Srednja klasa na ulici

Godinu dana nakon zadnjeg velikog prosvjeda u Hrvatskoj opet su se okupili ljudi koji zahtijevaju promjene u obrazovanju. A njih očito nije malo. Barem 30.000 ljudi je jučer bilo na ulici. Dobra stvar je da je jučerašnji prosvjed bio odgovor marševima mračnjaka Željke Markić. Što ta ekipa želi to već dobro znamo. Markićkin plan je čvršća kontrola i jačanje starih institucija poput Crkve da bi se lakše provele antisocijalne mjere i srezala prava radnika. Tko ne vjeruje neka pažljivije pročita njezine programe, a ne samo sluša što ona priča na TV-u. Njezini sljedbenici možda misle da uspostavljaju vjersku državu u kojoj će sve biti dobro, barem za odabrane, ali zapravo uglavnom rade u korist svoje štete. Nastavi čitati

Naxalbari – 50 godina pobune

Oružani ustanak u selu Naxalbari od prije 50 godina temelj je revolucionarnog pokreta u Indiji. Indijski revolucionari se u čast tog događaja nazivaju naksalitima i najveća su prijetnja indijskom režimu. Od zahtjeva za zemljom ovaj ustanak se razvio u politički pokret čiji se utjecaj danas rasprostire na tisuće kvadratnih kilometara. U zemlji koja razvija vlastiti svemirski program milijuni ljudi su polupismeni, gladni i bez minimalnih sredstava za život. Indija se voli nazivati najvećom demokracijom na svijetu iako i dalje postoji kastinski sustav zbog kojeg su ljudi u ropstvu. Nastavi čitati

Prvi maj u Slavonskom Brodu

Za našu grupu Međunarodni dan rada je jedan od glavnih događaja godine. To nije zato što patimo na neke povijesne datume, nego zato što je to dan u kojem se više nego druge dane radnici mogu osjećati ponosnima na svoju klasu i bijesnima zbog svog položaja. Čak i oni kojima inače fali klasne svijesti se na Prvi maj sjete da se imaju pravo pobuniti. Nažalost, za razliku od drugih zemalja, Hrvatska više nema tradiciju borbenog Prvog maja. Ta je tradicija nestala zajedno s radničkim pokretom i revolucionarnim organizacijama koje su nužne za uspješnu radničku borbu. Nastavi čitati

Potapanje broda luđaka

Prema informacijama kojima nas već danima maltretiraju mediji, nekoliko birokrata koji kao formalna hrvatska vlada provode interese kapitala u ovoj zemlji se međusobno posvađalo. Crvena akcija ovom prilikom izražava potpunu nezainteresiranost za pitanja tko je glasao za smjenu kojeg ministra a tko nije i hoćemo li imati novu parlamentarnu većinu ili nećemo. Rad ove vlade, kao i onih prije nje, sastojao se isključivo od ispunjavanja zadataka koje su joj propisale institucije međunarodnog kapitala poput Europske unije ili Međunarodnog monetarnog fonda, a koji su svi redom išli protiv interesa radničke klase i velike većine naroda u Hrvatskoj. Idiotskim umišljenim frazama o tome kako jedna ili druga strana “spašava nacionalne interese” svatko normalan se može samo smijati. Samo ljudima cijepljenim od kontakta s realnošću se može činiti da budućnost zemlje ovisi o tome hoće li identičnu antiradničku politiku provoditi Plenković, Grmoja, Bernardić ili neki četvrti slični ograničeni birokrat. Ako raspad njihove vlade išta doista pokazuje, to je da njihove međusobne smjene i postavljanja nemaju nikakve veze sa životom stanovnika ove zemlje. Za njih 200, njihove pozicije su jedina važna politička tema. Za nas ostale, sve drugo je važnije od toga na koju će stolicu koji od njih smjestiti svoju guzicu. Za njih, politička borba se odvija u hodnicima na Markovom trgu gdje se dijele pozicije. Za sve nas ostale, borba je kao i uvijek na radnom mjestu i na ulici, a protiv njihovog bolesnog sistema.

Jedino ulicom – jedino revolucijom!

