Bankrot buržoaske politike

Ime Ive Sanadera dugo će odzvanjati u hrvatskoj buržoaskoj politici. Taj šarlatan i kleptoman nije samo skoro čitavo desetljeće bio u samom vrhu politike, već je u velikoj mjeri svojim postupcima obilježio čitavo razdoblje stabilizacije režima i njegove “europske politike”. Njegov neslavan pad stavlja pred nasljednike te politike ne mali izazov da objasne i opravdaju jednu politiku koja je godinama izbjegavala poštivati čak i vlastite zakone. Naravno, većina komentatora iz politike i medija dala si je oduška nemilosrdno denuncirajući ovog nekad popularnog političara, uključujući i one koji su bili njegovi rukom birani suradnici.

Činjenica da je jedna takva osoba zapravo najuspješniji hrvatski političar u tranzicijskom periodu već sama po sebi dovoljno govori o bankrotu sustava koji to omogućavao, a koji se voli predstavljati kao najbolji i najdemokratičniji sustav u povijesti. Naravno, jedna od taktika kojom zagovaratelji buržoaske politike nastoje opravdati sustav jest proglašavanje Sanaderovog oblika vladanja prošlošću, tek jednom od nesretnih epizoda koju je Hrvatska morala proći u svojem putu prema društvu demokracije i blagostanja. Prema tom liberalnom mitu, Hrvatska zaostaje u demokratizaciji jer je tek nedavno izašla iz totalitarizma, zbog čega mora proći kroz proces tranzicije koji pretpostavlja progresivno kretanje društva prema demokratizaciji čiji je vrhunac “postajanje dijelom Europe”. Zagovornici ovog mita zaboravljaju pritom jednu važnu činjenicu: kao što Sanader kao državnik nije mogao biti samostalan u politici koju je vodio, on ni kao lopov nije mogao biti samostalan već samo pomagač ozbiljnijih igrača i u politici i u kriminalu kao što su bivši austrijski premijer Wolfgang Schüssel i bivši bavarski premijer i visoki dužnosnik njemačke vlade Edmund Stoiber čija uloga u aferama oko Hypo banke ovih mjeseci izlazi na vidjelo. U liberalnim mitovima korupcija u Hrvatskoj je objašnjena kombinacijom antikomunizma i rasizma, pa je tako hrvatska politika korumpirana zbog nasljeđa totalitarizma i “balkanskog mentaliteta”. Ali kako u tom slučaju objasniti ulogu austrijsko-bavarskih banaka i političara? Na to pitanje ideolozi režima ne mogu odgovoriti, pa ga jednostavno izbjegavaju postaviti. Među buržoaskim političkim snagama općenito postoji konsenzus prema kojem je problem korupcije jedino rješiv prihvaćanjem “europskog puta Hrvatske”. Paradoksalno, mogli bismo reći kako je vidljivo da su već sada rezultati te europske politike daleko veći kriminal prema nacionalnoj ekonomiji od kofera novaca što su ih dužnosnici vlade i vladajuće stranke izvlačili iz državnih tvrtki i nosili po privatnim stanovima. I to ne samo zato što je podrška vanjskopolitičkim ciljevima plaćana izravnim pogodovanjima stranim tvrtkama, nego i zato što naša politika gotovo trijumfalno inzistira na onemogućavanju razvoja vlastitih proizvodnih snaga. Svakako najvažniji primjer za to je uništavanje brodogradnje, ali treba istaknuti i nedavnu “liberalizaciju” štednje, odnosno prepuštanje da se štednja privatnih osoba “izvozi” i tako dodatno onemogući akumulacija gotovo nepostojećeg “domaćeg” kapitala za razvoj proizvodnih snaga. “Razvojni planovi” buržoaske politike tako se svode na tzv. treći stup vladine politike (uz borbu protiv korupcije i europske integracije), a to su strane investicije. Suprotno iskustvima iz ekonomske povijesti, naša buržoazija je uvjerena kako će upravo olakšavanje stranom kapitalu da izvlači višak vrijednosti iz naše zemlje biti onaj put koji vodi vječnom blagostanju. Za to blagostanje, doduše, neki će se morati žrtvovati kako bismo stvorili “povoljnu investicijsku klimu”. Drugim riječima, da bismo omogućili kapitalu da stvara visoke profite iskorištavajući naš rad, morat ćemo mu omogućiti da nas slabo plaća i da plaća manje poreze zbog čega će naše zdravlje i školovanje morati izvesti određene “rezove”. No ta politika, politika kompradora, posredništva u interesu stranog kapitala, neće samo štetiti radnicima izravnim smanjenjem radnih prava i standarda, nego će i dugoročno stvarati jednu ekonomiju zavisnosti i nestabilnosti koja je siguran put u održavanje nerazvijenosti. Uostalom, taj put je već “provjeren”. Ovih mjeseci malo se tko od buržoaskih ekonomista želi sjetiti kako je Irska kao “keltski tigar” sa svojim niskim porezima i poticanjem stranih investicija tranzicijskim zemljama nuđena kao uzor i ideal. Slično stvari stoje sa baltičkim zemljama koje su bile miljenice međunarodnim financijskih i političkih institucija zbog svojeg prihvaćanja modela “investicija” i “poreznih rasterećenja”. Sve te zemlje doživjele su potpuni kolaps koji se ne može objasniti iz perspektive buržoaskih ekonomista jednostavno zato što su oni modeli koji oni nude kao put ka blagostanju izravno doveli do kolapsa. Taj model zapravo je jedino što i nama nudi buržoaska politika, jednako ona trenutno na vlasti i ona zasad u oporbi, a ta činjenica primorava nas da joj tražimo alternativu, na potpuno novim temeljima.

• < Pred
• Slijedeće >