Posljednjih nekoliko dana možemo naići na stidljive izvještaje iz medija o ispoljavanju radničkog nezadovoljstva na ulicama diljem Europe. Dok se u Grčkoj radnici beskompromisno bore za svoja prava pritom ne zazirujući niti od sukoba niti od radikalnije borbe, gnjev i otpor prema uništavanju radničkih prava i standarda se širi. Španjolsku je ovih dana paralizirao generalni štrajk jer je vlada krenula u reformu zakona o radu. Trenutačno rad obustavljaju radnici transportnih poduzeća i javnog prijevoza što uzrokuje kolaps i neminovno privlači pozornost Zapaterove vlade koja polaže račune upravo onima koji se igraju sa životima tih radnika i koja bezobrazno beskrajno vrti demagogiju o teškoj situaciji, ne upirući prstom u uzroke te situacije, o nužnosti rezova i reformi koji bi eto bili samo kratkotrajni i to tako u nedogled.

Da bi štrajk ispunio svoj cilj potrebna je akcija velikog broja stanovništva, potrebna je klasna solidarnost. U Španjolskoj su se štrajku priključili i radnici u zdravstvenom sektoru, radnici na benzinskim postajama, na televiziji te u državnim službama. Promjene koje se odnose na zakon o radu omogućit će poslodavcima mnogo lakše otpuštanje radnika te će drastično smanjiti otpremnine. Uspjeh ovoga štrajka ovisit će upravo o odlučnosti radnika i o spremnosti drugih da im se pridruže i da obrane svoja dugogodišnja prava  koja buržoazija ruši kao kulu od karat kad god joj prismrdi pad profita. Također problem koji predstoji je i sindikalna birokracija koja će u ključnim trenutcima, ako ovaj štrajk ozbiljno uzdrma državu, krenuti u pregovore u zatvorenim sobama, dijaloge bez šanse da radnici doznaju za njih, a kamoli da sudjeluju u njima, a sve parole će padati u vodu. Takav razvoj događaja je itekako poznat seljacima u Hrvatskoj kada su blokirali ceste početkom ožujka. Svako iskustvo, svako kaljenje radničke klase, dobiveno u borbama je od istinskog značaja. Kako li smiješno i nakaradno zvuči kada Zapaterovu vladu nazivaju socijalističkom pogotovo u trenutcima kada se neoliberalne mjere besramno provode. Da je europska „ljevica“ izgubila svaki doticaj s radničkom klasom i više je nego očito, a zbog toga sva simbolika koja je jedini razlog da ju se naslovi kao „lijevu“ dobiva posprdno i bezvrijedno značenje. Radnici izlaze na ulice i u Italiji, Francuskoj, uvjereni smo da se i u drugim zemljama bijes raste, da polako dolazi do mobilizacije radničke klase (primjer je i referendum u Hrvatskoj) koja će morati krenuti u odlučan otpor ovom zlu da bi barem zadržala elementarna prava jer pohlepna buržoazija na ovome neće stati, a trka za profitom će se i dalje odvijati na našim leđima.