Linija ★ 22 // Aerodrom / Agrokor / Dividende / Srbija / DTR

SKUPI AERODROM ZA PRIVATNU KORIST

aerodrom“Nova vrata Hrvatske, impresivno zdanje koje odiše Europom 21. stoljeća”. Tim riječima je premijer Andrej Plenković opisao novi putnički terminal Zračne luke “Franjo Tuđman”. No, kada se pročitaju dostupni dijelovi ugovora o gradnji i kada se analizira cijeli projekt, dolazimo do zaključka kako terminal odiše jedino – muljažama. Uz zagrebački aerodrom, u regiji su u koncesiju dati aerodromi u Skoplju, Prištini i Ohridu. No, Zagreb je potpisao uvjerljivo najštetniji ugovor! Koncesija je za trećinu duža nego u Skoplju ili Prištini, terminal je za manje putnika, a uz to je puno skuplji. Što je najgore od svega, Zagreb dobiva manju koncesijsku naknadu od svih njih iako ima veći promet! Cijeli natječaj je provođen užasno sporo i po jako sumnjivim uvjetima. Najprije su postavljeni bitno povoljniji uvjeti za državu i tada je ostao samo jedan ponuđač koji je te uvjete prihvatio. No, naknadno su u ugovor stavljena dva aneksa koji su promijenili cijelu situaciju i preko noći je ugovor postao jako štetan za državu, a povoljan za koncesionara (francuski konzorcij ZAIC). Naime, koncesionar je na kraju ishodovao klauzulu jamčenog minimalnog prometa tako da u slučaju smanjenog broja putnika država mora namiriti razliku i pad prihoda. Koncesionar je uspio poskupiti projekt s planiranih 195 na čak 365 milijuna eura, a što je nevjerojatnije, sam kapacitet i veličina terminala smanjena je za trećinu od originalnog plana. Aneksom 2 Vlada je dozvolila da koncesionar niti ne plaća naknadu u slučaju potpune neprofitabilnosti poslovanja i to čak 3 godine. Što smo na kraju dobili? ZAIC je nekoliko puta podignuo aerodromske takse, cijenu parkiranja koja je sada 27 kuna na sat vremena. Podignuo je sigurnosne takse za 115 posto, te mnoge druge troškove prijevoznicima i putnicima. Ukratko dobili smo povećanje cijena za lošiju uslugu. Vjerojatno vam je ovaj primjer dobro poznat jer je i dio autocesta dan u koncesiju. Na dionici Zagreb-Macelj, koncesionar također ima zagarantiran prihod koji država jamči. To rezultira poskupljenjem cijena jer je koncesionaru u interesu da je promet što manji, jer su automatski manji troškovi za održavanje. Funkcija aerodroma i cesta ne smije biti izvlačenje novaca i punjenje budžeta stranih privatnih kompanija. To je javno dobro koje bi moralo biti dostupno svima. Stoga hitno treba zaustaviti svaki pokušaj daljnje privatizacije i koncesije jer koristi od toga imaju jedino strane multinacionalne kompanije i podmitljivi političari koji ispunjavaju sve njihove želje.

PROPAST AGROKORA

todoricČak ni vlada pod djelomičnom kontrolom donedavno najbogatijeg Hrvata Ivice Todorića, ni mediji pod njegovim pritiskom više nisu mogli sakriti da će Agrokor kao najveća domaća kompanija propasti. Što to znači za nas, obične ljude, koji ionako odavno mrzimo Todorića? Za početak, sigurno je da ćemo dugove koje je napravila kompanija i njezina uprava mi platiti, odnosno da će je spašavati država. To je postalo jasno osobito kroz tzv. Lex Agrokor. Dok je nekolicina tajkuna zarađivala ogromne novce na Agrokoru, onda su nam govorili da država ne može prisiliti vlasnike da spuste cijene ili bolje plaćaju radnike. Sada kada su ti isti tajkuni upropastili i firmu i dobar dio domaće prehrambene industrije, sad odjednom nema nikakvih prepreka da država upravlja privatnom kompanijom, ali još uvijek za privatnu, a ne javnu korist. Između ruskih banaka, domaćih tajkuna, zapadnih konzultanata i vladinih upravitelja više nitko ne zna tko zapravo kontrolira tvrtku. Ali to nije ni važno, jer ionako svi ti lešinari imaju identičnu viziju restrukturiranja. Osim što će prvo spašavanje naplatiti nama, ionako mizerni uvjeti rada u toj kompaniji dodatno će se srozati, ako je to uopće moguće, kako bi se “uštedjelo” preko leđa onih koji najviše rade i najmanje primaju, dok će se gigantske plaće za nesposobne uprave zadržati. Na kraju će Agrokor, kao domaća kompanija koja je uz obilnu državnu pomoć progutala skoro cijelu domaću prehrambenu industriju, podijeliti na dijelove i rasprodati stranim kompanijama. To su već najavile ruske banke koje bi zbog dugova prema njima mogle postati privremeni vlasnici. Slično kao kod prodaje Dukata, tko god kupi dijelove Agrokora (vjerojatno neka zapadna kompanija), zadržat će samo brend, a ugasiti većinu proizvodnje i otpustiti većinu radnika. Sve to samo je posljednji čavao u lijesu domaće industrije. Kapitalizam koji je obećavao da će nas sve učiniti bogatima na kraju nam je oduzeo sve. Nama preostaje još samo da raskidom s diktaturom kapitala započnemo svoju obnovu i izgradimo ekonomiju i politiku za radnike i za narod, umjesto one za strane kompanije i domaće tajkune. Čim prije, tim bolje.

