Egipatska pobuna i međunarodna solidarnost

Egipatski režim je, baš kao i tuniski, desetljećima je izgledao stabilno i gotovo nepobjedivo. Njega je održavala čvrsta koalicija bogate elite i velikih imperijalističkih sila čijim interesima su one služile. Baš kao i u Tunisu, dok god su te elite bespogovorno ispunjavale želje zapadnih imperijalista, nikome nije bilo osobito stalo do toga što je riječ o brutalnom represivnom režimu. Jedino što je bilo važno je da taj sustav bude brana nastanku snažnog islamističkog pokreta u toj najvećoj arapskoj zemlji, ne zato što zapadne sile EU i SAD imaju nešto protiv islamističkih režima (intenzivno surađuju s Saudijskom Arabijom i Kuvajtom) nego zato što se boje da drugi režim ne bi bio toliko predan služenju imperijalistima na štetu vlastitog naroda.

Ali nedavni pad puno slabijeg tuniskog režima jasno je pokazao kako ništa nije nemoguće i kako je vrijeme za promjene konačno došlo. Nakon toga, više ništa neće biti isto. Potaknuti tuniskim primjerom i uz pomoć interneta i drugih medija egipatski aktivisti proglasili su 25. siječnja (inače nacionalni blagdan omrznute policije) "danom gnijeva" što je bio signal za masovne nerede po cijeloj zemlji. Od tada traju neprestani svakodnevni prosvjedi na koje je vlada odgovorila neviđenom brutalnošću. Propucana tijela i razbijene glave ovog puta nisu uspjele zastrašiti ljude, već upravo suprotno, samo su pojačale bijes prosvjednika. Strah od policije više ne može biti izgovor za neaktivnost i pristajanje na vlast lopova, tajkuna i stranih slugu. Prepoznajući ulogu djelomično slobodnih medija kao što je internet, egipatska vlada pokušala je učiniti nešto bez presedana: onemogućila je slanje SMS poruka i pristup internetu, ali i pokušala spriječiti snimanje prosvjeda. Čak je i dio liberala zgrožen postupcima prema novinarima i slobodi informacija Mubarakovog režima koji su zdušno podržavali njihovi heroji, europski i američki državnici. I dok diljem Egipta siromašni, opljačkani i nezaposleni pale policijske aute u znak otpora prema režimu koji sustavno radi protiv njih, prosvjed solidarnosti organiziran je i u Zagrebu. Tom prilikom Ministarstvu vanjskih poslova predan je zahtjev za diplomatskom akcijom protiv Egipatske vlade. Taj zahtjev je dakako ironičan, jer Hrvatska uopće nema nezavisnu vanjsku politiku, a još manje ima politiku koja za cilj ima poštivanje demokracije i ljudskih prava. Unatoč solidarnosti i simpatijama koje se u Hrvatskoj osjećaju prema narodu Egipta, očito je da vlada slijedi politiku zaštite interesa zapadnih sila, protiv interesa naroda, kako egipatskog, tako i hrvatskog. U trenucima dok ovo pišemo, egipatska vlada je proglasila policijski sat i poslala vojsku na ulice pošto policija očito nije dovoljno jaka da razbije vlastiti narod. Prosvjednici su kao odgovor zapalili zgradu vladajuće stranke. Bit ćemo uvijek s njima, u mislima kao i u akcijama solidarnosti.

• < Pred
• Slijedeće >