Agonija radnika Herbosa

Nakon prošlotjedne priče o propadanju sisačke Željezare i otkazima koji su dodijeljeni preostalim radnicima, slična sudbina bi se mogla dogoditi i radnicima kemijske industrije Herbos. Njih dvjestotinjak izašlo je na ulicu kako bi mirnom prosvjednom šetnjom upozorilo javnost i institucije na probleme u ovoj tvrtki koja je otišla u stečaj. Za situaciju u kojoj su se našli prvenstveno upiru prstom u vodstvo tvrtke i na njenog najvećeg dioničara Miju Ivankovića čija je obitelj uživala u luksuzu kupujući vile i skupe automobile dok je istovremeno tvrtka grcala u dugovima i klizila u propast.

Dugovanja Herbosa procjenjuju se na oko 160 milijuna kuna, od čega je četvrtina ili oko 40 milijuna kuna dug prema državi, a ostatak potražuju banke. Većina imovine Herbosa je pod hipotekom, dok je radnicima isplaćena plaća za mjesec studeni ali upozoravaju da im godinama nisu uplaćivani doprinosi o čemu su redovito obavještavali sisačku Poreznu upravu koja nije ništa poduzimala po tom pitanju. Prema njihovim riječima krivicu snose i ostale državne institucije koje već sedam godina ne reagiraju na sindikalne dopise u kojima upozoravaju na nepravilnosti u poslovanju tvrtke. Prosjek starosti zaposlenika Herbosa je 47 godina i prosječno 22 godine radnog staža čime ih u slučaju otkaza, na tržištu rada ne čeka svijetla budućnost. Do prvog masovnijeg otpuštanja došlo je 2004. godine kada je stotinjak radnika proglašeno viškom i poslano na cestu. Od 1. siječnja u Sisku se gasi i keksara, podružnica Swissliona Rodoljuba Draškovića, čime 40-tak radnika ostaje bez posla. Posljednji događaji stvaraju od grada pravu socijalnu bombu koja može u bilo kojem trenutku da se rasprsne u tisuće komadića.

Iako se prosvjedu nažalost nisu pridružili nedavno otpušteni radnici Željezare, danas kada svakodnevno izbijaju štrajkovi i radničke pobune diljem zemlje, šanse za njihov uspjeh biti će veće ako se radnici ujedine i sudjeluju zajedno u prosvjedima svojih kolega, ako pomažu jedni drugima u organizaciji štrajkova i podupiru se u borbi za temeljna prava, jer njihova borba je borba svakog radnika kojeg može bilo kad pogoditi ista sudbina.

Radničkom solidarnošću protiv diktature kapitala!

• < Pred
• Slijedeće >