KAKO NAS PLJAČKAJU

zabaRekli su nam još početkom godine da je kriza završila. Mi to nismo osjetili na većim plaćama ni na manjim cijenama, niti smo na bilo koji način počeli živjeti bolje. Dapače, završila kriza ili ne, mi smo izgleda u istim govnima, u istom siromaštvu i nema neke naznake da će stvari biti bolje. Ali kriza očito je završila, barem za neke. Pokazali su to izvještaji zagrebačke burze posljednjih mjeseci u kojima se vidi da je dobar dio firmi počeo isplaćivati dividende. To znači da su vlasnici firmi počeli zarađivati puno više i da se više ne boje za svoje ogromno bogatstvo. Do kraja svibnja bi iz tvrtki vlasnicima trebale biti isplaćene čak 2,8 milijarde kuna. To znači da taj novac neće biti uložen u proizvodnju, proširenje kapaciteta itd., nego da će se potrošiti na idiotsku luksuznu robu za one koji kao da žive na drugom planetu u odnosu na svoje radnike. Da stvar bude gora, većina tih novaca se uopće ni na koji način neće potrošiti u Hrvatskoj. Skoro 90% od tih 2,8 milijardi odlazi u Njemačku, Italiju i Austriju. Svi ti novci ovdje zarađeni na našem radu zapravo će financirati ekonomije zapadnih zemalja. To nije ništa slučajno, nego je logična posljedica privatizacija, za koje su nam godinama govorili da vode prema boljoj budućnosti. Dobar dio tih dividendi otpada na Zagrebačku i Privrednu banku te HT, kompanije koji su svojevremeno praktički poklonjene strancima, a za čije monopolističke usluge sada plaćamo višestruko skuplje cijene nego na Zapadu. Sve to skupa zapravo je najobičnija pljačka Hrvatske (slično kao što se događa u svim siromašnijim zemljama) a koja garantira da će siromašni ostati siromašni, a bogati postati još bogatiji. A gdje su cijelo to vrijeme lažni domoljubi, oni koji dok se zemlja pljačka proganjaju Srbe i pedere, love sotone i masone i uz to mašu njemačkim i američkim zastavicama? U mišjoj rupi! Svi ti domaći desničari su samo korisni idioti kapitala, koji dijele običan narod, a sve to za interese onih koji žive na grbači tog istog naroda. Interesi Hrvatske su prije svega u ekonomskoj ravnopravnosti naroda i zemalja, a ne u maltretiranju manjina koje provode neprijatelji naroda. A te ravnopravnosti ne može biti bezn uništavanja diktature kapitala zajedno s njezinim korisnim idiotima.

PROSVJEDI U SRBIJI

srbijaNi vlast ni opozicija u Srbiji, ni njihovi zajednički strani gospodari, ne mogu shvatiti što se događa. Gazda tamošnje političke scene i glavni pijun imperijalizma u Srbiji Aleksandar Vučić je prije samo nekoliko tjedana uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima. Odmah zatim, deseci tisuća ljudi počeli su prosvjedovati na ulicama. Drugim riječima, ljudi koji nisu imali za koga glasati na izborima, među svim tim identičnim govnarima, sada su svoj stav o sistemu izrazili na prosvjedu. Vučić je najpopularniji političar u Srbiji, ali to više govori o mržnji naroda prema političarima, nego o popularnosti Vučića. I trenutno stvarno nema nikoga da ga zamijeni, ali i to dosta govori o tome koliko je demokratska ta “parlamentarna demokracija”, odnosno diktatura kapitala koja se skriva iza uvijek nepoštenih izbora. Izbora koje diktiraju kontrola nad institucijama i veze kandidata s buržujima. Ali ako ne mogu imati drugu vlast, što žele ti prosvjednici? Možda i ne znaju što žele, ali to ne znači da nemaju razloga da se bune. Jer iza Vučićeve “stabilnosti” i pohvala koje jednako dobiva iz Berlina, Washingtona i Moskve krije se politika u korist kapitala, koja je spremna žrtvovati radnike u Srbiji. Pod parolom privlačenja stranih investicija, Vučić pokušava radničku klasu pretvoriti u prosjake, u očajnike koji su spremni za mizernu plaću slomiti svoja leđa i svoje ruke da bi svog stranog gazdu učinili još bogatijim. Ta očajna pozicija u koju Vučić i njegovi gospodari tjeraju stanovništvo Srbije je sigurno glavni razlog i straha i nezadovoljstva u toj zemlji. Iako to nije uvijek nužno vidljivo. I kad prosvjeduju, većina se ne može politički izraziti osim jezikom sistema: oni traže smjenu ovog ili onog političara, donošenje ovog ili onog zakona… Kao da je narod na ulicama parlamentarni birokrat, a ne sila demokracije. To što je volja naroda ugašena jezikom birokracije je i posljedica i cilj ovog sistema. Danas u Srbiji, kao prije tri godine u Bosni i prije šest godina u Hrvatskoj narod zna što ne želi, a to je ovaj sistem. Ali još uvijek ne zna što želi. Ta je situacija posljedica izostanka revolucionarne organizacije, socijalističkog i radničkog pokreta koji jedini može biti sredstvo stvarne promjene.

