Krah sisačke Željezare
Ovih dana svjedoci smo još jedne uobičajene tranzicijske priče o propasti industrijskog postrojenja koje je u boljim vremenima prehranjivalo tisuće obitelji. Riječ je o Željezari Sisak koja je bila žila kucavica toga kraja i o čijim je plaćama ovisilo gotovo pola grada. Na svom vrhuncu prije dvadeset godina zapošljavala je 13.000 ljudi, a sada će i posljednih 916 radnika ostati bez posla. Naime, radnici su potpisali raskid ugovora o radu čime im počinje teći otkazni rok od jednog do četiri mjeseca, a po godini radnog staža dobit će 3.000 kuna otpremnine.
Dio radnika će još ostati na poslu dok se ne završe narudžbe, nakon čega će i njima otkazni rok još nekoliko mjeseci krpati rupe. Američka kompanija Commercial Metals Company (CMC) je kupila željezaru u srpnju 2007. godine te je početkom listopada ove godine objavila da je odlučila izaći iz postrojenja bilo prodajom, bilo zatvaranjem uz obraloženje: "da bi postizanje održive profitabilnosti zahtjevalo dodatno vrijeme i ulaganja u proizvodnu liniju koja se ne smatra osnovnim poslovanjem". Iz ovoga se vidi suština cijelog sistema kojem je jedino bitno zgrtanje što većeg profita preko leđa napaćenog radnika, a ako takvo što ne bude ostvarivo u mjeri koja bi ih zadovoljila, slijedi uništavanje svega bez obzira na posljedice koje će iz toga proizaći. Jednako su odgovorni političari koji su svojim potezima omogućili sva prethodna rasturanja i kupovinu Željezare po iznimno povoljnim uvjetima. U prilog tome možemo spomenuti pokvareni i licemjerni nastup ministra gospodarstva Đure Popijača koji je tješio radnike sisačke Željezare govoreći kako nitko od njih neće ostati bez posla i da će se uskoro pronaći novi kupac. Naravno da je to bila samo lutkarska predstava pred izbore u čiji sretan kraj nije vjerovao niti naprijed spomenuti gospodin.
Propašću Željezare biti će pogođeno još 27 malih i srednjih poduzeća sa preko 700 zaposlenih radnika, koji su bili kooperanti Željezare. Budući da je Sisak brojem stanovnika malen grad sa preko pet tisuća nezaposlenih, radnike od kojih su većina stariji ljudi ne čeka svijetla budućnost, naprotiv moraju biti spremni na težu nego ikad borbu za preživljavanje.


















