Ako se pojam političke borbe za socijaldemokrata[1] poklapa s pojmom "ekonomske borbe protiv poslodavaca i vlade", prirodno je očekivati da će se za njega pojam "organizacija revolucionara" manje ili više poklapati s pojmom: "organizacija radnika". I to se zaista događa, tako da mi, razgovarajući o organizaciji, ispadamo doslovno ljudi koji govore raznim jezicima. Sjećam se kao danas, na primjer, razgovora s jednim dosta dosljednim ekonomistom, koga ranije nisam poznavao. Poveo se razgovor o brošuri: "Tko će izvršiti političku revoluciju?", i mi smo se brzo složili da je osnovni nedostatak brošure — ignoriranje pitanja organizacije.

Proleterska organizacija koja se, kao ukupni izraz radničke i seljačke mase, centralizira u središnjim uredima Konfederacije rada, prolazi kroz ustavnu krizu, po svojoj prirodi sličnu onoj krizi u kojoj se uzalud koprca parlamentarna država. Ta kriza je kriza vlasti i suvereniteta. Rješenje jedne je rješenje druge, jer, rješavajući problem želje za moći u okviru svoje klasne organizacije, radnici će dati sve od sebe da stvore organsko ustrojstvo svoje države i pobjedonosno će je suprotstavljati parlamentarnoj državi.

Kapitalistička koncentracija, koja je određena načinom proizvodnje, stvara odgovarajuću koncentraciju ljudskih radnih masa. U toj činjenici treba tražiti porijeklo svih revolucionarnih teza marksizma, treba tražiti uvjete novih proleterskih navika, novog komunističkog poretka, predodređenog da zamijeni buržujske običaje, kapitalistički nered koji je proistekao iz slobodne konkurencije i klasne borbe.