Kriza kapitalizma i narodni otpori

Izlaganje sa Europskog socijalnog foruma u Istanbulu 1.-4. srpnja 2010.

Naše izlaganje neće biti pokušaj da se teorijski bavimo samom krizom, odnosno nećemo pokušati objasniti uzroke krize, nego ćemo se baviti njezinim posljedicama i promjenama u sistemu koje je izazvala. U pravilu, vladajuće klase svih kapitalističkih država predložile su isto “rješenje” za krizu: ukratko, spašavanje profita kapitalista preko leđa radnika. S jedne strane, države su izdvajale velika sredstva da bi spasile posrnule privatne tvrtke, a s druge, vršile su napad na plaće radnika, na njihov standard, razinu sigurnosti itd... Sve to bilo je praćeno licemjernim kukanjem u medijima kako se moraju provesti “bolni rezovi” jer novaca “nema”. Radnički odgovor na te poteze vladajućih klasa bio je niz kampanja koje su se organizirale pod sloganom “Mi nećemo plaćati vašu krizu”.

U tranzicijskim zemljama je posebno teško organizirati takvu kampanju iz nekoliko razloga. Prvo, radnička klasa u tim zemljama ima jako malo iskustva u organiziranju otpora “rezanjima” u krizi, tj. u organiziranju klasičnih ekonomskih borbi i otpora napadima kapitala. Drugo, u tim zemljama još uvijek traje antikomunistička histerija koja često onemogućava radničku klasu da se aktivno bori za obranu svojih prava, jer se često svaki radnički zahtjev napada kao “ostatak komunizma”. Istovremeno, pravog komunizma, odnosno organiziranih snaga revolucije upravo u tim zemljama praktični nema.

Među zemljama u takvoj situaciji nalazi se i Hrvatska. Međutim, čini se kako se upravo s ovom krizom neke stvari u Hrvatskoj mijenjaju. Jedan od najjačih pokazatelja te promjene su studentske blokade fakulteta koje su preko mjesec dana obuhvatile preko dvadeset ustanova u osam gradova što čini gotovo sve gradove s nekom vrstom visokoškolske ustanove u Hrvatskoj. Te blokade bile su sigurno jedan od najozbiljnijih socijalnih pokreta u tranzicijskim zemljama. One su postale masovni pokret organiziran demokratski, iz baze, preko revolucionarnih tijela odlučivanja u kojima svatko ima jednako prava glasa. Studenti su bili beskompromisni u svojih zahtjevima. Iako je borba bila potaknuta svakogodišnjim rastom školarina, zahtjev je bio potpuno visoko obrazovanje za sve. Također, to nije bio privremeni eksces, nego sustavna borba koja u dobroj mjeri još uvijek traje.

To nije jedina masovna mobilizacija, ali nisu sve bile jednako dobro organizirane. Seljački prosvjedi i blokade prometnica bile su također masovne, ali organizacija tih prosvjeda nije bila demokratska što je otvorilo mogućnost za razne seljačke vođe da iza leđa seljaka sklope loše dogovore s vlastima i tako uguše pobunu iznutra. Također, nedavna mobilizacija sindikata kojom su skupili preko 700 00 potpisa protiv promjene zakona o radu pokazuje da se radnici uče ekonomskoj borbi, ali i da, u nedostatku boljeg rješenja, svoj otpor izražavaju i kroz tradicionalne institucije kao što su sindikati. Ovi primjeri pokazuju znatan napredak borbenosti u zadnje dvije godine, što se poklapa s svjetskom krizom kapitalizma.

Crvene akcija, naša mala organizacija bila je aktivna u ovim borbama. Prvo smo vodili kampanju kojom smo poručivali kako radnici ne trebaju plaćati krizu kapitalizma i upozoravali na antiradničku kampanju koju su pokrenule sluge kapitala u medijima. Aktivno smo sudjelovali i u studentskim blokadama i bili s radnicima i seljacima u svakom prosvjedu. Smatramo da je za radničko rješenje krize ključno poticanje i širenje tih ekonomskih borbi radnika, seljaka i studenata, stvaranje zajedničkog otpora protiv prelamanja krize preko leđa radnika. Međutim, isto tako, ključno je kroz te borbe stvarati nove, nezavisne i klasne institucije kao što su to napravili studenti. Upravo u povezivanju i radikalizaciji borbi, kao i stvaranju novih institucija vidimo smisao revolucionarnih organizacija kao što je naša.

• < Pred
• Slijedeće >