Pobuna u Britaniji

Prošli tjedan protekao je u znaku spontane pobune najpotlaćenijeg dijela britanske radničke klase koja je izbila u sjevernom Londonu nakon nelegalnog policijskog ubojstva jednog od stanovnika četvrti Tottenham. Iako je pobunu potaknuo ovaj posljednji primjer policijske brutalnosti prema dijelu radničke klase koji rasistički britanski sustav zajedno sa svojom plicijom sustavno diskriminira kao "imigrantski", jasno je da je ovo samo jedna u nizu socijalnih pobuna koje su se zaredale po svijetu zadnjih godina. Baš kao i u Tunisu ili Egiptu, pobuna je počela kao izlijev bijesa najpotlačenijih i ekonomski najugroženijih i baš kao i u tim zemljama prva reakcija režima bila je kriminalizacija prosvjeda, pojačavanje brutalne represije, uključujući i pokušaj ograničavanja korištenja suvremenih tehnologija koje pomažu prosvjednicima u koordinaciji. No, za razliku od Bliskog Istoka gdje se prosvjednicima pridružio velik dio sitne buržoazije zajedno sa svojim pokroviteljima sa Zapada, u Britaniji je najpotlačeniji dio radničke klase, kao i obično, ostao sam. Tako su se režimskoj obrani reda i poretka pridružili i liberali i velik dio reformističke "ljevice". Svi oni mjesecima su nas uvjeravali kako se mase na Bliskom istoku i drugdje ne bune zato što nemaju kruha, nego zato što na vlasti imaju samo jednu stranku, umjesto više njih koje se periodično izmjenjuju, kako demokraciju shvaćaju imperijalisti. Sada, suočeni sa socijalnom pobunom u pradomovini parlamentarizma, za nju nemaju drugog objašnjenja od "kriminalnog karaktera" pobunjenika. Ali ti koji se danas bune do jučer nisu bili "kriminalci", nego radnička klasa koju je u Britaniju uvezao kapital koji je desetljećima koristio njihovo strano porijeklo da bi ih tjerao da rade više za manju nadnicu. Imigranti nisu bili samo najjeftiniji i najeksploatiraniji, nego i najposlušniji dio radničke klase, naprosto zato što su kao stranci bili politički najobespravljeniji, često bez državljanstva i prava glasa, a u pravilu najizloženiji policijskoj represiji. Sustav u kojem oni koji su najiskorištavaniji imaju zakonski i faktički najmanja prava u drugim zemljama nazva se jednostavno apartheid, ali u imperijalističkim zemljama to se proglašava privilegijom! Pobuna protiv takvog sistema nije kriminal, nego zdrav razum. Pobuna onih koje eksploatira imperijalistički kapital bilo tako što pljačka njihove domovine, bilo tako što ih izrabljuje kao diskriminiranu radnu snagu u imperijalističkim zemljama nije nikakav eksces, nego tipičan oblik klasnog rata u epohi imperijalizma. Zato ova pobuna, kao i ona u predgrađima francuskih gradova 2005., nije posljedica samo neoliberalnih mjera ove, konzervativne vlade, pa ni ranijih "laburističkih", nego sistema imperijalizma. Rješenje nije "obiteljski odgoj", "smirivanje rasnih tenzija" ni druge reakcionarne utopije britanske vladajuće klase, nego revolucija čiju mogućnost jasno najavljuj jednako oružane pobune u "prašumama trećeg svijeta" i pobune u imigrantskim kvartovima imperijalističkih zemalja.

• < Pred
• Slijedeće >