Svaki veliki grad pretrpio bi tešku štetu od potresa snage onog koji je uništio glavni grad Hatija 13. siječnja 2010, ali nije slučajnost da Port-au-Prince sada izgleda kao ratna zona. Velik dio devastacije koju je donijela ova najnovija i najrazornija katastrofa na Haiti je zapravo rezultat duge i ružne povijesti imperijalizma nad narodom Haitija. Zemlja je pretrpjela ogroman broj katastrofa. Mnogi su umrli u Port-au-Princu u potresu u lipnju 1770, te velikom potresu u travnju 1842. koji je ubio 10 000 ljudi samo u gradu Cap Haitienu. Uragani pogađaju otok često, najnoviji slučaj 2004. i opet 2008. Oluje u studenom 2008. poplavile su grad Gonaïves, te uništile većinu njegove krhke infrastrukture, ubijajući više od tisuću ljudi i uništavajući mnogo tisuća domova.

Potpuni opseg devastacije koju je izazvao ovaj potres neće se znati još nekoliko tjedana. Čak najosnovniji popravci trajat će godinama, a dugoročna šteta se ne može procijeniti.Međutim ono što postaje jasno je činjenica da će ovaj najnoviji udarac na Haićane uzrokovati još dulju povijest namjernog osiromašivanja i eksploatacije. Razrušeni Haiti bez stabilne vlasti predstavlja savršenu priliku za imperijalističku eksploataciju. Američka buržoazija već dugo vidi ovakve katastrofe kao šansu za preuzimanje kontrole nad tržištem, to jest onime što je od tog tržišta ostalo, te kao priliku da nametne pogubnu neoliberalnu politiku smetenom siromašnom narodu. Buržoazija zna da je to jedini način na koji će narod prihvatiti novu pljačku nad svojom imovinom. Ovakva doktrina ''šoka'', koja izrodila je Pinocheta i rusku oligarhiju, sada se seli na Haiti. Sličnim mjerama izgurala se privatizacija javnih stanova nakon Katrine, izbacivajući siromašne iz njihovih domova bez njihove suglasnosti, te se iskoristio azijski tsunami kao isprika da se obale oduzmu siromašnim ribarima i predaju zapadnim hotelskim konglomeratima.

Predsjednik Haitija René Préval već je prepustio kontrolu aerodroma u Port-au-Princeu američkoj vojsci, te su se zaredali incidenti u kojima avioni s humanitarnom pomoći nisu dobili dozvolu za slijetanje zato što je američka uprava ocijenila da su američki vojni transporti potrebniji. U nizu nevjerojatnih incidenata, dogodilo se i to da je avion s pokretnom bolnicom i deset kirurških timova “Liječnika bez granica” produžio do Dominikanske Republike, kako bi alternativnim pravcima bio prebačen do tisuća Haićana kojima je svaki izgubljeni sat mogao značiti razliku između života i smrti. Barack Obama se branio da SAD ne namjera ovladati zemljom, no obećanje pomoći Haitiju od 100 milijuna dolara (što je zapravo uvreda za sve žrtve potresa, ako uzmemo u obzir da je to desetina jednog postotka godišnjih američkih troškova na vojne operacije u Iraku i Afganistanu), te 10.000 vojnika koji su imali apsolutnu prednost pred svime ostalim, pa i pred ogorčenošću Haićana koji ne znaju zašto pomoć ne stiže, svjedočilo je drugačije.

Haiti se rutinski opisuje kao ''najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere''. To siromaštvo direktna je posljedica možda najbrutalnijeg sistema kolonijalne ekploatacije u svjetskoj povijesti, poduprijeta desetljećima neokolonijalne opresije.