NEMA VIŠE “PAMUČNOG DIMNJAČARA”

dtrPrivatizacija je donijela kraj još jednom tekstilnom gigantu. U veljači je ugašena proizvodnja u DTR-u, a radnice su poslane na burzu. Gašenje jednog od najvećih tekstilnih brendova u Hrvatskoj nije dobilo niti minimalnu medijsku pažnju. Da DTR više ne postoji moglo se zaključiti tek po zatvaranju preostalih dućana u Zagrebu. Radnice su nam samo posvjedočile da su ih vlasnici periodično otpuštali kako bi slomili otpor. Nakon što su se za siću dočepali DTR-a 2013. novim vlasnicima, Cariću i Nobilu, očito nije bilo bitno zadržati proizvodnju. Od kada je DTR privatiziran početkom devedesetih smanjivao se broj radnica, pogoršavali su se radni uvjeti, izvlačili su se novci, prodavala nekretnine itd. Posljednjih 25 godina radnice DTR-a pamte po brutalnoj eksploataciji koju im je donijela privatizacija dok mi moramo pamtiti njhovu borbu u najtežim trenutcima dok su bile bez plaće. Iako malobrojne i prepuštene same sebi tada su hrabro odlučile štrajkati i marširati po Zagrebu. Sudbinu sličnu DTR-ovoj iskusilo je na tisuće radnica u tekstilnoj industriji koje su nakon privatizacije preko noći završavale na ulici. Ogromni radnički potencijal za obranu od privatizacije ostao je tako neiskorišten. Na nama je da se opet organiziramo i stvorimo novu frontu kako bismo pružili otpor napadima kapitala i vratili sredstva za proizvodnju u naše ruke.

Za proleterski feminizam!

8mart17Neprijateljski i eksploatatorski odnos kapitalističkog sistema prema ženama najjasnije je vidljiv baš na Dan žena. Može se činiti ironično, ali zapravo, vrlo je logično da sistem koji mrzi žene nakaradno izobličuje praznik koji slavi snagu i borbenost potlačenih žena – radnica. Nastavi čitati

Linija ★ 21 // Teroristi / Poskupljenje / Podravka / Francuska

NJIHOV TERORIZAM I NAŠE SLOBODARSTVO

teroristiSada je i službeno objavljeno ono što se od ranije znalo: Hrvatska već pet godina sudjeluje u ratu u Siriji tako što naoružava jednu od strana. U tom je poslu Hrvatska navodno zaradila milijune dolara. Ali nije zaradila Hrvatska, niti njezini stanovnici imaju išta od te trgovine. Zaradili su mešetari tuđom nesrećom. I to nije ono najgore. Jer naše oružje nije išlo bilo kome. Išlo je vehabijskih grupama koje podržava Saudijska Arabija, išlo je koljačima i sjekačima glava, išlo je progoniteljima kršćana i drugih manjina na Bliskom istoku. Istovremeno, razne tajne i javne službe Hrvatske su više puta maltretirale našu organizaciju pod lažnim optužbama za “kontakte s teroristima”. A zašto? Zato što smo zajedno s demokratima i revolucionarima u Izraelu i Palestini govorili protiv segregacije i izraelskog državnog nasilja. Zato što smo stali u obranu onih koji se bore protiv turskog satrapa Erdogana i njegovog genocida protiv Kurda. Zato što smo u Siriji podržavali upravo one snage – kurdske jedinice – koje se najefikasnije bore protiv terorističkih koljača koje su hrvatske vlade (i lijeva i desna) naoružavale. Oni su težnju za slobodom, za ravnopravnost i pravdu nazvali terorizmom, a razne mesare i ubojice cijelih naroda nazivaju svojim partnerima. Ako se hrvatske vlasti i njihovi žandari hoće boriti protiv terorizma najbolje bi im bilo da se raspuste. Između našeg slobodarstva i njihovog terorizma stvarno nema ništa zajedničko.

