Presuda generalima

Nakon pet i pol godina suđenja tijekom kojeg je pitanje ratnih zločina palo duboko u pozadinu političkih rasprava u Hrvatskoj, objavljena je prvostupanjska haška presuda trojici generala. Unatoč čestom isticanju njihovih osobnih sudbina, ključno političko pitanje u ovom slučaju nije njihova osobna odgovornost za ratne zločine, nego zaključak suda kako je u državnom vrhu postojao “udruženi zločinački pothvat” s ciljem etničkog čišćenja onog dijela teritorija koji je kontrolirala Srbija i njezini paradržavni sateliti. Ovakva osuda politike državnog vrha iz devedesetih navodno je izazvala “veliki šok i nevjericu”, “razočaranje” i “bijes”.

Malo tko je primjetio da je, suprotno antihaškom sentimentu s početka 2000ih, ovaj put razočaranje presudom haškog suda u potpunosti režimski projekt. Sve sile vladajućih klasa udružile su se u proizvodnji ovog šoka: predsjednik Republike i Hrvatski helsinški odbor, “nezavisni pravni stručnjaci” i političke stranke, mediji u rukama kapitala i estradne zvijezde. Zanimljivo, ništa od onog napisanog u optužnici i presudi nije osobito novo. Ne samo da su pojedinačna ubojstva i drugi ratni zločini dobro poznati od ranije, nego je i državna politika sprječavanja povratka srpskih civila bila sasvim otvorena, barem neposredno nakon rata. Naposljetku, koga doista može iznenaditi tvrdnja da je Tuđman zajedno sa svojom kamarilom činio ekipu zločinaca. Kao da ljudi u Hrvatskoj ne znaju i još ne osjećaju posljedice njegovih kriminalnih projekata “200 bogatih obitelji”, despotske opsjednutosti vlastitom velićinom i njegovu sklonost ratnom avanturizmu (u BiH), kao uostalom i predanost ideji da samo jednonacionalne države mogu opstati. Sve su to ekstremno reakcionarni politički stavovi koje se Tuđman nikada nije sramio otvoreno pokazivati.

Suprotno onome u što nas režim pokušava uvjeriti, ovo nije presuda hrvatskoj državi, a još manje hrvatskom narodu. U presudi se, zapravo, čak eksplicitno spominje da se njome ne procjenjuje čak ni opravdanost akcije Oluja. Ova presuda je formalno priznanje jednog segmenta zločinačke politike vladajućih klasa, onog dijela te kriminalne politike koji u ovom trenutku ne odgovara interesima imperijalizma. Teza da je “osuđena Hrvatska” zapravo je teza vladajućih klasa koje svoje interese žele izjednačiti s interesima cijele zemlje kako bi u obranu “nacionalnog interesa” (a zapravo svojih interesa) mobilizirala narodne mase.

No, odakle proizlazi ova kontradikcija između lokalne buržoazije i imperijalizma koji predstavlja Haški sud? Ona ima prije svega historijske uzroke. Naime, ako je rat i raspad Jugoslavije u svojim počecima i imao karakter sukoba srpske crvene buržoazije s drugim nacionalnim buržoazijama, onda je tijek rata i postepeno jače uključivanje imperijalističkih sila stalno smanjivalo manevarski prostor lokalnih buržoazija za samostalnim djelovanjem. Drugim riječima, originalni snovi o Velikoj Srbiji, a onda i Velikoj Hrvatskoj kao regionalnoj sili pali su u vodu čim su se na prostoru jače angažirali puno ozbiljniji igrači, prije svega SAD. Oni koji se na svoju poziciju nisu uspjeli dovoljno brzo naviknuti, završili su u nemilosti kao Milošević. Ta promjena uloge lokalne buržoazije dolazi do izražaja i u politici vladajućih klasa u Hrvatskoj tijekom druge polovice devedesetih. One su istodobno nastojale ostati vjerne politici etnički čiste države, ali su također bile primorane na suradnju sa haškim sudom koji je tu politiku htio osuditi i iz tih kontradikcija proizlaze i osnovne konfuzije oko sadašnjih presuda. Tako je haški sud zapravo funkcionirao kao sredstvo discipliniranja lokalne buržoazije u procesu sustavnog smanjenja njezinog utjecaja koje proizlazi prije svega iz sve većeg i većeg udjela stranog financijskog kapitala u hrvatskom gospodarstvu.

Ako se promotri kako je zapravo slaba reakcija zadnjih ostataka hrvatskog nacionalizma na nešto što je ranije izazivalo ključne političke napetosti u zemlji, ovaj proces sloma nacionalne buržoazije i njezinih projekata postaje još očitiji. San o dvjesto hrvatskih obitelji u hrvatskom nacionalnom kapitalizmu pretvorio se u realnost dvadesetak stranih kompanija koje drže cijelu zemlju i iz nje izvlače višak vrijednosti, zato što je to bila nužna posljedica razvoja kapitalizma zavisnosti potpunom integracijom u svjetski ekonomski sistem. Sukladno tome, umjesto nacionalne buržoazije imamo kompradorsku buržoaziju pomagača stranog imperijalizma. Hrvatski nacionalizma u stilu onog iz devedesetih sada je crknuta lešima zato što je izgubio nacionalnu buržoaziju kao svoju bazu. Mi mu želimo laku zemljicu. U situaciji u kojoj je Hrvatska sve izraženije žrtva imperijalističkih pljačkaša nama treba narodnooslobodilački pokret, ali takav koji se neće oslanjati na ratne zločince i profitere, nego na interese narodnih masa. Stvaranje takvog, proleterskog antiimperijaličkog pokreta, osnovni je zadatak revolucionarnih snaga.

• < Pred
• Slijedeće >