Prošlog je tjedna Vlada u hitnu saborsku proceduru uputila prijedlog izmjena Zakona o radu kojim se produžetak kolektivnog ugovora nakon njegova isteka ograničava na šest mjeseci. Tako više ne bi bilo automatskog produženja kolektivnog ugovora već bi otkazni rok, ukoliko se drugačije ne ugovori, trajao mjesec dana. Izmjenama članka 262. i 263. ZOR-a omogućilo bi se otkazivanje svih kolektivnih ugovora bez obzira da li su sklopljeni na određeno ili na neodređeno vrijeme. Mijenjao bi se i stavak 3. članka 79. čime se olakšava otkaz radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad ukoliko nema radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika.

To bi već bila druga izmjena ZOR-a u posljednjih šest mjeseci. Podsjetimo, novi Zakon o radu je prošao krajem prošle godine nakon igrokaza sindikata koji su organizirali prosvjed unaprijed osuđen na propast. Tako je bez ozbiljnijeg otpora prošao zakon kojim su se drastično smanjila prava radnika u korist kapitalista. Svi su se ti napadi na radnike, kao krizni porez, šestpostotno skidanje plaća zaposlenima u državnim službama i slična oduzimanja prava, događala pod izgovorom krize. Novo oduzimanje ranije izborenih prava se događa pod istim izgovorom. Vlada želi prikazati kako se izmjene donose zbog recesije, ali da to nije ništa čudno jer se slična rješenja provode u Europi. To su čiste besmislice koje jedva prikrivaju otvoreno ulizivanje Vlade kapitalistima. Naime, Međunarodna organizacija rada donijela je Deklaraciju o temeljnim načelima i pravilima pri radu prema kojoj sve države, bile one članice ili ne, moraju priznati ovu deklaraciju, a koju Vlada, ograničavanjem slobode ugovaranja, svjesno krši. Izmjenama ZOR-a postoji velika mogućnost da radnici izgube ugovorenu, višu razinu prava, odnosno sva prava iz radnog odnosa koja nisu uređena zakonom. Tako radnici mogu izgubiti prava poput uvećane plaće za noćni i prekovremeni rad, rad nedjeljom i državnim blagdanom, povećanje plaće za 0,5% po godini staža, naknadu putnih troškova, jubilarne nagrade, povećani broj dana godišnjeg odmora ovisno o godinama radnoga staža, regres za godišnji odmor, božićnicu, darove za djecu, naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, topli obrok, uskrsnicu, regres, terenski dodatak, dnevnice, naknade za odvojeni život, razne jednokratne pomoći (primjerice zbog dugog bolovanja), veće otpremnine, dužih otkaznih rokova, veće razine zaštite zdravlja i sigurnosti na radu i druga. Rezultat toga će biti smanjenje broja kolektivnih ugovora uz povećanje broja pravilnika o radu, koje jednostrano donose kapitalisti po principu "uzmi ili ostavi" čime su radnici prepušteni na milost i nemilost gazdi. Time se nakon protunarodnog Programa gospodarskog oporavka donose nove, još žešće mjere protiv radnika koje će obuhvatiti svih milijun i pol zaposlenih u zemlji. Kako ove mjere direktno idu protiv radnika, a vladajući ni na koji način nisu mogli umiriti svoje dojučerašnje saveznike sindikate, započeo je blagi otpor protiv izmjena ZOR-a. Sindikati su se odlučili za referendum. Tako će od 9. do 23. lipnja trebati sakupiti 450.000 potpisa, koliko zakon nalaže, za raspisivanje referenduma o tome da li su građani za "zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima". Crvena akcija smatra da je odabrana pogrešna metoda sindikata protiv izmjena ZOR-a koja samo ide na ruku Vlade i kapitalista. Sindikati, koji imaju oko 400.000 članova, trebali su pozvati svoje članstvo na generalni štrajk, kojemu bi se priključili i ostali radnici u Hrvatskoj, sve do ispunjenja jednog jedinog zahtjeva – odustajanja Vlade od izmjena Zakona o radu. No, sindikati su se odlučili za avanturu bez sigurnog ishoda. Zašto je to avantura, a ne organizirana akcija, pokazuju nam sindikati iz dana u dan. Referendumsko pitanje postavljeno je tako da Vlada, čak i da referendum uspije, može pronaći rješenje koje joj odgovara, a referendum ne škodi. U tu svrhu već su se aktivirali i koalicijski partneri. Osim toga, referendum je najavljen tek prije nekoliko dana što nije dovoljno za detaljnu pripremu da bi se ispunili svi zakonski uvjeti. Kako se potpisi se mogu skupljati jedino na za to predviđenim mjestima, dobivanje dozvola može potrajati onoliko koliko vladajući žele. Upravo ograničeni broj mjesta za skupljanje potpisa, uz lošu medijsku kampanju zbog koje većina građana Hrvatske niti ne zna za ovu inicijativu, dovodi do toga da ogroman broj ljudi, bilo zbog neznanja o kampanji, ili nedostupnosti štandova, neće moći potpisati peticiju. Za potpisivanje peticije potreban je velik broj volontera pa su sindikati, svjesni svojih slabosti i fijaska nakon tragikomičnog sindikalnog Prvog maja, tražili podršku svih, pa čak i raznih "celebrityja". Većina podrške je samo verbalna, a ne materijalna i ljudska. Tako referendum podržavaju razne udruge, stranke, crkve i pojedinci. Oporba licemjerno podržava referendum za koji su još nedavno rekli kako je neprovediv i kako je on čista floskula čime, dokazani protivnici radničke klase, samo žele dobiti političke bodove bez da išta daju zauzvrat. Tako su i neke sindikalne središnjice, do jučer sumnjale u uspjeh. Čak i da sindikati uspiju sakupiti potreban broj potpisa, referendum mora biti odobren od strane Sabora. Ako Vlada odustane u bilo kojem trenutku od prijedloga ili ga promijeni tada raspisivanje referenduma nema smisla, ako se ocijeni da je pitanje postavljeno pogrešno tada se zahtjev za referendumom odbacuje, a ako sve prođe u najboljem redu, referendum će se održati. Da bi uspio, na njega treba izaći polovica glasača, što je jedva ostvareno tek u drugom krugu posljednjih predsjedničkih izbora. Ako uzmemo u obzir da samo birača iz dijaspore, kojih se ovaj problem ne tiče, ima više od 400.000 tada to znači da se taj manjak mora nadoknaditi u Hrvatskoj što je gotovo nemoguće. Iz svega ovoga vidimo kako je izgledno da će ponovno borbom stečena prava radnika, biti izgubljena mlakošću sindikata bez obzira kako ova akcija završila. Sindikati, koji gotovo uopće više ne uživaju povjerenje radnika, financijski znatno oslabljeni, otvoreno priznaju da bez kolektivnih ugovora nemaju svrhe postojanja. Ovaj očajnički potez predstavlja s jedne strane golo preživljavanje, a s druge strane pranje ruku ukoliko izmjene zakona ipak prođu. Unatoč tome što su sindikati odabrali pogrešnu metodu protiv izmjena zakona, ne znači da je ona neostvariva. Dok god postoji šansa da ćemo tako uspjeti spriječiti izmjene zakona treba podržati peticiju za potpisivanje referenduma i pomoći sakupljanjem potpisa. Ukoliko vidimo da neće uspjeti sindikalna inicijativa, a oni sami ne objave generalni štrajk tada to mi trebamo napraviti sami organizirajući se u otporu protiv ujedinjene vladajuće elite i privatnog kapitala.