KOGA VI MULJATE?

poskupljenjaProšli mjesec mediji su javili da će poskupjeti plin. Malo nakon toga saznali smo da će poskupjeti struja, a onda i cestarine. Kad te tri stvari poskupe svi znaju što slijedi: poskupljuje i sve ostalo. Prijevoznici od potrošača naplaćuju više cijene prijevoza, a i usluge poskupljuju zbog više cijene energenata. Ukratko, ne piše nam se dobro. I kad se činilo da bi ljudi zbog toga mogli s pravom poludjeti, vlada se uplašila pa počela glumiti da se svom silom bori protiv poskupljenja, a onda se na kraju pohvalila i da ga neće biti. Ali samo naivni mogu misliti da će to potrajati iza lokalnih izbora. Jer nakon što se ti izbori odrade, ni vladi baš neće biti osobito stalo do poskupljenja. U toj cijeloj priči još se jedna stvar prešutjela – zašto bi išta uopće poskupljivalo? Prvo se muljalo o nekakvim vremenskim uvjetima i europskim tržištima. Ali na kraju je postalo jasno da se radi o liberalizaciji tržišta energentima. Zbog pritisaka europskih država, vlada mora puštati velike kompanije da distribuiraju plin i olakšati im da distribuiraju struju. Te kompanije zapravo ne rade ništa osim što skupljaju pare. Proizvodnja i infrastruktura ostaju državni i mi ih zapravo plaćamo. A strane kompanije samo fiktivno kupuju struju i plin od državnih tvrtki, a onda ih preprodaju potrošačima. U biti liberalizacija znači samo dodavanje jednog bespotrebnog aktera u proces distribucije energenata koji puni svoje džepove na naš račun. Cijene plina i struje se svugdje u svijetu reguliraju političkim odlukama i one nisu pale s Marsa. To što vlada hoće da energenti poskupe je njihov poklon stranim kompanijama. Na naš račun.

PRIVATIZACIJA JE PLJAČKA

podravkaPodravka je jedna od najvećih kompanija u Hrvatskoj koja donosi velike profite i uvijek je bila mamac za svaku stranku na vlasti. Kako se vlast promijenila, HDZ je stavio svog čovjeka na čelo. Razlog te promjene možemo tražiti u mogućoj privatizaciji Podravke. Uz mirovinske fondove, država ima najveće udjele u vlasničkoj strukturi i još krajem prošle godine Podravka je skinuta s popisa strateških kompanija. Nakon velikog pritiska javnosti, o daljnjoj privatizaciji nije se više pričalo, no nakon što je Emil Tedeschi javno izrazio želju za kupovinom Podravke, dovođenje novih podobnijih kadrova sada dobiva smisao. Tedeschi je postavio uvjet za kupnju, a to je da se država u potpunosti makne iz vlasničkog udjela Podravke. Koliko god kriminalno i suludo bilo prodavati kompaniju koja donosi profit od nekoliko stotina milijuna kuna, promjena nadzornog odbora mogao bi biti prvi korak u tom pravcu. A kako izgleda privatizacija možemo vidjeti na primjeru Badela 1862. Još jedna devastirana firma koja je služila samo za ubacivanje stranačkih kadrova i izvlačenje profita. Badel baš kao i Podravka ima velike tržišne potencijale, stoga ne čudi da je zaprimljeno nekoliko ponuda za otkup njihovih dionica. Umjesto da se pokrene proizvodnja, tvrtka je praktički dekretom darovana dalje. Iako je bilo boljih ponuda, prihvaćena je ona tvrtke čiji je vlasnik HDZ-ovac Ante Raspudić. On je sredstva za to dobio je od Tedeschijeve Atlantic grupe i državne Poštanske banke. Sada je jasnije i kako Tedeschi može uvjetovati da se država makne iz vlasničkog udjela Podravke. On naprosto traži vraćanje usluge. Podravka će ga koštati par desetaka milijuna kuna uloženih sa strane. Sitnica za tvrtku vrijednu milijarde kuna. Ova dva primjera su najbolji pokazatelj kolika je premreženost privatnog kapitala i visoke politike. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacija Podravke bila bi krunski dokaz za to. Rješenje je samo jedno. Ne smije se dopustiti nikakva privatizacija, tvrtke ne mogu služiti samo za gomilanje dobiti, one moraju služiti i cijeloj zajednici, kako kroz radna mjesta, tako i kroz finalne proizvode. Podravka i Badel ne smiju biti igračke za trgovanje između kriminalaca iz vlasti i kriminalaca iz privatnog biznisa!

