Uvoz kapitala i politika kompradora

15. i 16. lipnja u Zagrebu se održao Njemačko-hrvatski gospodarski forum. Održavanje foruma je dogovoreno prilikom posjete premijerke Kosor Njemačkoj u veljači ove godine, a organizator je Odbor njemačkog gospodarstva za zemlje istočne i jugoistočne Europe i Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora. Prilikom otvaranja i zatvaranja skupa, politički i gospodarski predstavnici Hrvatske i Njemačke međusobno su si upućivali nizove srdačnih pohvala kojima su potvrđivali "dobre kulturne odnose", "zajedničku pripadnost europskoj civilizaciji", i veliku međusobnu povezanost s obzirom na brojnost hrvatske iseljeničke zajednice u Njemačkoj, kao i prisutnost njemačkih turista u Hrvatskoj.

Ovakve banalne i beskorisne tvrdnje dio su marljivo pripremane medijske prezentacije skupa, koja je kulminirala odlikovanjem popularnog nogometaša za zasluge u unapređenju hrvatsko-njemačkih odnosa i nemaju, zapravo, baš nikakve veze s karakterom i ciljem ovog događaja. Umjesto poboljšanja odnosa među narodima, smisao foruma je olakšavanje uvoza njemačkog kapitala u Hrvatsku. Njemačka je ambicija (tj. ambicija njemačkih kapitalista), prema priznanju "gospodarskih diplomata", postati glavni izvoznik kapitala u Hrvatskoj, kako bi zadržali korak s drugim imperijalističkim zemljama u utrci za ekstraprofitom u tranzicijskim zemljama. Za ovu utrku obično se koriste termini kao što su "strana ulaganja" ili "gospodarska suradnja", ali se u pravilu manifestiraju kao rasprodaja postojećih pogona ili tvrtki, prepuštanje visokoprofitabilnih koncesija nad javnom imovinom ili pak omogućavanje poreznih i drugih olakšica koje maksimiziraju profit stranih kapitalista (i višak vrijednosti koje odnose u matične zemlje) na štetu domaćih javnih financija. Tako će vjerojatna posljedica ove nove "gospodarske suradnje na području infrastrukture" biti privatizacija HŽ-a (ili kako je to medijski prezentirano: "modernizacija i strukturno povezivanje željeznica") i koncesije na najprofitabilnije autoceste. U oba slučaja plan je jasan: stranim privatnim poduzećima omogućit će se da na već postojećoj javnoj infrastrukturi stvaraju profit što je recept već oproban na privatizacijom telekoma početkom 2000ih. Uz to, najavljeno prepuštanje dijela zračnog prometa stranim privatnicima i poticanje stranog privatnog kapitala na ulaganje u energetiku (tj. izgradnju elektrana) ne samo da znači uništavanje državnih poduzeća, nego stvara i preduvjete za trajnu i strukturnu zavisnost hrvatskog gospodarstva od stranog kapitala. Pri tome je uvoz kapitala u Hrvatsku njemačkom kapitalu i strateški važan jer se njome misle služiti kao "čvorištem za ulaz u regiju". Dok je njemački interes u ovom sasvim jasan, racionalnost ovakve politike s hrvatske strane je i više nego upitna. Naime, ako je namjera vlade učvrstiti strukturnu zavisnost nacionalnog gospodarstva od stranog kapitala i to sustavnim i svjesnim rušenjem cijena nadnice i socijalnih prava da bi se maksimizirao profit privatnika, onda je očito kako zapravo nije riječ o "gospodarskoj politici", nego o politici koja je u zemljama zavisne ekonomije već odavno poznata kao politika kompradora, što je stari kolonijalni naziv za lokalne pomoćnike i posrednike stranih sila. Dok god je glavno sredstvo za privlačenje "stranih investicija" provedba "reformi", koje zapravo znače smanjenje prava radnika i porezno rasterećenje "investitora", posebno cinično zvuče vladini izgovori kako to radi zbog "otvaranja radnih mjesta". Ne samo da je rušenje prava starih radnika radi zaposlenja novih besmisleno, nego je i nemoguće. Svaki dobar kapitalist zna kako je određena razina nezaposlenost za njega dobra, jer snižava cijenu nadnice. Još je manje vjerojatno da će povećanje profita kapitalista donijeti nekakav prosperitet većini: još nismo čuli za kapitalista koji je, pošto je zaključio da su mu profiti visoki, odlučio prepustiti dio profita u svrhu povećanja standarda stanovništva. Postoji samo jedna mogućnost za razvoj i samo jedno jamstvo zaštite socijalnih prava, a to nije prepuštanje nacionalnih resursa stranom kapitalu, nego demokratska radnička kontrola nad nacionalnom ekonomijom, to nije borba za maksimiziranje profita kapitalista, nego za ekonomiju usmjerenu zadovoljenju osnovnih potreba stanovništva. Ukratko, to je borba protiv diktature kapitala i politike kompradora.

• < Pred
• Slijedeće >