Što znači fiskalna unija?

Prilikom potpisivanja pristupnog ugovora Hrvatske u EU 9. prosinca, buka slavljeničkih fanfara u medijima potpuno je zaglušila vrlo ozbiljnu diskusiju koja se vodi o budućnosti same te unije. Potpisani ugovor, kao i referendum koji se o hrvatskom pristupanju treba održati krajem sijećnja, tiču se pristupanja uniji onakvoj kakva postoji sada. Međutim, planovi dvaju vodećh sila javno iznijeti prilikom dogovora oko rješavanja krize eurozone pretpostavljaju uniju sa sasvim različitom razinom "zajedništva", tj. sasvim različitom razinom zavisnosti europske periferije od vodećih zemalja centra.

Riječ je o prijedlogu "fiskalne unije", no koja bi bila funkcija takve unije? Fiskalna unija doslovno znači "zajedničku" politiku poreza, a takva ideja je izravna posljedica problema oko eura koje zbog Grčke imaju Njemačka i Francuska. Te dvije vodeće sile EU prilično su se namućile da krizu kapitalizma, odnosno pad vlastite profitne stope, nadoknade napadom na razinu socijalne sigurnosti u zavisnim zemljama pod izgovorom da tobože visoka razina socijalnih prava u siromašnijim zemljama ugrožava "zajedničke interese". Primjer Grčke, ali i drugih zemalja, pokazao je kako radnici zavisnih zemalja nisu nužno toliko oduševljeni idejom slamanja krize eurozone preko vlastitih leđa. Bez obzira na to koliko ograničeno, radnici još uvijek prosvjedima, štrajkovima itd. mogu vršiti pritisak na vlastite vlade prilikom donošenja proračuna. Na taj "problem" već godinama upozorava Međunarnodni monetarni font i Europska središnja banka, no tek je poslijednja kriza natjerala Njemačku i Francusku da svoju vodeću političku poziciju iskoriste za nametanje rješenja koje će problem narodnog protivljenja antiradničkim mjerama u manjim država članicama zaobići.

Gotovo sve članice načelno su prihvatile još nedorađeni prijedlog fiskalne unije koji znači da države članice neće moći same odlučivati o vlastitim proračunima, već će o tome koju firmu treba spasiti i kakvo zdravstvo trebaju imati radnici pojedinih država odlučivati "zajedničke institucije" pod kontrolom Njemačke i Francuske. Jedina članica koja se još uvijek protivi ovakvom "dogovoru" je Velika Britanija koja za to ima svoje specifične interese. Naime, već je desetljećima jasno da britanski kapital vrlo teško konkurira prije svega njemačkom, a onda i francuskom kapitalu u investicijama, tj. izvozu kapitala u periferne zemlje Europe. Svako dodatno smanjivanje samostalnosti tih zemalja, a time i onih minimalnih ograničenja širenju njemačkog i francuskog kapitala, jača poziciju vladajućih klasa tih zemalja. Istodobno, Britanija je još uvijek znatan izvoznik kapitala u svoje bivše kolonije, od kojih je pristajanje na njemačke planove "zbližavanja" neminovno udaljava. Sve to navodi (trenutno vladajuću) frakciju britanske vladajuće klase da daljnja federalizacija EU vodi položaju Britanije kao drugorazredne imperijalističke sile u odnosu na Njemačku. Britanski konzervativci zato su se prije nekoliko godina i formalno odvojili od Europske pučke stranke i pokušali pronaći saveznike među manjim zemljama unutar EU. No osamljenost Britanije prilikom potpisivanja ovog sporazuma jasno svjedoći o tome da je ona već u poziciji drugorazredne sile unutar EU.

Od britanske sudbine još je gora ona koja čeka zemlje europske periferije, od Irske do Grčke, koje ovakvim raspletom događaja ne padaju na razinu drugorazredne sile, nego čak i formalno na razinu kolonije. Pri tome ovdje nije riječ ni o kakvom poetskom pretjerivanju, jer po bilo kojoj definiciji, zemlja koja ne donosi vlastiti proračun više ni formalno nije samostalna. Sve je jasnije da ova kriza tjera kapital imperijalističkih zemalja na preslagivanja koja sve otvorenije negiraju demokraciju i samostalnost, pri čemu interesi radnika ulaze u sve jasnije proturječje s interesima tog kapitala.

• < Pred
• Slijedeće >