PREZRENI NA SVIJETU

francDaleko od očiju kamera i interesa medija, prošlih su tjedana opet gorjela pariška predgrađa u kojima žive najpotlačeniji i najviše eksploatirani dijelovi francuske radničke klase. Povod je još jedan nekažnjeni zločin policije prema lokalnom stanovništvu. Četvorica policajaca su jednog mladića brutalno prebili i silovali pendrekom, a pravosuđe je opet zaštitilo policajce. Na prosvjede lokalnog stanovništva francuska država je reagirala jedino kako zna: suzavcem, uhićenjima i prebijanjima. To nije moglo zaustaviti prosvjede. Nakon predgrađa, pobunile su se i škole. Pariški srednjoškolci oslobodili su 28 svojih škola i zabranili predstavnicima države pristup u njih. Kasnije su se zajedno okupili na velikim demonstracijama na istoku grada. U isto vrijeme, u Nantesu na zapadu zemlje, sindikati i revolucionari su iz svog grada htjeli izbaciti predstavnike fašističke stranke Nacionalne fronte. I ovog puta policija je spasila fašiste i napala narod koji ne želi da to smeće truje njihove ulice. Dva događaja nisu nimalo slučajna. Na njima je država još jednom pokazala na kojoj je strani. Rasistička policija brani svoje rasističke političare, rasističko sudstvo oslobađa policiju i kažnjava pobunjeni narod. To je standardni način na koji se sve institucije sistema odnose prema najpotlačenijem stanovništvu – kombinacijom rasizma i klasnog prijezira protiv kojih je svaka pobuna opravdana.

Linija ★ 20 // Vojni rok / HT / Studentski rad / Izrael

NACIONALISTI NA OTPUSTU

vojskaJedan od glavnih problema HDZ-a uvijek je bio kako spojiti njihovo domoljublje na riječima s neprestanim izdajama narodnih interesa na djelu. To su uglavnom radili na isti način: malo privatizacije strateških poduzeća stranim kompanijama uz mito, pa malo priče o srpskoj prijetnji. Red otkaza, pa red razbijanja ćiriličnih ploča kao ispušni ventil za otpuštene. Sve najgore zločine HDZ-a protiv zemlje i naroda uvijek su pratile domoljubne pjesme na tamburici. Slično je i sada. Istovremeno kada su najavili da će po modelu pljačke Ine upropastiti i HEP, hadezeovci su obećali da će Hrvatska postati velika regionalna vojna sila tako što će ponovno uvesti obavezni vojni rok. Ideja obavezne vojne obuke za svakog stanovnika nasljeđe je jednog drugog vremena, kada se vjerovalo da samo naoružani narod može efikasno obraniti zemlju. Danas su elite u stalnom strahu od naroda, pogotovo ako bi bio naoružan. Ukidanje vojnog roka bilo je dio pripreme Hrvatske za ulazak u NATO, kada se zaključilo da više nema potrebe da narod brani svoju zemlju. Profesionalna vojska, regrutirana od siromašnih koji nemaju alternativu osim da kruh potraže kao vojnici, sada je trebala služiti kao topovsko meso u američkim i europskim okupacijama dalekih zemalja gdje bi naša sirotinja trebala pucati po drugoj sirotinji (npr. u Afganistanu) za interese bogatih. To nije politika samo HDZ-a nego i svih ostalih stranaka. Naravno, najava vraćanja vojnog roka ne znači nikakvu promjenu te politike. Ovi na vlasti jako dobro znaju da nemaju ni novaca ni kapaciteta ni interesa da ikoga obuće za bilo što. Zato su i predložili nekakve “ljetne kampove” bez da su uopće smislili što bi ljudi u tim kampovima radili. To je znači samo predstava za narod, još jedna iluzija nacionalizma. Nikog između ostalog ne čudi da su najveći domaći “militaristi”, poput premijera ili predsjednika Sabora, odbili služiti vojni rok kada je on još postojao.

KAKO FUNKCIONIRA KAPITALIZAM?

