije da bi se razbio radnički pokret. Treća fronta je borba protiv onih tendencija koje obranu vlasti buržoazije i zaštitu interesa kapitala prikrivaju zagovaranjem “socijalne države“ gdje bi se eksploatacija učinila “poštenijom“. Takvo zagovaranje mogućnosti pomirenja interesa radnika i kapitalista kao dvaju suprotstavljenih klasa predstavlja socijalfašizam i također može poslužiti kao sredstvo obrane vlasti buržoazije u trenucima krize. Ljevica koja ne prepoznaje ulogu reformističke demagogije u obrani sistema u kriznim trenucima osuđena je na propast, bilo u močvarama buržoaske politike, bilo tako što će, izgubivši svoje mjesto u toj močvari, izgubiti smisao postojanja.

• < Pred