Ksenofobija, strah od stranaca, već neko vrijeme jača na političkoj sceni zapadnoeuropskih zemalja. Rasističke stranke, koje se na zapadu povremeno nazivaju “desnim populistima”, sporo ali ustrajno na izborima napreduju prema vlasti dok istodobno jačaju i suradnju s uličnim bandama koje vrše nasilje prema svim potencijalnim suparnicima. Parole ovih stranaka su jednostavne - za sve socijalne probleme krive “strance”. Na taj način, ugroženi radnici okreću se jedni protiv drugih dok od svega profitiraju kapitalisti. Usponu ovih stranaka i pokreta pogoduje i propast tradicionalnih radničkih stranaka na zapadu, socijalista i komunista koje je radnička klasa napustila kada su počeli pristajati uz kapitalističku državu. Veliki uspjeh rasističkih stranaka uplašio je tradicionalno najveće “socijaldemokratske” i “demokršćanske” stranke, pa su i one, da bi vratile povjerenje birača, počele koristiti parole svojih rasističkih konkurenata u parlamentu. U tom kontekstu treba promatrati i nedavne izjave njemačke kancelarke i britanskog premijera o tome kako je u njihovim zemljama “multikulturalizam propao”.

Kada su to rekli, ono što su zapravo mislili je “dosta smo sami sebi lagali kako su svi ravnopravni, vrijeme je za otvorenu diskriminaciju”. A taj navodni multikulturalizam je stvarno bio jedna besramna laž. Zapadnoeuropske države nikad nisu poticale ni promicale kulture i jezike manjinskih i imigrantskih zajednica, tj. stranci nikada ni nisu bili službeno ravnopravni “domaćem stanovništvu” Zapadne Europe. Velika istina koju kapitalisti i vlade nikada nisu željele priznati je da njihove ekonomije puno više trebaju imigrante nego što imigranti trebaju njih. Nakon što su stoljećima pljačkali cijeli svijet kao svoje kolonije, imperijalisti i sad žive na grbači drugih samo se to sad ne zovu kolonije, nego “strana ulaganja”. Većina stanovništva u bivšim kolonijama još uvijek posredno ili neposredno rade za firme u vlasništvu imperijalista za što dobivaju mizerne plaće dok gotovo sav profit odlazi preko Oceana u Europu ili SAD. Zavisne zemlje tako nemaju mogućnost za akumulaciju kapitala koja bi im omogućila izlazak iz nerazvijenosti. Istodobno, imperijalističke zemlje zbog ekstraprofita ostvarenog u “trećem svijetu” mogu ostavljati dojam razvijenosti. Zato zapadnoeuropski rasisti zapravo ne žele odvanjanje Europe od ostatka svijeta zato što bi se bez iskorištavanja ostatka svijeta njihove ekonomije raspale kao kule od karata. To ne znači da se u imperijalističkim zemljama živi sjajno, ali najteže poslove za najmanje plaće ionako odrađuju imigranti. Oni se najteže mogu pobuniti budući da često nemaju čak ni formalne uvjete da se organiziraju jer nemaju državljanstvo. Rasističko ulično nasilje, rasističke izjave političara i naposljetku rasističko ponašanje policije imaju za cilj da osiguraju da se ti imigranti, kao najpotlačenija skupina stanovništva, nikada politički ne organiziraju. Uzrok imigracije nikad nije bila velikodušnost Europljana da prime strance “u svoj dom”, već potreba kapitala da poveća svoje profite. Priče zapadnoeuropskih rasista o tome kako se imigranitni nisu uspjeli “integrirati u većinsku kulturu” zapravo namjerno skrivaju činjenicu da glavna razlika između “domaćih” i “stranaca” nije “kultura” i “vjera”, već socijalni položaj. U svakoj od imperijalističkih zemalja, imigranti su radno najiskorištavaniji, a ujedno politički najobespravljeniji dio stanovništva. Kako bi u takvoj situaciji svi mogli imati “istu kulturu” kad nemaju ista prava? Nema ništa čudno u tome da se kao dio društva ne osjećaju oni koje stalno tjeraju da rade više za manju plaću tako što ih plaše deportacijom ili diskriminacijom i nasiljem. Kad se političari žale što imigranti ne prihvaćaju “većinsku kulturu”, oni zapravo žele reći da nisu dovoljno poslušni i da bi se u krajnjoj liniji mogli pobuniti. U tom slučaju najgori mogući scenarij za političare i kapitaliste je da se imigranti kao najpotlaćeniji dio radničke klase povežu s dijelovima “domaće” radničke klase čija su prava i plaće stalno ugrožena beskrajnom pohlepom kapitalista za još većim profitima. Kako bi spriječili takvo savezništvo, kapitalisti huškaju dijelove radničke klase jedne na druge, “domaće” na “imigrante”. “Multikulturalizam” Europe prazna je ideološka fraza. Radnicima ni ne treba “multikulturalizam”, nama treba jedinstvo radničke klase bez obzira na porijeklo u zajedničkoj borbi protiv kapitalista i njihovih slugu rasista.