ht-dtHrvatski telekom (HT) koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma (DT) kupuje Crnogorski telekom koji je u vlasništvu Deutsche telekoma od Mađarskog telekoma koji je također u vlasništvu Deutsche telekoma. Na prvu zaista zvuči suludo, no iza toga stoji jako dobro proračunat plan. Dakle, evo kako kapitalizam funkcionira kada ovo prevedemo: Hrvatski telekom generira veliku dobit, a s obzirom na porez na dobit i velike troškove čuvanja depozita, DT-u (odnosno HT-u) se više isplati “prati” novac kupujući obveznice DT-a ili kupovati druge telekomunikacijske firme nego imati skupi “mrtvi kapital”. Tako je HT prvo kupio obveznice DT-a u iznosu od 125 milijuna eura, a nakon toga Crnogorski telekom za 123,5 milijuna eura. Deutsche telekom je tako u dva poteza izvukao preko 2 milijarde kuna i nemaju obvezu plaćanja dividende ostalim dioničarima Hrvatskog telekoma. Prilikom prodaje Hrvatskog telekoma upravo je isplata dividende bila jedan od argumenata zašto je i privatnik bolji vlasnik od države. Osim što tobože bolje upravlja imovinom, i svi manji dioničari će svake godine dobivati velike dividende tako da novci neće odlaziti ne samo iz Hrvatske, nego neće odlaziti ni iz kućanstava! HT je najavio da će se i dalje širiti i najavio preuzimanje Makedonskog telekoma tako da politiku izvlačenja dobiti iz Hrvatske u Njemačku možemo očekivati i dalje. Država je tako zakinuta za milijune neplaćenog poreza, svi manji dioničari su zakinuti zbog neisplate dividende, a po podacima Hrvatska je zadnja po kvaliteti telekomunikacijskih usluga u Europskoj uniji tako da građani jako skupo plaćaju najnekvalitetniju uslugu u Europskoj uniji. Preciznije, usluge plaćamo duplo skuplje, prosječno 2,5 posto bruto plaće odlazi na telekomunikacijske usluge u odnosu na 1,3 posto u EU. Nakon šopinga od 2 milijarde kuna, Hrvatski telekom je šparati odlučio na svojim radnicima. Treću godinu za redom na početku godine podijeljeno je oko 500 otkaza. S obzirom da firma ostvaruje veliku dobit zaista nema niti jednog razloga otpuštati radnike osim neograničene pohlepe. Privatizacija HT-a može poslužiti kao krunski dokaz kako je svaka privatizacija pljačka. Kapitalizam funkcionira isključivo na štetu radnika i cjelokupne zajednice. Tvrtka ostvaruje ogromne profite i “pere novce” dok radnici dobivaju otkaze, a građani skupe račune za lošu uslugu. Rješenje jedino može biti nacionalizacija kako bi se zaustavila pljačka koja traje i trajat će dok god Deutsche telekom bude imao glavnu riječ.

POREZNA MULJAŽA U KORIST KAPITALA

studenti-porezGlavni projekt nove-stare vlade od kad je došla na vlast je bila porezna reforma koja je stupila na snagu s Novom godinom. Njezin glavni cilj trebao bi biti “poticanje gospodarstva”. A kako se prema vladi potiče gospodarstvo? Pa, naravno, tako da se povećaju socijalne nejednakosti. Posljedice reforme su ove: što imate veće prihode, to ćete više profitirati na smanjenju poreza. A tko će platiti rupu u proračunu koja nastaje od ovog poklona za najbogatije? Svi mi, koji ćemo imati manje pristupa socijalnim uslugama, zdravstvu i školstvu, i koji ćemo trebati sve više “participirati” u plaćanju tih usluga. Vlada će kao i uvijek plakati kako “nema novca” za ovo ili ono, kao da oni nisu ti koji su novac poklonili onima kojima pokloni najmanje trebaju. Sve to je već stara priča, a sve vlade, bilo koje boje, neprestano razbijaju posljednje ostatke socijalne zaštite za obične ljude da bi bogate učinili bogatijima. I svi se prave kao da je ova porezna reforma, kao i sve druge prije nje, nekakva dalekovidna gospodarska strategija. Jedini koji su se u ovoj situaciji usprotivili su studenti, jer je ispalo da će njihov rad kojim većina financira svoje studiranje sada biti puno više oporezovan. Mnoge najveće kompanije ostvaruju ogromne profite upravo zapošljavajući studente kao radnike. Njima se ne trebaju plaćati doprinosi i može ih se škartirati kada god to gazdi odgovara. Studenti su “idealni” radnici, potpuno nezaštićeni i potrošni. Zato je sigurno da vlada neće otežati studentski rad ako kroz njega njihovi prijatelji kapitalisti masno zarađuju. U čemu je onda stvar? Nakon što su se studenti pobunili, vlada i državne institucije su više puta poslale lažljiva priopćenja u kojima su tvrdili da se “sve krivo interpretiralo” i da se studenti neće oporezivati više. Porezna olakšica za zapošljavanje studenata vjerojatno se neće smanjivati, ali to ne znači da će studenti u ovoj priči dobro proći, jer povrat poreza mogu očekivati tek na kraju godine. To je zapravo najbolja slika ove reforme: zaštita interesa kapitala preko leđa radnika.

