Odgojni zavod Turopolje: iživljavanje državnog i represivnog aparata nad mladim prijestupnicima

U odgojnom zavodu u Turopolju trenutno boravi sedamdesetak prijestupnika između 14 i 23 godine starosti. To je trenutno jedina takva ustanova u Hrvatskoj, a štićenici su krivi uglavnom za manje prijestupe: posjedovanje marihuane, sitne krađe i razbojstva, ali i teška kaznena djela, od silovanja do ubojstva. Iako ustanova za službeni cilj ima rehabilitaciju svojih štićenika, oni su tamo jedino kako bi bili odvojeni od svojih „normalnih“ vršnjaka.

Prijestupnici mogu dobiti od 6 mjeseci do 3 godine kazne zatvora u „odgojnoj“ ustanovi, u kojoj uvjeti života nisu uopće humani. Objekti zavoda, stari preko pedeset godina, nisu obnavljani u skorije vrijeme, a u sam Zavod prestalo se ulagati prije više od deset godina. Štićenici zavoda žive u doista groznim uvjetima. Ograđeni su zidom i bodljikavom žicom, neispravan sanitarni čvor leglo je zaraze, zbog dotrajalih instalacija u kupaonici ih trese struja, zbog popucalih kanalizacijskih cijevi blagovaonicu krasi miris fekalija, a zidovi su na rubu raspadanja.

Ni maltretiranja u zavodu nisu rijetkost, a problem su i edukacija i primjena Zakona o pravima nacionalnih manjina. Najčešće stradavaju štićenici romske nacionalnosti, koji čine čak trećinu ukupnog broja štićenika u zavodu. Iako se maltretiranja dešavaju najčešće od strane starijih štićenika, štićenici se žale i da ih tuče zatvorska straža. U takvim slučajevima to je štićenikova riječ protiv stražarove. A tko će vjerovati mladom prijestupniku?

Uređenje prostorija prepušteno je štićenicima, pa se tako na zidovima veličaju nogometni klubovi, navijačke skupine i povijesne ličnosti hrvatske desnice. U Turopolju se nalaze dvije skupine mladića: oni koji se nadaju svjetlijoj budućnosti i žele se rehabilitirati te oni koji se nemaju namjeru promijeniti, pa tako Robert (19) kaže: „Ja sam skinhead i BBB-ovac. Životni mi je san razbiti glavu nekom torcidašu ili pederu. U Turopolju mi je smiješno, neću se popraviti.“

Situacija nije bolja ni u osječkom Domu za odgoj djece i mladeži, gdje su maloljetne štićenice bile prisiljene prostituirati se Osječkim političarima. Kada bi odbile „pružiti uslugu“ – bile su fizički zlostavljane i maltretirane. Često su bile i drogirane. Njima sada prijeti zatvor zbog prekršajnog djela (prisilne) prostitucije, dok će njihovi zlostavljači proći nekažnjeno.

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako svrha odgojno-rehabilitacijskih ustanova nije rehabilitacija i odgoj maloljetnika, te njihovo osposobljavanje za ponovnu integraciju u društvo. Ove se mlade buduće radnike izgurava na margine margina, ostavlja im se malo mogućnosti za napredak, i nikog nije briga hoće li oni jednog dana naći zaposlenje, završiti na burzi, ili ispod mosta.

• < Pred
• Slijedeće >