7. studenog 1917. dogodio se prevrat koji se kasnije nazvan Oktobarskom revolucijom. Nazvan je tako jer je u tadašnjoj Rusiji još vrijedio stari julijanski kalendar prema kojem je još bio mjesec listopad (oktobar). Taj prepad na institucije prijelazne vlade nije bio spektakularna bitka (takve bitke će uslijediti kasnije) ali je bio revolucija u tome što je umjesto nedemokratske Prijelazne vlade vlast predao sovjetima – institucijama samoorganiziranog naroda. Tim činom potpuno je promijenjen karakter vlasti i način na koji se donose odluke o stvarima koje se tiču svih. Oktobar se dogodio u doba Prvog svjetskog rata u kojem je Rusija bila važna sudionica. Uloga koju je carska vlada sebi namijenila u tom ratu toliko ju je iscrpila da se vlast praktički raspala nakon čega ju je zamijenila Prijelazna vlada bivših opozicionara. Međutim, osim pada carizma, još se jedna velika promjena dogodila na političkoj sceni Rusije, a to je ponovna aktivnost sovjeta koje su ruski radnici stvarali i u ranijim pobunama. Sada su ta masovna tijela postala moćni faktor u kojima je narod aktivno sudjelovao i u koje je imao puno povjerenje. Tako su stvorena dva centra vlasti: Prijelazna vlada i sovjeti, što u početku nije stvaralo velike probleme pošto su sovjeti podržavali Prijelaznu vladu. To se uskoro promijenilo.

Iako je odaziv na izbore za Europski parlament gotovo u svim zemljama jako nizak, a rezultati nisu nužno analogni onima na izborima za nacionalne parlamente, europski izbori su ipak jedinstvena prilika da se na razini EU vide neke političke tendencije, stabilnost sistema i stanje sukoba među različitim frakcijama buržoazije. Tako bi i analiza zadnjih EU izbora, održanih od 4. do 7. lipnja, trebala dati neki uvid u političke odnose u EU, te do koje mjere je na njih utjecala aktualna kriza kapitalizma. Ovdje je važno reći da su zbog krize već ranije pale vlade Latvije i Islanda (koji nije u EU), a osim u ovim zemljama, došlo je i do masovne pobune u Grčkoj. Osim krize, izborni period je obilježio i pokušaj uvođenja tzv. Lisabonskog ugovora koji, uz čvršće povezivanje Unije, predviđa niz neoliberalnih reformi. Taj ugovor (i njegovi neuspjeli prethodnici) su predmet sukoba zbog očitog protivljenja većine u nekim zemljama i agresivnog forsiranja njegovog prihvaćanja od strane EU birokrata. Ukratko, u trenucima krize kapitalizma, EU birokracija se nalazi u pola neoliberalne reforme. Odnosno, u trenucima slabosti sistema mora nastaviti ofenzivu sistema što je dovodi u situaciju povećane izloženosti. To je onaj moment koji ove izbore čini posebno zanimljivima.