DESNIČARSKE FANTAZIJE O IZRAELU

izraelVjerojatno ni jedan narod u europskoj povijesti nije toliko puta napadan kao Židovi. Oni su stoljećima bili žrtve pljački, iskorištavanja, nekažnjenih masakara i stalnih zlostavljanja. Većina vlada ih je sve do sredine 20. stoljeća koristila kao žrtvenu janjad za sve probleme koje su vladajuće klase proizvodile. Sve je to kulminiralo u Holokaustu u kojem su gotovo industrijski pobijeni milijuni Židova u suludom projektu koji su izveli njemački nacisti i njihove lokalne sluge poput ustaša. Ali da povijesna patnja jednog naroda ne određuje karakter nenarodnih režima uspostavljenih u njegovo ime najbolje pokazuje primjer Države Izrael. Taj je režim uspostavljen po uzoru na europski kolonijalizam i rasizam, kojeg su Židovi sami u Europi bili žrtvom. Izrael je proizvod masakra i etničkog čišćenja, ali to nije samo njegovo nasljeđe, to je i njegova sadašnjost. Danas nema puno država koje još uvijek koriste sustav apartheida i rasnih zakona, ali Izrael je jedna od njih. Sada još više nego prošlih godina, ta država nastavlja rušiti sela na okupiranom teritoriju i ubijati sve koji se tome protive da bi stvorila mjesto za one koje smatra odabranima i vrednijima. Bez obzira na žrtve Židova, njihov se šovinizam jednako kao i svi drugi šovinizmi hrani neprestanim žrtvovanjem drugih. Ali unatoč svemu tome, uvijek ćete čuti one koji će braniti Izrael kao “demokraciju” koja se brani od “terorizma”. Među njima, paradoksalno, ima i puno naših lokalnih ustaša. To je zato što su se europski nacisti u velikoj mjeri proteklih desetljeća okrenuli zlostavljanju muslimana umjesto Židova, ali po istom modelu kao i ranije. Priča o izraelskoj demokraciji je propagandna fantazija iz vremena Hladnog rata, kada je Izrael, kao npr. i Južnoafrička Republika za vrijeme apartheida, bila posljednja brana zapadnog kolonijalizma od narodnooslobodilačkih pokreta. Tu ulogu utvrde reakcije igra i danas. Zato ne čudi da se domaći desničari toliko oduševljavaju Izraelom. Jer i oni sanjaju upravo o tome: da zlostavljaju druge male narode i služe stranom imperijalizmu.

Protiv najnovije vladine podvale!

hepNajava vlade da će kupiti Inu tako što će prodati dio HEP-a je najobičnija prijevara. Ne radi se tu o nikakvim planovima “zaštite strateških nacionalnih interesa”, a najmanje o zaštiti interesa radnika i stanovnika ove zemlje. Postoje dva glavna razloga zašto nam lopovi na vlasti s ovom pričom o zamjeni HEP-a za Inu pokušavaju prodati muda pod bubrege. Prvi i manje važni razlog je taj što na nagovor svojih zaštitnika na Zapadu žele ruski kapital zamijeniti američkim i europskim. Ali nama u Hrvatskoj je svejedno da li nas pljačka kapital iz Amerike, Rusije ili Zanzibara. Naš je interes da sami kontroliramo svoju opskrbu energijom, a ne da je predajemo nekakvim lažnim saveznicima koji zarađuju preko naših leđa. Nastavi čitati

Šesnaest svijeća za šesnaest drugova

prosinackeBožić 1943. Zagrepčani su dočekali zavijeni u crno. Krajem te godine ustaški režim, nemoćan da stane na kraj Narodnooslobodilačkom pokretu, pojačao je represiju i krenuo s javnim vješanjima patriota. Na današnji dan 1943. ustaše su počinile kukavički zločin objesivši 16 istaknutih antifašista u Dubravi. Ti domoljubi su među Zagrepčanima poznati kao prosinačke žrtve. Povod za taj stravičan događaj bila je diverzantska akcija u selu Sopnica kada je njemački garnizon dignut u zrak. Među obješenim taocima istaknuto ime bilo je ono Bogdana Ogrizovića koji je bio predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora za Zagreb. Nacističke sluge su se s razlogom okomile na istaknute ljude u NOO-ima jer su Odbori bili tijela neposredne demokracije od čega strahuju sve buržoaske vlasti. Odbori su tijela u kojima široke mase stanovništva imaju učešće u donošenju odluka i rješavanju svih društvenih pitanja. Oni su osnova za rušenje kapitalističkog sustava jer takvom neposrednom organizacijom radnici i eksploatirani zamjenjuju sistem buržoaskog vladanja u interesu manjine novim mehanizmom vladanja u interesu većine. Danas nije dovoljno sjećati se obješenih drugova samo kao boraca protiv fašizma ili ih oplakivati kao nevine žrtve što liberalni falsifikatori čine. Njihova borba i dani životi uloženi su u stvaranje boljeg i pravednijeg društva od ovog današnjeg. Reakcija se okomila na njih jer je njihova borba rušila temelje kapitalističkog sustava koji niti danas nije u stanju zadovoljiti elementarne potrebe čovječanstva. Sjećanje na pale drugove znači ići putem socijalizma kojim su i oni išli, sve ostalo je obmana. U spomen na ubijene drugove u Dubravi na mjestu zločina stoji spomenik kod kojeg smo zapalili 16 svijeća isto kao što su ih Zagrepčani palili u svojim domovima na Božić 1943.