Plemenita ''međunarodna zajednica'' koja se trenutno gura da pošalje svoju ''humanitarnu pomoć'' je najodgovornija za količinu patnje koju sada proživljava narod Haitija. Još od kad je SAD napao i okupirao zemlju 1915, svaki ozbiljniji pokušaj da se narodu Haitija omogući pomak (riječima bivšeg predsjednika Jeana-Bertranda Aristidea) ''iz apsolutne bijede u izdržljivo siromaštvo'' je bila nasilno spriječena od strane vlade SAD-a i njenih saveznika.

Aeistideova vlada (koju je izabralo 75% birača) je bila posljednja žrtva takvog upletanja, kada je bila svrgnuta od strane međunarodno sponzoriranog puča 2004, koji je ubio nekoliko tisuća ljudi i ostavio većinu populacije u pritajenom nezadovoljstvu.

Haiti je danas zemlja gdje, prema najpreciznijim procjenama, oko 75% populacije živi sa manje od 2 američka dolara na dan, a 56% - četiri i pol milijuna ljudi – živi sa manje jednog dolara na dan. Desetljeća neoliberalnih ''prilagodbi'' i imperijalističke intervencije spriječili su državu od ikakve mogućnosti da uloži u narod i regulira ekonomiju zemlje. Svjetski kapital i liberalna ekonomija osiguravaju da takva oskudica i nemoć ostanu budućnost života na Haitiju.

To siromaštvo i nemoć uzrok su cjelokupnog užasa koji sada potresa Haiti. Još od 1970-ih, neprestani neoliberalni napadi na haićansku poljoprivredu prisilili su desetke tisuća seljaka u pretrpana gradska predgrađa. Iako nema pouzdanih statistika, stotine tisuća Haićana danas živi neprijavljeno u katastrofalnom smještaju, često na nestabilnim mjestima blizu obezšumljenih klanaca. Količina ljudi koja živi u takvim uvjetima također je pogodovala opsegu katastrofe koju sada Haiti trpi.

Brian Concannon, direktor Instituta za pravdu i demokraciju u Haitiju, ističe kako su ti ljudi ''dospjeli tamo jer su njih ili njihove roditelje organizirano izbacili sa sela pomoću trgovinske politike, koja je posebno dizajnirana kako bi stvorila veliku radnu snagu koja je u predgrađima zatočena i stoga podložna ekstremnoj eksploataciji; te u pravilu ti ljudi nisu u mogućnosti priuštiti si smještaj otporan na potrese''. Mala manjina tih migranata ima dovoljno sreće da si priušti stalan posao za bijednih 1.75 američkih dolara na dan. Pored toga osnovna gradska infrastruktura poput vodovoda, struje, cesta je potpuno neadekvatna ili ne postoji. Mogućnosti države da se mobilizira u slučaju katastrofa je ravna nuli.

Međunarodna zajednica učinkovito vlada nad Haitijem još od državnog udara 2004. Iste zemlje koja sada šalju pomoć Haitiju su u zadnjih pet godina uporno glasale protiv proširenja UN-ove misije izvan okvira vojne prisutnosti. Prijedlozi da se dio tih ''ulaganja'' usmjeri prema smanjenju siromaštva ili razvoju poljoprivrede su bili odbijeni, potpuno u skladu s dugoročnim primjerom distribucije međunarodne ''pomoći''.

Iste oluje koje su ubile toliko ljudi 2008. pogodile su Kubu jednakom snagom, ali ubile samo četvero ljudi. Kuba je izbjegla najgore efekte neoliberlnih reformi i njena vlada je i dalje u mogućnosti da obrani narod od prirodnih katastrofa. Ako se zaista želi pomoći Haitiju u ovoj najnovijoj krizi onda treba uzeti u obzir i ovu usporedbu. Nevezano uz slanje humanitarne pomoći, treba se pitati što se može napraviti kako bi se potaknuo razvoj naroda Haitija i javnih institucija. Jedini ozbiljan način na koji se može pomoći Haićanima je borba protiv imperijalizma nad Haitijem i kapitala koji vrši eksploataciju nad njegovim narodom.